Zlatni krug vremena

Starinska zvijezdo, zvijezdo proroka i čuda –
rasprsni se u stih, potoni u najcrnji mrak.
U krvi duže traje ova svjetlost luda
i ovaj nevidljiv plamen što ne zna za ime i znak.

Zvjezdana utvaro, zvijezdo studene more,
iščezni sa svim suđajama, sa svim mitovima padni.
Pod ovim stablom od riječi zaraslih u stoljetne kore
strašni se oganj pali i gore korijeni gladni.

Ko si ti što dolaziš s ožiljcima iz praha dalekog  vijeka,
uz jedno davno unepovrat odlutalo vrijeme,
i mjesto lika nekog žalosnog očajnika
surovi zakon nosiš za sebe i svoje pleme?

Zavijanjem se iz mûka oglasi, pogledom nijemim prozbori,
zasvođen u svom govoru uzlima svemoćno vlasnim,
i ko nepotrebni ratnik kome vid zemlja ospori
u zlatnom se osvrni krugu i pobjedonosno zgasni.

Starinska zvijezdo, zvijezdo proroka i čuda –
u stih se pretopi, u najdublju riječ potoni,
dok traje u krvi svjetlost ova luda
ovaj podzemni oganj što vrijeme ga ne ukloni.