This post is also available in: Macedonian Serbian Slovenian Bosnian

Ne ljubi me

Proljet dođe, mlado drvlje zrije,
u planini – i sunce i snijeg.
Plahi val me zore nježno mije
pokraj vrba gdje je riječni brijeg.

Kako često, u tu zoru blagu
sâm sam ovdje… niti jedan krik.
Što mi tuga obuzima snagu
i zašto se mrači sad moj lik?

Predosjećam: sad si opet sama,
uplakana… a do tebe – on.
Eh, te oči primamljiva plama,
što raznose mog nemira zvon.

Opit ludo jedno rano veče
prosuh snove na usnuli stol.
Za tren miso kroz mene proteče:
nikad ne će zgasnuti tvoj bol.

U dom kradom uđoh, ne znam kako,
opčini me ta čarobna moć,
moje leglo bješe toplo tako
ko u našu – tada prvu noć.

Mišljah, ideš da mi progovoriš:
„U svojem se domu opet svi!
znam, za sinom da od čežnje goriš,
jer sa njime davno nisi ti“.

I pitah se: da li sanjam glasno,
zar nad tobom vlast moja je sva,
zar me ljubiš ti još tako strasno,
kada više ne ljubim te ja?

O, ne ljubi, nek čežnje odlete,
neka svaki izgubi se trag.
Vani cvijećem proljet šare plete,
a u duši zar da teži mrak?

Ne ljubi me!… O, da bijah prezren,
da presahnu taj tvoj čudan vir,
kasno u noć ja bih išo trijezan,
u vihoru našao bih mir!

Ne ljubi me, ne ljubi me više!
U srcu mi tuge gori plam
za tu sreću što bolno uzdiše…

A za sina, i za njegov san,
čuj, za sina imam priča raznih,
pjevat ću ih što najbolje znam,
da nekada osjetimo praznik,
možda i ti, i on, i ja sâm!

Aco Šopov, Poslijeratni makedonski pjesnici: antologija, Skopje, Kočo Racin, 1960,
Preveo Branko Karakaš.