moć tam-tama 

Tamno je nebo, taman je ocean,
a najtamnija je zemlja
sve se sklonilo u gluhu jazbinu tame.
Zvuk ju je tam-tama svjetlosnim kuršumom
prepolovio
i dvije polovine krvare kao rumene usne zore.
Tam-tam je misteriozna tajna života,
iz najdubljeg sna žive budi
mrtve vraća u ples sa živima,
a robovi izlaze iz svojih kamenova
i žive svoj prije vremena prekinuti život.
Tam-tam opija sve kao palmino vino,
sve je ošamućeno: i priroda i čovjek i rastinje,
tam-tam je praznik i slavlje života,
tam-tam je zajedničko uskrsnuće.

Grmne li tam-tam dan se razdanjuje,
svi na noge skaču gonjeni svojom nemirnom krvlju
živi i mrtvi, bolesni i neizliječeni,
ples se proteže kroz sela, kroz savane,
pored rijeka, kroz prašume,
i kao beskrajan ritam i melodija
uzdiže se gore, gore do sunca,
gdje iz krošnji džinovskih stabala
nasmijan gleda Veliki Otac.

A kuća robova postaje raskošan dvorac i borilište
gdje dostojanstveno koračaju nekadašnji robovi,
i odjeveni kao prinčevi iz Malija
bore se za srce svojih izabranih sinjarki.

Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova