This post is also available in: Macedonian French English Bulgarian Polish
Događaj na obali jezera
Vijest je proletjela munjevito
i svi su ljudi sišli na obalu jezera
gdje je on ležao premoren i zadihan od drugog puta,
taj krilati konj sa zvjezdanom svjetlošću u očima,
sa sibirskim injem u nozdrvama,
sa saharskim pješčanim prahom u grivi.
Svi su ga opkolili, prelijetao je sva mora i oceane
i jedva našao snage da se spusti tu na rodnom jezeru
da bi se napio vode, hladne i ljekovite.
Sletio je i legao na obalu, zadihan od dugog puta,
legao je kraj jezera bez snage da napravi
posljednji napor: da zaroni u vodu bistru i ljekovitu
koja će mu prikupiti snagu
i život povratiti.
Okupljeni ljudi su se gurali i mrmljali pored njega:
žene su se ponizno molile bogu, djeca su šarala očima
za neke muškarce bila je to neviđena ludost,
za druge uzaludno putovanje i besciljan let,
dok je za njega to bio najveći smisao života −
da otkrije rođenu zemlju otkrivajući svijet.
Tri dana je ležao kraj vode jezerske
bez snage da se oporavi
tri dana nije ni ustajao ni umirao.
Tri dana su ljudi čekali strpljivo,
a četvrtog dana su polako počeli da se razilaze kućama
ostavljajući na jezeru konja samog.
I kad se posljednji čovjek okrenuo da ode
pljusnula je bujica kiše i jezero je počelo rasti
a valovi zapljuskivati konja kraj jezera.
Oporavljen bistrom i ljekovitom vodom
konj je nekoliko puta zarzao koliko ga grlo nosi,
a ljudi uplašeni počeli su se vraćati
i iznenada vidjeli ga kako roni u jezeru
kako se igra s valovima
kako pije vodu bistru i ljekovitu.
To je potrajalo samo nekoliko trenutaka
zatim je konj izašao na obalu
i ponovo se vinuo u visine kao da prvi put počinje let,
noseći sa sobom svoj najveći smisao
da otkrivajući rodnu zemlju otkrije svijet.
Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova
i cijeli narod siđe na obalu jezera
gdje premoren i od duga puta zadihan ležaše on,
taj krilati konj sa zvjezdanim svijetlom u očima,
sa sibirskim injem u nozdrvama,
sa saharskom pješčanom prašinom u grivi.
Obigra čitav svijet, preleće sva mora i okeane
i jedva smoga snage da se spusti tu na rodno jezero
da bi se bistre napio vode, hladne i ljekovite.
leže kraj jezera, bez snage da učini
posljednji napor: da se zagnjuri u vodu bistru i ljekovitu
koja će mu sabrati snage
i vratiti ga u život.
Gurao se okupljeni narod i mrmljao kraj njega:
žene se bogu molile milostivo, djeca buljila očima,
za neke ljude bješe to ludost neviđena,
za druge zaludno putovanje i besciljni let,
dok za njega – života najviši smisao
da otkrije domovinu otkrivajući svijet.
Tri dana on kraj jezerske vode ležaše
bez snage da se pribere,
tri dana ni ustajaše ni umiraše.
Tri dana narod strpljivo čekaše,
a četvrti dan poče polako da se vraća doma
ostavljajući na jezeru usamljenog konja.
I kad posljednji čovjek krenu, ode,
pljusnu bujna kiša i jezero poče da raste
a talasi da zapljuskuju konja kraj jezera.
Sleće i leže na obalu, od duga puta zadihan,
Izvidan od bistre i ljekovite vode
konj nekol’ko puta iz sveg zarza grla
a prestrašeni narod povrati se nazad
i vidje konja kako u jezero zaranja
kako se s talasima igra
i pije bistru i ljekovitu vodu.
Sve ovo trajalo je samo nekol’ka trena,
a zatim konj izađe na obalu
i ponovo suknu naviše kao da prvi započinje let,
noseći sobom najviši smisao svoj
otkrivajući domovinu da otkrije svijet.
Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović
