This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian
zagledan u sunce
Ja – koji bijah robm
i ti – koji bješe rob, a sada si kamen,
sada si kuća robova
što se uzdiže kao prijetnja, kao svjetionik nad otokom
sto miliona puta jači od svjetionika na Mamelu
što osvjetljava put avonima i brodovima –
tim današnjim gusarima moderne civilizacije –
koji žele pokrasti nebo i vode oceana.
Tvoja svjetlost dolazi iz dubina vjekova,
iz niskih slamnatih koliba u savanama i prašumama
gdje sjediš sa svojom ženom i djecom
i svi mlatite pšenicu da bi ispekli hljeb,
a nitko se ne pita što ako hljeba ne bude dosta.
Vama je dovoljno da gledate sunce na zalasku
kako se prepliće među granama i objesi se na najtanjoj,
pa liči, stračno liči na zakrvavljeno oko
što samo u vas gleda, a ti kažeš djeci:
„To je oko našeg Velikog Oca, njegove suze
odos koje je skupio dok je išao po zemlji,
kao svjetlost prostrijeljat će trave i drveće,
i sve će se uplašiti i zamrijeti ptice i divlje životinje
i zmije sisarke i otrovni gušteri,
i odjednom će pasti gluha beskrajna noć nad Afrikom
čim se oko-sunce stropošta u ocean.“
A kad zavlada gluha noć nad Afrikom
čini ti se da nikada nisi vidio svjetlo.
Djeca se pripajaju uz majku,
i zajedno s njom svi su uz tebe.
A ti da ih smiriš dugo im pričaš
o dobrim duhovima, o praroditeljima,
o njihovoj sretnoj smrti jer počivaju u svojoj zemlji,
jer se samo tako održava veza sa živima.
Svakom tvojom novom pričom oči djece se raspaljuju
poput malih plamenova koji kao jezici
ližu rub šume,
dok ih jak vjetar priče razgorjeva
i u očima bukne strašan požar
koji prijeti da sve u šumama zapali.
Oči djece ubrzo počinju da liče
na oko-sunce Velikog Oca,
i njihov plamen čak ovdje dopire
ovdje je Gorèu – do Kuće robova.
Pripijen uz nju kao kamen se rušim
i u toj svjetlosti gušim se, gušim.
Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova
zagledani u sunce
Ja koji – bijah rob,
i ti –što bješe rob, a sad si kamen,
sad si kuća robova
što se uzdiže kao prijetnja, kao svjetionik nad
ostrvom
sto miliona puta snažniji od svjetionika na Mamelu
koji osvjetljava put avionima i brodovima –
tim sadašnjim gusarima moderne civilizacije –
što hoće da opljačkaju nebo i vode okeanske.
Tvoja svjetlost dolazi iz dubine vjekova,
iz niskih slamenih koliba u savanama i prašumama
gdje stanuješ s ženom svojom i djecom
i svi kukuruz tučete da biste ispekli hljeb,
a niko se i ne pita što s hljebom i da li će da sazre.
Vama je dovoljno da gledate u sunce dok zalazi
kako se upliće među grančice i o najtanjoj se vješa,
pa liči, strašno liči na okrvavljeno oko
što gleda samo vas, a ti govoriš djeci:
„To je oko našeg Velikog Oca, njegove suze
što ih je skupio dok je po zemlji hodio,
kao svjetlost će prostrijeliti trave i drveće,
i sve će da se prepane i da zamre: i ptice i životinje divlje
i zmije sisavci i gušteri otrovni,
i odjednom će pasti nad Afrikom beskrajna gluva noć
čim oko-sunce u okean potone.“
A kad nad Afrikom zavlada gluva noć
čini ti se da nikad i nijesi svjetlosti vidio.
Djeca se pripijaju uz majku,
a s njom zajedno uz tebe.
A ti da bi ih smirio dugo im pripovijedaš
o duhovima dobrim, o praroditeljima,
o njihovoj srećnoj smrti što umriješe na svojoj zemlji
jer samo tako se održava veza sa životom.
Sa svakom tvojom novom pričom sve više raspaljuju
se dječje oči
isprva nalik na plamičke što kao jezici
ližu rubove šuma,
ali snažni ih vjetar priča razgorijeva
i u očima strašan požar izbija
koji se zaklinje da sve u šumama izgori.
Oči djece ubrzo počinju da liče
na oko-sunce Velikoga Oca,
i njihov plamen tek tu dodiruje
tu na Goréu – Kuću robova.
Pripijen uz nju kao kamen se odranjam
i u tu svjetlost potanjam, potanjam.
Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović