This post is also available in: Macedonian French Serbian Bosnian
Zagledan u ocean
Jedan čovjek zagledan u ocean,
jedan čovjek zagledan u valove oceana,
stoji dugo nepomičan na obali
kao da prelistava sudbinu svog naroda.
Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,
da već davno nije podne,
da sunce skače po vodenim neravninama
kao ogroman ranjeni crveni galeb,
i da će se uskoro spustiti
beskrajna afrička noć.
Čovjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.
Ocean je ogroman, a čovjek mali.
Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana
stoji na obali i u mislima doziva
sve galije svojih nepoznatih predaka
koji su otplovili prije mnogo vjekova
na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.
Čovjek stoji i ne primjećuje
da je sve natkrilila beskrajna afrička noć
i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –
i zemlja i nebo i voda.
Čovjek stoji uporno i dalje gleda.
Odjednom ogromno crno Ništa kao da se pokreće,
kao da oživljava.
Iz njegovih dubina izranjaju
davno isplovile galije,
mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vjekova,
polako, ali sigurno veslaju i približavaju se obali
čija se granica ne nazire u mraku.
Ali, čovjek na obali ih naslućuje,
dugo im maše rukama,
doziva ih,
nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.
I eto – oni nailaze,
već se iskrcavaju na obali
noseći na rukama svoju tešku i nedorečenu
sudbinu,
svoju nenapisanu povijest.
Čovjek na obali skače od radosti,
sa svima se grli, sa svima se ljubi
i neosjetno iščezava, nestaje među njima.
Čovjek se sliva s ogromnom masom,
a masa sa čovjekom.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Odavno je već prošla noć,
sunce ponovo izlazi nad obalom oceana
rumene ga radosti i tuge vali.
Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.
Čovjek je ogroman a ocean mali.
Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova
Zagledan u okean
Jedan čovjek zagledan u okean,
jedan čovjek zagledan u talase okeana,
stoji dugo na obali nepomičan
kao da prelistava sudbinu naroda svog.
Ne primjećuje čovjek da odmiče vrijeme
da već odavno nije podne,
da sunce skakuće po vodenim bregovima
kao ogroman ranjeni crveni galeb,
i da još malo treba pa da se svuda spusti
beskrajna afrička noć.
Čovjek mramorno stoji ko tuge okoštale.
Okean je ogroman, a čovjek malen.
Jedan mali čovjek zagledan u talase okeana
stoji na obali i u mislima dovikuje
nepoznatih predaka svojih galije sve
koje su prije mnogo vjekova isplovile
na put neizvjesnosti i u nepoznato Sjutra.
Čovjek stoji i ne primjećuje
da sve već prekriva beskrajna afrička noć
i da sve je zavijeno crnim i ogromnim Ništa –
i zemlja i nebo i voda.
Čovjek stoji i uporno i dalje gleda.
Odjednom ogromno Ništa
kao da se pokrene,
kao da oživljava.
Izranjaju iz njegovih dubina
sve davno otplovile galije,
svi mladići i djevojke odvedeni ili potopljeni prije
mnogo vjekova,
i polako ali sigurno veslaju i približuju se obali
čija se granica i ne nazire u mraku.
Ali ih naslućuje čovjek na obali,
dugo im maše rukama,
doziva ih,
nadvikujući se sa strašnim glasom okeana.
I evo – oni nailaze,
već izlaze na obalu
noseći na rukama svoju tešku i nedorečenu sudbinu,
svoju nenapisanu istoriju.
Čovjek na obali poigrava od radosti,
grli se sa svima, sa svima se ljubi
i neopaženo iščezava, među njima se gubi.
Čovjek se sliva s ogromnom masom,
ogromna masa s čovjekom.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Odavno već i noć prođe,
sunce se ponovo javlja nad brijegom okeana,
tugu i radost rumenilom zali.
A čovjek uporno stoji i gleda u talase okeana.
Čovjek je ogroman, a okean mali.
Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović