This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian Bulgarian
Spomenem li te
Spomenem li te — pa mi lik tvoj svane,
uzdrhti srce oceana
i ožive vulkani davno ugašeni.
Lava se pretvara u krv, krv kao lava plane!
Otadžbino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna,
ista kroz vjekove, kroz buljuke
kako za djedove, tako i za unuke —
krv će i nas spasiti!
Spomenem li te — pa mi sine tvoja slava
nestaju daljine
i sva je povijest kao ogromna lava
što se kao vodopad survava s visina,
a svijet nije veći od riječi
što se sa svih strana moćno oglašava:
Otadžbino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna
krv će i nas spasiti!
Evo nas, Otadžbino, oboje u planinama
u nijemom i prisnom razgovoru.
Zrak je čist i kao mač siječe.
Ti si pored mene najvjernija žena,
smisao očovječeni,
istina poznata, nedorečena i nikome do kraja oglašena.
Otadžbino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna
krv će i nas spasiti!
Ali ne krv rastanka i mržnje,
krv osvetom i gnjevom rasplamsana,
već ona krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,
muž za ženu i sina,
a sin zajedno s njima za otadžbinu
zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.
Otadžbino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna
spokoj u nama ćemo iskopati: iskopati od iskona!
Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova
Spomenem li te — ispred tvoga lika
zatreperi srce okeana
i davno ugašeni ožive vulkani.
Lava se u krv pretvara, krv kao lava šiklja!
Domovino, nedopjevana pjesmo, pjesmo nespokojna,
ista kroz vjekove, kroz buljuke,
za djedove kako i za unuke —
krv će i nas da spasi!
Spomenem li te — ispred stasa tvoga
daljina isčezava
i sva istorija posta lave masa
što kao vodopad se s visina stropoštava,
a svijet nije veći od riječi
što se odasvud moćno oglašava:
Domovino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna,
krv će i nas da spasi!
Evo nas, Domovino, oboje u planinama
u nijemom i prisnom razgovoru.
Vazduh je čist i kao mač sječe.
Ti si pored mene nevjerna žena,
smisla očovječena,
istina poznata, i nikome nedorečena i dokraja oglašena.
Domovino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna
krv će i nas da spasi!
Ali ne krv rastanka i omraze,
krv odmazdom i gnjevom ograđena,
već ona krv zbog koje se za muža žrtvuje žena,
muž za ženu i sina,
a sin zajedno s njima za domovinu,
od koje svi plamtimo kao od najčistijeg vina.
Domovino, pjesmo nedopjevana, pjesmo nespokojna,
spokoj u sebi ćemo iskopati: iskopaćemo ga od iskona!
Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, Beograd, Rad (Reč i misao), 1977
Preveo Sreten Perović