prikovani pogledom u crnu afriku 

Ovo je kamenje ocean izbacio na obalu,
izbacio ga ovdje na otok odakle su nekada,
smjerne i lijepe mladiće i djevojke prikovanog oproštajnog
pogleda u svoju Crnu Afriku,
galijama ispraćali kao živo crno roblje na tuđe
kontinente.
Ocean im je postajao i dom i nemilosrdna sudbina,
dok se jedva u daljini nazirala nepoznata zemlja
koja im je obećavala dane crnije od njihove kože.
Nepoznata zemlja je ostala tuđa i neznana,
a tuga za rodnom grudom kamenila je njihove duše.
koje su se otkidale od tijela. Osušena tijela
ležala su kao prazni riblji kosturi na tuđoj zemlji,
a skamenjene duše oštre i iglaste kotrljale su se do
oceana.
Nemilosrdan ocean ih je dočekivao kao najbrižniji
roditelj,
grlio ih svojim rukama-valovima i nosio natrag,
natrag prema Gorèu odakle su ih nekada
kao smjerne mladiće i djevojke ispraćali galijama
u nepoznate i daleke tuđe kontinente.
a sada su kamenje izbačeno na obalu,
neprestano prikovanog pogleda u svoju Crnu Afriku,
sada su kuće robova.
U nijemom i prisnom dodiru s potomcima
razgovaraju i počivaju.

Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova