This post is also available in: Macedonian French German Serbian Croatian

Prije cvjetanja flanboajena

Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasipali pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre
košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pored presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka prvorođenče
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo, i ljudi i drveće i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kad je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari, požari u gradu)
procjetali su flanboajeni.

Aco ŠopovPjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova

Pred rascvjetavanje flanboajana

Svu noć je plakala zemlja
suva i napukla kao pogača prepečena,
svu noć su duvali vjetrovi pustinjski
i pijesak zasipao pukotine.
Od presvlačenja okean iscijepa sve modre košulje
a ipak ne uspje da se smiri.
Samo nebo osta spokojno i prazno
kao ništa da se dogodilo nije
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć je urlikala zemlja.
A možda to bjehu žedne zvijeri
što kroz savane i šume lutaju
umirući pored presahlih izvora.
A možda to bjehu stabla što se do lomljenja svijaju
i lišćem suvu zemlju ližu.
Samo nebo bješe surovo spokojno i prazno
kao da kiša nikome potrebna nije
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć se zemlja grčila.
A možda to bjehu ljudi koji čekaju kišu
kao što se prvijenac očekuje
u beživotnoj zgrčen utrobi.
U zoru sve se umori i sve zadrijema gdje se nađe
i ljudi i drveće i zvijeri.
Po okeanu plove samo parčići košulja iscijepanih.
A kad sunce grane kao da grane i rana zemlje
(crveni cvjetovi i požari, požari u gradu)
rascvjetavaju flanboajani.

Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović