This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian

Pjesma

Ponekad, kasno, u mirnu noć,
kad mjesec u oblacima zgasne,
radost me obuzme… neslućena moć
obujmi mi grudi, raste.

I ustajem skokom i napolje jurim
i kao da me vihor kroz grad nosi.
Darežljivo, štedro, ko u snenoj uri,
noć mi u naručje doliva radosti.

O prekrasna čuvstva, uro prekrasna,
s vama bih do neba da stasam!
Da zapjevam, evo, opet sijedam ja
o radosti u srcu što klasa.

Al’ da li što bješe nedosanjan svijet
i tako je, laka toliko je:
u srcu  − svevrsnih osjećanja splet,
ali pjesmu niko da zapoje!

I polako, sporo, ko prigušen glas,
nekazana radost gine.
Strašnu nemoć opet vidim u taj čas,
oluja mi preko čela mine.

I nekakva teška i bezumna žalost
moju dušu svemoćno spopada.
O, tako sam mnogo i tako sam malo
i svirep sam i čovječan sada!

Po pogledu toplom i uz pogled tih
prelijeće muka zaleđena
I zbiva se čudo  − zabliješti stih,
u ruci mi struji istog trena.

O prekrasna čuvstva, o prekrasni čas,
o neukroćena dušo, živa!  −
U radosti moje opet rujni glas
kao vino pjeni se i sliva.

I vječno sam takav: čas velik, čas mali,
sa srcem što plamne, pa i zgasne.
Čas se iznad mojih želja radost pali,
čas tuga nad mojom srećom raste!