ovdje me je dovelo moje proviđenje 

Ostavite me ovdje dobri moji crni prijatelji
da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto
koje otkrih slučajno.
Ovdje me je dovela moja iskonska strast
za traganjem kroz mračne i neizbježne vrtloge povijesti
moja vječita žeđ za izvorima sveopćeg porijekla
i glad moja za neveselom mladošću čovječanstva.
Ovdje me je doveo moj praroditeljski instinkt
i njegov nepogrešivi šapat da je sve isto
iako je sakriveno u različitim šumama i u rastinju
bez obzira kako se zove: baobab, hrast ili breza.

Oko baobaba skupljaju se sva sela jednog naroda
opkoljuju ga, ali ga ne mogu opkoliti,
jer unutra, u stablu, zapokani, uspravno leže mrtvi
i vode tajni duhovni razgovor sa svojim potomcima,
a mrtve nitko nije uspio opkoliti;
oko hrasta izvijaju se bršljani mladi, igraju
i sokovima svojim vječitom mladošću ga opijaju,
a sokove bršljana nitko nije uspio isušiti;
oko breza djevojke – ljepotice kao sinjarke sa sjevera
pričaju priče o ljubavi, širokoj kao njihova zemlja
i dubokoj kao njihova duša,
a priče o ljubavi nitko nije uspio do kraja ispričati.

Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji,
ovamo me je pozvala iskonska strast
da pronađem svoju prasliku
izgubljenu u mračnim vrtlozima vremena,
ali živu i jaku kao nadahnuće.
Ostavite me, ostavite me ovdje. Ovamo me je dovelo
moje proviđenje.

Aco Šopov, Pjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova