This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

ovdje me je dovelo moje proviđenje 

Ostavite me ovdje dobri moji crni prijatelji
da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto
koje otkrih slučajno.
Ovdje me je dovela moja iskonska strast
za traganjem kroz mračne i neizbježne vrtloge povijesti
moja vječita žeđ za izvorima sveopćeg porijekla
i glad moja za neveselom mladošću čovječanstva.
Ovdje me je doveo moj praroditeljski instinkt
i njegov nepogrešivi šapat da je sve isto
iako je sakriveno u različitim šumama i u rastinju
bez obzira kako se zove: baobab, hrast ili breza.

Oko baobaba skupljaju se sva sela jednog naroda
opkoljuju ga, ali ga ne mogu opkoliti,
jer unutra, u stablu, zapokani, uspravno leže mrtvi
i vode tajni duhovni razgovor sa svojim potomcima,
a mrtve nitko nije uspio opkoliti;
oko hrasta izvijaju se bršljani mladi, igraju
i sokovima svojim vječitom mladošću ga opijaju,
a sokove bršljana nitko nije uspio isušiti;
oko breza djevojke – ljepotice kao sinjarke sa sjevera
pričaju priče o ljubavi, širokoj kao njihova zemlja
i dubokoj kao njihova duša,
a priče o ljubavi nitko nije uspio do kraja ispričati.

Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji,
ovamo me je pozvala iskonska strast
da pronađem svoju prasliku
izgubljenu u mračnim vrtlozima vremena,
ali živu i jaku kao nadahnuće.
Ostavite me, ostavite me ovdje. Ovamo me je dovelo
moje proviđenje.

Aco ŠopovPjesma crne žene, Zagreb, August Cesarec, 1977
Prevela Elina Elimova

tu me dovede moje priviđenje

Ostavite me tu, moji dobri crni prijatelji,
i da tražih ne bih našao ovo mjesto
što ga otkrih slučajno.
Tu me dovede moja iskonska strast
za traganjem kroz mračne al’ neizbježne okuke
istorije,
moja vječita žeđ za izvorima sveopšteg porijekla
i glad moja za neveselom mladosti čovječanstva.
Tu me dovede moj praroditeljski nagon
i njegov nepogrešiv šapat da sve je isto
iako skriveno je u raznim šumama i biljkama
bez obzira kako se zovu: baobab, dub ili breza.

Oko baobaba sakupljaju se sva sela jednog naroda,
opkoljavaju ga, ali ne mogu da ga opkole,
jer unutra u stablu, zakopani uspravno, leže mrtvi
i vode tajni razgovor duhovni sa svojim potomcima,
a mrtve niko nije uspio da opkoli;
oko duba mladi bršljani vijugaju i plešu
i iz sokova svojih vječnom ga mladošću opijaju,
a bršljanove sokove niko nije uspio da presuši;
a oko breze djevojke-ljepotice kao sinjarke sa sjevera
raspredaju priče o ljubavi, široke kao njihova zemlja
i duboke kao njihova duša,
a priče o ljubavi niko do kraja nije uspio da dosluša.

Tu me ostavite, dobri moji prijatelji,
tu me pozva iskonska strast
da pralik svoj pronađem
izgubljen u mračnim zavojima vremena,
ali snažan i živ ko nadahnuće što je.
Ostavite me, tu me ostavite. Tu me dovede
proviđenje moje.

Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović