This post is also available in: Macedonian French Spanish German Serbian Croatian

Nepostajanje

Disque simultané, од Роберт Делоне

Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od sebe do tvog nepostojanja.
Putovah kroz požare, kroz ruševine,
kroz zgarišta.

Po žezi, po suši, po tami.
Hranih se hljebom tvoje ljepote,
pijah iz grla tvoje pjesme.

Ne gledaj ove tamne brazde
što paraju moj lik –
pokloni mi ih lice zemlje.
Ne gledaj ove grbe na leđima –
donese mi ih umor brda.
Pogledaj u ove ruke
dva ognja,
dvije rijeke,
tamno čekanje.
Pogledaj u ove dlanove –
dva polja
dvije suše
gluvo lelekanje.

Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od tebe do mog nepostojanja.

2.

A sve se dogodi za jednu noć,
noć stabla,
noć lišća,
studenog rova tminu.
Padoh, potonuh u visoku travu,
u travu i gustu mahovinu.

Dogodi se to jedne noći
istinito i neistinito
sasvim nalik starinskoj bajci
što je negdje u svijesti zakopana.
Ti odnese me ko poplavu u gluhoći
kao matica iz dubokih jama.

I sam sâm,
Pred ovim brdom bola i čovječnosti,
na cesti koju ne znam
zavijam od psovki i iznemoglosti.
Ti dođe kao crna voda bola
kojom nas dovijek zarobe
preko svih prokletstava i zlobe.

3.

Vodo neprozirna, vodo crna,
ti što otkidaš svakog dana
po jedan iznikao cvijet
od kamena moga čela
i bacaš ga na dno bezdana
pod lako sočivo svoga tijela,
vodo neprozirna, vodo crna,
ko ti dade takav obliki
za divnu i jezivu brigu
što srce mi obavija
kao stablo mlada srna,
ko ti dade takvo ime
vodo neprozirna, vodo crna.

Ko to nevidljiv u meni živi
to i tajni oganj pali,
ko to razara zid krvi,
ko mi sluh posivi,
ko vid mi raspara,
ko plast na plašće neumorno slaže,
ko to nevidljiv u meni živi.

4.

Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
ko ti dade oči moje
što sazrijevaju u snu tvog lišća.
Pogledu zeleni, zeleno uzvišenje,
ko nas osudi na isto bdijenje.
Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
otkud tvoje dubine u meni,
otkud ti u mojoj krvi.
Ne Ko izbrisa lakom rukom
sve daljine,
sve blizine,
ko nam dosudi to nepostojanje
da budem stablo, da budeš pjesma.

5.

Ženo nepoznata, ženo mudra,
ti što uvijek prolaziš spokojna
pokraj ovog prozora tame,
gluva za lelek,
slijepa za očaj,
otkud u tebi krv moja.
Ženo, čuvah te kao tešku tajnu
da te otkrijem samo onog dana
kad se zadihano krv javi
u času strašne tišine
za posljednju hrabru riječ,
svijetlu kao visina,
oštru kao mač.

Otkud u tebi
krv moja, ženo
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od nas do našeg nepostojanja.

Aco Šopov, Nebidnina , 1963
Preveo Sreten Perović
Pesma je prvi put objavljena u časopisu Sаvremenost, XIII, бр. 4, 1963

Inserti iz pjesme u izvedbi Sofije Gogove Vrčaakovske