This post is also available in: Macedonian French Spanish German English Serbian Slovenian Croatian Polish
Nepostajanje
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od sebe do tvog nepostojanja.
Putovah kroz požare, kroz ruševine,
kroz zgarišta.
Po žezi, po suši, po tami.
Hranih se hljebom tvoje ljepote,
pijah iz grla tvoje pjesme.
Ne gledaj ove tamne brazde
što paraju moj lik –
pokloni mi ih lice zemlje.
Ne gledaj ove grbe na leđima –
donese mi ih umor brda.
Pogledaj u ove ruke
dva ognja,
dvije rijeke,
tamno čekanje.
Pogledaj u ove dlanove –
dva polja
dvije suše
gluvo lelekanje.
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od tebe do mog nepostojanja.
2.
A sve se dogodi za jednu noć,
noć stabla,
noć lišća,
studenog rova tminu.
Padoh, potonuh u visoku travu,
u travu i gustu mahovinu.
Dogodi se to jedne noći
istinito i neistinito
sasvim nalik starinskoj bajci
što je negdje u svijesti zakopana.
Ti odnese me ko poplavu u gluhoći
kao matica iz dubokih jama.
I sam sâm,
Pred ovim brdom bola i čovječnosti,
na cesti koju ne znam
zavijam od psovki i iznemoglosti.
Ti dođe kao crna voda bola
kojom nas dovijek zarobe
preko svih prokletstava i zlobe.
3.
Vodo neprozirna, vodo crna,
ti što otkidaš svakog dana
po jedan iznikao cvijet
od kamena moga čela
i bacaš ga na dno bezdana
pod lako sočivo svoga tijela,
vodo neprozirna, vodo crna,
ko ti dade takav obliki
za divnu i jezivu brigu
što srce mi obavija
kao stablo mlada srna,
ko ti dade takvo ime
vodo neprozirna, vodo crna.
Ko to nevidljiv u meni živi
to i tajni oganj pali,
ko to razara zid krvi,
ko mi sluh posivi,
ko vid mi raspara,
ko plast na plašće neumorno slaže,
ko to nevidljiv u meni živi.
4.
Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
ko ti dade oči moje
što sazrijevaju u snu tvog lišća.
Pogledu zeleni, zeleno uzvišenje,
ko nas osudi na isto bdijenje.
Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
otkud tvoje dubine u meni,
otkud ti u mojoj krvi.
Ne Ko izbrisa lakom rukom
sve daljine,
sve blizine,
ko nam dosudi to nepostojanje
da budem stablo, da budeš pjesma.
5.
Ženo nepoznata, ženo mudra,
ti što uvijek prolaziš spokojna
pokraj ovog prozora tame,
gluva za lelek,
slijepa za očaj,
otkud u tebi krv moja.
Ženo, čuvah te kao tešku tajnu
da te otkrijem samo onog dana
kad se zadihano krv javi
u času strašne tišine
za posljednju hrabru riječ,
svijetlu kao visina,
oštru kao mač.
Otkud u tebi
krv moja, ženo
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od nas do našeg nepostojanja.
Aco Šopov,Predvečerje, 1966
Preveo Sreten Perović
Originalna pesma na makedonskom je prvi put objavljena u časopisu Sovremenost, XIII, бр. 4, 1963 a zatim u zbirci Nebidnina, 1963
Nebidnina
1.
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od sebe do tvoje nebidnine.
Kroz požare putovah, preko ruševina,
preko zgarišta.
Po žezi, po suši, po tami.
Hljebom tvoje ljepote se hranih,
pijah iz grla pjesme tvoje.
Ne gledaj ove crne suvodolice
što paraju moje lice –
darova mi ih obraz zemlje.
Ne gledaj ove grbe po plećima
donese mi ih premorenost brda.
Pogledaj u ove ruke –
dva ognja,
dvije rijeke
tamno čekanje.
Pogledaj u ove dlanove
dva polja,
dvije suše
gluvo lelekanje.
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od tebe do moje nebidnine.
A sve se dogodi za jednu noć, noć stabla,
noć lišća,
hladnog rova tminu.
Padoh, potonuh u visoke trave,
u trave i gustu pomrčinu.
2.
Dogodi se to jedne noći
istinito i neistinito
sasvim nalik starinskoj priči
što je duboko u svijesti zakopana.
Ti dođe i odnese me kao gluva poplava,
kao matica iz podzemnih jama.
I sad sâm,
pred ovim brdom bola i čovječnosti,
na putevima koje ne znam
zavijam od psovki i iznemoglosti.
Ti dođe kao crna voda bolesti
sa kojom se dovijek boluje
od svih prokletstava i zlobnosti.
3.
Vodo neprozirna, vodo crna,
ti što otkidaš svakoga dana
po jedan iznikao cvijet
iz kamena moga čela
i bacaš ga u bezdane mračne
viten pod laku ljusku moga tijela,
vodo neprozirna, vodo crna,
af ko ti oblak takav dade
prekrasne i strašne misli
što srce mi obavija
kao stablo mlada srna,
ko ti dade takvo ime,
vodo neprozirna, vodo crna.
Ko to nevidljiv u meni živi
i tajni oganj pali,
ko to razara krvi zid,
ko sluh mi voskom zali
ko mi oduzima vid,
ko plast na plast neumoran njivi,
orbald ko to nevidljiv u meni živi.
4.
Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
ko ti dade oči moje
što zru u snu tvoga lišća.
Pogledu zeleni, zeleno uzletanje,
ko nas osudi na isto bdjenje.
Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
otkud tvoje dubine u meni,
otkud ti u mojoj krvi.
Ko izbrisa lakom rukom
sve daljine,
sve blizine,
ko nam taj privid dosudi
da budem stablo, da budeš pjesma.
5.
Ženo nepoznata, ženo mudra,
ti što uvijek prolaziš spokojna
kraj ovog prozora tame,
gluva za lelek,
slijepa za očaj,
otkuda to lažno spokojstvo
otkud u tebi krv moja.
Ženo, čuvah te kao tešku tajnu
da otkrijem te samo onog dana
kad krv se zadihano javi
u času tišine strašne
za hrabru posljednju riječ,
svijetlu kao visina,
oštru kao mač.
Otkud u tebi
moja krv, ženo.
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od nas do našeg priviđenja.
u času tišine strašne
za hrabru posljednju riječ,
svijetlu kao visina,
oštru kao mač.
Otkud u tebi
moja krv, ženo.
Putovah dugo, putovah čitavu vječnost
od nas do našeg priviđenja.
Aco Šopov, Dugo dolaženje ognja, 1977
Preveo Sreten Perović
Inserti iz pjesme u izvedbi Sofije Gogove Vrčaakovske