Dugo dolaženje ognja

Tu je taj oganj – ispod tih bezumnih voda,
pod ovim mukom i zlom što samo daje ploda.

Pod ovim vodama i teškim i zrelim
crni tromeđaš crno što ih dijeli.

Pod ovim vijencem od sunčevih glava,
pod valom od kojeg stijenje podrhtava.

Pod ovom jekom zaklinjanja i zlobe,
i stablima što odavno na obali ga kobe.

Tu je oganj što skriva ga ova koža,
ispod tih tromeđaša, ova tri noža.

Svagda i svuda svemoćan i smoren,
zvijezda mu u srcu, a mrak mu je korijen.

2

Kopaj,
iskopaj ga.

Od izvora do uvora,
od grsti do krsti.
Od podzemne doline do prozebline,
od brata do slomivrata.

Od svijetala do vješala,
od riječi do onog što mač liječi.

Kopaj,
iskopaj ga.

3

Nikad ga nećeš iskopati tu.
Evo ga urasla u bukvu prastaru.

Među tri se stabla u kolijevci njiha.
Zacrveni vjetar svaka bulka tiha.

Ratnik u crkvi na staroj ikoni.
Iščezli govor sebe da izroni.

Evo ga, opčinjen siromašak kleči
u rezbi za oltar dubi svoje riječi.

U sebi kopaj, ispod svojih koža,
ispod tri ožiljka, ispod tri noža.

4

Kopaj,
iskopaj ga.

Od sela do pepela,
od sisa do ambisa.

Od boga do gloga,
od žetve do kletve.

Od bijega do leleka,
od noža-krune do pobune.

Kopaj,
iskopaj ga.

5

Iskopati ga nećeš ni otimačinama divljim.
Niti su mrtvi mrtvi niti su živi živi.

Krst im bijaše lak, težak im pepeo kleti.
Kad umre pjesma o njima i mrtvi će umrijeti.

Nije im težak grob u kojemu mrtvi leže.
Pjesme što živima pjevaju mnogo su im teže.

Ne iskopa oganj ni dok vijek za vijekom svjetluca.
To je taj svetac što s ikone puca.

To je taj kamen uz svako mrtvo uzglavlje,
ta zvjezdana trpeza, ta bolest i to zdravlje.

To je ta magija, krv kojom se čuda prave,
koja od rana liječi i koja skida glave.

Pod svojim ožiljcima kopaj, pod nožem što te oruža,
oganj je u očima tvojim požar od pobune ruža.

6

Kopaj,
iskopaj ga.

Svoju posljednju kletvu rijeke oslušnuće,
A i prestaće da teku, usahnuće.

Nebesa će da se sruše.
Skotrljaće se planine. Zavladaće suše.

Izmiješaće se zvjerovi i zvijezde, otrovi i njive,
i više nećeš razlikovati ni mrtve ni žive.

Kopaj,
iskopaj ga.

7

Dok kopaš pod sobom, nad tobom će on da se javi
i neku mrtvu glavu na rame će da ti stavi.

Oganj kroz krajeve tajne slijepog će da te nosi,
i nećeš se pitati gdje si, ni ko si, ni što si.

Ovdje je, u korijenu ovom, u tom svijetlom muku
i nikad svjetlosti svojoj ne može da pruži ruku.

Na svakom drvetu on sa svakim mrtvacem visi.
To smo mi, to ja sam i to ti si.

I dok takav liči glasu što sâm se gasi,
iz neke gluve visine opet će da ti se oglasi.

8

Kopaj u sebi, nek’ se diže koža,
ispod crnog sunca tri noža.

Tu je taj oganj, u ovoj ludoj vodi,
u ovoj utrobi gladnoj gladnu riječ što rodi.

A može i zvijer u jazbini da ga ukroti,
da rastrgne, zdrobi, ubije, osramoti.

Za ljepotu s njime ljepši biva cvijet,
bez njega je svijetu manje bogat svijet.

Krst nam je lak, al’ pepeo nije nam lak,
umrijeće mrtvi kad nas i pjesmu pokrije mrak.