This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Ulazna linija u poetskom kreiranju Ace Šopova*

Voja Ilijašević**

Što je u prostoru i razvoju posleratne makedonske književnosti poezija isprednjačila, razlozi su odredljivi. U nejednakim a intenzivnim oblicima ekspresije – „regruti za boj britki”, kako je pevao Slavko Janevski, „stegnute puške nad mladom domovinom”, kako je pevao Cane Anreevski, stihovi prve generacije stvaralaca ovog žanra hitro i korisno su reagovali na konkretnu istorijsko-žiovtnu datost. Oni su stvarali homogen umetnički format. Brz je bio i put beletrističke proze, i ona će tu dominaciju u jednom, kasnijem trenutku, čak, preuzeti, ali poezija – podvojena u ne koliko umetničkih nivoa u ranim svojim poratnim časovima – brzo je evoluirala po prirodi svoje konstelacije, uz puna diferenciranja sadržajno-stilskih kvaliteta. Iako ne u istoj meri, iako ne na podjednak način, taj razvoj danas označavaju već tri generacije pesnika, jer vremenske međe njihovih dela sasvim se podudaraju, a stvaralačka njihova polja sve više poklapaju.

Aco Šopov dinamičku liniju makedonskog pesništva predstavlja već svojim delom i u svom delu. Ali, sa osobitim pripadništvom prvom krugu graditelja poratnog stiha, on prelazi iz jedne faze u drugu neobuhvatajući, ne deleći sve domete i oznake poezije svoga vremena. On je stvorio svoj svet i stil svoje ličnosti na svoj način, uz svoje opredeljenje. Prošavši kroz vlastite doži vljaje, afinitete i moći, zaustavio se na prostoru gde ga je pravi talenat izveo. Dalji put izgrađivanja nije isključen, ali je Šopovijeva stvorena lirika već sa čvrstim pečatom pouzdane afirmacije. Jednom početak u jednoj literaturi, ona ulazi u njenu opštu istoriju s bogatim plodom vlastitog sazrevanja, s čarima pouzdanog vlastitog sjaja. Istina, opredeljenja nisu u svemu odlučna. Koja? U čemu?

Zbirkom Pesni, koju je 1944. izdala Antifašistička omladina Srbije kao poklon „bratskoj makedonskoj omladini za njen drugi kongres”, Šopov debitira poezijom na svežu i krupnu temu našeg rata fragmentarno i ekzaltirano. Tkanja intenzivne priče sa čvrstom potkom i šarom podatka sažimaju doživljeni bojni ambijent, tvrdi makedonski pejsaž, onaj lično potvrđivan i zato u pasažima uzbuđenom emocijom kazan i predat. Uz svaki stih stoji uspravljen svedok rata i vojnik revolucije sa sveže iznetim impresijama, i bolom, i ponosom i porukom. Raskrvavljena freska rata Kumanova, Kratova, Probištipa, Kozjaka, Pčinje sa uobručavanjima i probojima, žrtvama i pobedama, sa Karpošem i Donetom ima guste poteze koji sugerišu da je tekst Pesama već u osnovnim poetskim imperativima imao da ponese obilat podatak i bodru evokaciju. Takva distanca u doživljaju ostavlja osobit trag u stilu. Uvodna pesma „Borba”, stoga, pre nego što izbarjači vrelu želju da se bude pod ustaničkim stegom i umre na poprištu da bi živela sloboda – sadrži i vrlo drastičan detalj slike: „Ja sakam da vidam, (krv, kokali, glavi, raskinati creva”.) Poetska leksika je i dalje iz oblasti emocioniranog stila i sa izvesnom romantičarskom prenaglašenošću: zulum, dušmani, krv, dim, užas, gnev, uragan, grmež, kuršum, bumbi, mašingeveri, ogin… Rezultati koje predstavljaju Šopovljeve Pesme su sa mladom umetničkom maštom i rečju, mladim iskustvom i životom njihovog stvaraoca i literature kojoj on tog trenutka pripada. Oni su danas dokumenat jedne lične razvojne faze i jednog književno-istorijskog stadijuma, čak i kvalifikativ jednog žanra, karakteristični za letopis neposredno ratne i neposredno poratne naše lirike: i njenih čistih, toplih idejnih izvora i novih impulsa i inspiracija – ali u početništvu koje je uvek put i muka i ne može da ne ishaba u upotrebi i epitet i poređenje, i reč i retorsku vinjetu. I u drugim vidovima postavljanje nema jednakih domašaja: pesma „Probištip”, sa scenom teških okršaja u kojima se sveti i smrt partizana Karpoša, pa iznosi svest i samopožrtvovnost hrabrog borca Doneta, ima složeniju versifikaciju, dok je celina Odredot „Goce Delčev” izdaden sa osloncem na pojednostavljenu ritmiku narodne poezije. Pejsaž, krt, ratni, katkad je izrađen širim potezima, kao u povesti o Prvom kumanovskom bataljonu („Borbota na Drenak”) i funkcionalno postavljen, katkad takođe sveden na izradu razvodnjenim farbicama stila folklorne pesme, kao u opisu likvidiranja bugarskog bataljona „Levski” („Kratovo”). Tvrdi eksklamativi – stežući sobom poziv na juriš, za osvetu, u slavu – dovoljno ponavljani da izremete i isparčaju naraciju, prave dinamičniju sliku uz neizdiferenciranu poetsku strukturu.

Mala zbirka, ciklus od sedam lirskih kazivanja, nije izdašan i pogodan materijal da se ocenjuje dovoljna ili nedovoljna izvornost motivskog polja. Registar i tretman sa malim su razlikama i u Šopovljevoj knjižici stihova So naši race (1950). I dela Na Gramos (1950), obuhvatajući stranice savremene istorije grčkog partizanskog pokreta, išlo je u pouzdanu dokumentaciju, bez oštrijeg rasuđivanja plana građe i strukture stila, a isturilo je pravilne, konstruktivne poglede autra na svetska politička kretanja. Svakako – u obradama, u pojedinostima slika i evokacijama Šopov ima i pokoji svoj akcenat i uspeh. Već tu, pak, u fazi i činu Pesma, a u naknadu za slabosti i nedovoljnosti, on je i „vojnik lirske iskrenosti”. Fakat vernih glasova i kazivanja, već, od značaja je kad se podvlači evolutivna linija autorovog opšteg kniževnog formiranja.

Stihovi za makata i radosta (Stihovi o muci i radosti), četvrta samostalna zbirka A. Šopova, iz 1952, te elemente posebno naglašava. Ona ima osetno pomereniji tematski prostor. Rat, sveža reminiscencija, kokretan, tek pomaknut, znamenit istorijski predeo, nalazi u stihovima drukčiju, ako ne i pastuozniju fakturu, u jednom smislu je sa rafinovanijim bojama sugestivnog prenošenja, Ali, izvesno, herojski kuplet i revolucionarni patos nisu tu u osnovnom postavljanju Šopova. Kontemplativna nastrojenost, preokupiranost psihološkom suštinom – vodi u nov žanr, u intimnu liriku. Neiskorišćeni oblik i volumen u poetskom rukopisu jednog autora ili čitavoj jednoj literaturi, kada ne pretstavljaju uprošćavanje u unutrašnjoj proceduri građenja stiha i kada imaju pravo na svoj trenutak, javljaju se kao korisna mogućnost da stvaraoca uposle u novim deonicama životnog prostora, na takođe eminentnim projektima ljudske humanosti. Subjektivni svet i u isključivijim obrisima, svet čoveko vog emocionalnog vrenja i značenja, sam sobom složen i uslovljen, traži uvek odgovornog, receptivnog istraživača i uvek stoji kao poseban zadatak umetnosti za njenu integralnu sliku života. Prelaz iz sadržaja u sadržaj, iz stila u stil, iz pretežnog gledanja u objektum u protežno postavljanje za individualni aspekt, i kod Šopova se oseća kao izraz potrebe da se književnim tekstom uvek dalje i uvek potpunije izlažu takođe autentična raspoloženja i takođe iskrene inspiracije, a usto i reference koje činjenice stvarnosti i okolnosti vremena izazivaju i predstavljaju. Tako zbirka Stihovi o muci i radosti ima značaj uspostavljanja, dograđivanja određenog književnog žanra.

U makedonskoj poeziji, iako ne sasvim kontinuiranoj, intimna lirika ima svoj zasečen put, jednu čak pouzdanu genezu. Još Rajko Žinzifov (1839–1877), čija je pesma uspostavljala aktivan, konstruktivan i pošten odnos prema određenoj, svojoj društveno-istorijskoj situaciji i moralno-misaonoj klimi sredine i epohe, svoju „Bezsonicu” potpisao je kao tekst izrazito subjektivnog karaktera. Očigledno – tu forma vršnjači sa mišlju; složenija i adekvatnija versifikacija iznela je kao kompleks psihologiju rezignacije i bunta u aktu i posledica saznavanja gorkih istina i čvrstih apsurda života. Inaugurisana uopštena misaona teza, međutim, u osnovi ne stoji u vanistoričnom okviru i nije podvođenje poezije Žinzifova u celini pod izključiv idejno-moralni sistem i pesimističke životno-poetske odrednice. Konstantin Miladinov (1830-1862), posebno u pesmi „Golapče”, sa ljudski dirljivom elevacijom, osloncem na vizuelna jezgra predmeta i mekim, melodičnim stancama, izradio je svoj monolog i povest toplo i kontemplativno, a i koloritan i patriotski tekst „T’ga za jug” glavnim pasažima ispripovedao je samog pesnika.

Beli mugri Koste Racina – kada se pomičemo u literarno stvaranje u periodu između dva svetska rata – zatvaraju određene idejne krugove, vid su odredljive i pune konverzacije sa progresivnim suštinama, dinamičnim tokovima i primarnim zadacima epohe. U toj zbirci nema „čisto lirskih” celina, iako je čovjek koji ih je gradio kao dokumenat i poruku “imao sreće u osećanju ljubavi prema ženi i zadovoljstva u kon taktu sa prirodom”. Međutim, koncepti koji nisu stigli u štampu i ušli u slog u datum trenutku – omogućavaju da se ubeđeno sluti o radu na direktnom prenošenju iz intimnih kutaka i trenutaka („Tebi je tako čudno i iznenađena si, / zašto ti ovog jutra toliko toplo govorim”).

Najzad, u ovim vremenski granicama, Kole Nedeljkovski, isturen takođe u borbu i ideje, imao je situacije i razloge da ostane u trenucima sam, sa zabrinutom mišlju i bolom, pa sa vitkom uznositošću i zagrcnutim glasom u grlu. Dekadentska tehnika i motivi beznadežnosti, koje i kao pozajmice od simboliste Javorova i nekoliko drugih ume da sugestivno doživliuje i razrađuje u svojoj poetskoj imaginaciji, ne ostaju pri tome njegov osnovni filozovsko-moralni i poetski program. Već „Skitnik”, autobiografski fragmenat i gorka suza, dobija u završnoj strofi poentu borbe sa čovekom koji je katkad u nama i deo nas samih i potvrdu identiteta neoklonivog revolucionarnog duha.

Tako, se globalno, može podvlačiti put, označavati i istorijat makedonske intimne poezije, ono što je osvedočavanje opšteg života u životu subjektivnom, što je neposredna psihološka datost i uverljiva integralnost bića u umetničkim imperativima oblikovanja. Karakterističnost je, međutim, u njenoj neotuđenosti od društvenih deonica i pozitivnih ljudskih usmerenosti i u njenoj privremenoj i uslovnoj uklonivosti u časovima istorije kada se književnost, po osnovnoj prirodi svoje funkcionalnosti, ustrojava u front i akciju opštih zadataka.

Te same prilike, tu hronologiju čak, već nosi u jednom vidu u sebi i najnovija makedonska književnost, najpre ona stvarana u samom odseku norodno-oslobodilačke borbe i narodne revolucije i ona građena u poratnom periodu, a sa posebno slobodnim svojim registrima. Sam prijekt pesme Ace Šopova iz zbirke Pesni „Ljubov” (motiv potčinjavanja intimnog ljubavnog osećanja vrednostima i zadacima borbe naroda) i sadrži date okolnosti sa hrabrim uverenjem u istinu obuhvaćenoga doživljaja i efektnu sekvencu izloženog pesničkog glasa, pa po tome i na vrednost programa i značaj teze. A upravo i već u pesmama „Ljubav” i „Oči” njihov potpisnik je, kako označava Mitrev, lirski neposredan i lirski eruptivan.

U relacijama te postojeće književne vrste ali i te nedorađene oblasti lirike, Šopovljeva zbirka Stihovi o muci i radosti jeste posebna pojava i međa, zaokret i reforma i jeste afirmativna oznaka druge faze njegovog poetskog stvaranja i opredjeljenja. „Ovaj zaokret ka intimi – pisao je dobro A. Spasov – doveo je makedonsku poeziju bliže istinskim regionima lirike, a istovremeno ju je obogatio kompleksnijim i modernijim oblicima”.

Siroki, besednički periodi, glasoviti i aktivni više nego nijansirani i sugestivni, u mnogim stihovima ratne poezije zaklanjani su i otklanjani sa opšti razvitkom književnosti. Potvrđivanje njenog intenzivnog savremenog oblikovanja ide zajedno sa procesom bogaćenja emotivnog i mislenog sadržaja i same pesničke leksike. Intimni, plemenito ljudski akcenti glasnuli su se čisto i meko u poeziji Blaža Koneskog, i hroniku samog žanra od ovog trenutka, za dva-tri podatka treba prepustiti sad C. Andreevskom, a od mesta i fakta odakle ona kod njega počinje. (Mlada litera tura, I, 2, 1951, 47). Ne samo lirizovana građa, blaga elegičnost i šarm pesme „Kalemegdan”. Celine ciklusa „Dorjan” iz zbirke Koneskog Zemjata i ljubovta, sa dopadljivim su koloritnim pasažima, čak nova tekovina i rezultat u makedonskoj poeziji. Sa svoje palete na svoja platna Gane Todorovski preneo je plemenite boje za iskričavu emociju i odličnu deskripciju „Dojdi v Ohrid”, čime je obezbeđivana plastika za svež pejsaž domovine; poezija Goga Ivanovskog „Izgledala je čudna zbog svoje lične tematike” i kada je bila osećanje boljih stvari i tiho govorila da u literaturi nije stvar u evidentiranju ideja i činjenica u plakaterskom stafažu i verbalističkim klišeima, već i u davanju od sebe, od kovine svog pravog talenta; Srbo Ivanovski krug drži otvorenim stavljajući odnose, vrednosti savremenosti „oči u oči” sa subjektom, gradi stih na nežnijim nitima („Mojata majka” u zbirci Lirika), u stvaralačkom ličnom temperamentu.

Aco Šopov knjigom Stihovi o muci i radosti te okvire i oznake potvrdio je kao jakim, sigurnim zapisom. Svi ciklusi – „Razgovor so sinot”, „Spomeni”, „Stihovi za ljubovta”, „Zemjata i tuginci” – nisu krugovi podudarnih poetskih mislenih i emocionalnih struktura niti predstavljaju liriku podjednako čvrste, unutrašnje koherencije. Objedinjuje ih pre svega privrženost malim ljudskim bolovima i malim radosnim trenucima. Objedinjuje ih usto rat dobrote i blagosti koji pretpostavlja i spremnost, pred burom, za život u Nežnoj Zori, a te opšte okvire oređuje već sama uvodna pesma:

Nekoj pee na set glas,
nekoj krotko, tiho pee –
i koga e burem čas
i tih veter koga vee.
Jas bi sakal otklik div

na burite da im stanam,
i da bidam nežen zdiv
na nežnata zora rana.

Ali u postavljanju psiholoških dimenzija ne ostaje se na označenom i normalnom fondu. Preovlada u raspoloženjima i užljebi se u poetsku materiju motiv klonulosti, posledica razočaranja. Tekst dozreva u mislenom plodu i crnim slovima se, zaista, zapiše:

Nema ljubov, nema sreka luda,
sé e toa samo son i stremež…

Tu i jeste jedan odrednički kvalifikativ ove lirike, tu je počela jedna istorija i jedan slučaj u vezi sa njom. Koje to granice nosi pesnik u intimnoj reči? Ocena D. Boškova (Mlada literatura, II, 4, 1952) razotkriva u osnovnim slojevima Stihova o bolu i radosti filozofiju pesimizma, istaknut stav o patnji kao jedinum realitetu. Ilustrativna platna bi bila „Esen“ i „Krstopat“. Potom i neka druga. „Ne ustajem protiv tuge. Tuga postoji u životu i ona nije dekadencija. Ustajem protiv pesimizma Stihovi o muci i radosti… protiv stihova koji nisu uspeli dadnu ni jednu pravednu sliku života“…

Platno „Esen“ melanholičan je, razboljen gradski pejsaž sa patiniranom tamninom u boji, stihovima u žalosti, sa katafalkom i pogrebnom povorkom, pa sa skretanjem opisa u pesnikov subjektivni svet:

Zašto taka mene mi se čini
mojta prolet vo kola da leži?

Sasvim je jednostavnija i stegnutija ova slika, ali od one vrste od koje je „Pozna jesen“ Vojislava Ilića. Detalji, pak, asociraju i nešto iz pesimističkih raspoloženja u stihovima Smirnenskog. U dozvoljenom forsiranju poređenja može se dodati: prošlost je u pesmi A. Šopova u konvencionalnoj, skoro anahroničnoj romantičarskoj emocionalnoj i izražajnoj fakturi. No štimungom i stilom dosta starinska kantilena „Esen“ nije stihovala sumoran eksterijer kao isključivo autonomnu datost. Pejsaž se bratimi sa čovekom. Pregnantan poetski glas i može se tu stvoriti samo ako je ta veza ustanovljena:

Plače nokta, kapat strei stari,
bolno gledat prozorite matni.
Mrtva esen v mojta duša cari.
Jas sum samo star i moren patnik,

a prirodan je ako je doživljaj adekvatan.

U pesmi „Na krstopat“, a ona je dovođena u vezu sa Jesenjinovim „Povratkom u rodni kraj“, beli zimski pejsaž ne zaklanja crne, guste draperije doživljaja. („sè e pusto, zaveano sé e, i pateka činam nigde nema“). To je očigledno. „Progonjeni pesnik iz života gubi put ka svom domu. Zamislite tragediju! Šta je trebalo da preživi čovek da bi izgubio put ka rodnoj kući? Prvi je to učinio Jesenjin, a drugi Šopov“ – mesto je iz komentara Boškova. A raskršće – je i traženje, i razmišljanje, i iskušenje i orijentacija na obaveznom čovekovom putu. Nežna lirska žica Šopova, pak, napravila je na krstoputu i od krstoputa simbol. Dirljiva evokacija dedinog doma, i u sugestivnosti prisustva i reči deda Naska, razvila se u sliku živog kolorita i strasnog izraza. Nevesela a ljudski topla lirska priča koja nemo poziva za saosećanje bola i sagorevanja diskretno je ožarila tekst iznutra misaonošću, i to su novi kvaliteti ove poezije. Bez krize poverenja u sadržaj, ona ne forsira rečnik, ali je govoru obezbedila veće razlike i za obradu površina.

Pitanje je: da li zbirka Stihovi o muci i radosti nosi  pesimizam kao filozofski i artistički aspekt, kao poetsko-životni stav. Izvesno, prvi susret kritike sa ovom lirskom istorijom – koja je imala u namerama osmišljavanje sveta čoveka u njegovim celovitostima, a svojom setnom melodijom označavala očigledno skretanje od važeće normale poetskog govora trenutka – podvela je Šopovljeve Stihovi o muci i radosti pod rigoroznu pedagoško-moralnu analizu i kontrolu i promašaj je učinila u jednom: u uopštavanju suda. Pesimizam? Da li crn, dijagnostički, ili – uslovljen, slobodomislilački? Racionalni skepticizam? Da li uopšte pesimizam? Šopovljev rukopis opire se tim insinuacijama sam sobom, nesveden na irealni dnevnik i autobiografiju. Umetničke vokacije u tuzi zapamćenog detinjstva, gusto odatkane niti porodične tragike, razuđen motiv rastanka sa sinom, senka bolne svetlosti ljubavnog sastanka, povest o umiranju radosti u ljubavi i borenju, nemir kada godine jurnu u život i misleno ga povuku i ozvuče, umorna, sutonska lepota čežnje, sve čovečni i istinoljubivi trenuci ostvareni su na tanjim lirskim žicama punim registrom. Duboki tragovi i ožiljci: „i pesnava denes što se rodi nosi beleg od vihor i metež“ („Vo presret na životot“). Ima u ovom pesništvu i izvornosti temperamenta, bune duha, motivacija i atmosfere, spojnica za sanjive žubore tekućih dana. Iz mnogih pesama pucaju dovoljno jake puškice i dovoljnim razlogom – оružja protiv sumnje u takve i tolike otuđenosti ovih lirskih tekstova:

Ako svedman ponekogaš glava,
ponekogaš ako padnam v čmaj
i vo mrtvi zenici se javat
mrtva taga i zlosuten sjaj, –

o, ne misli osamena da si!
Radost imam isto ko i ti!

———————————

I ne idi! Ne taži me milno,
sam ke mine ovoj oblak loš
i očite ke mi svetnat silno
okapeni vo smea i dožd!
(„Ako svedman ponekogaš glava“)

Motiv otpora zlu i bolu, nedekadenska nota oglasi se čisto i uverljivo: „Pa tako sum tažen i prkosen div“ („Poetot i ljubovta“). Ditirambskom pređom se izveze ispovest:

Slušajki ja utrešnata zora
na životot vo presret mu itam.
(„Vo presret na životot“)

Ovi razlozi su također i blagovremeno shvaćeni. „Nema ničeg herojskog u tim pesmama, no nema i ničeg očajničkog, bar kao pozicija prema stvarnosti ili pogled na svet… I kao što volimo poeziju koja je u vezi sa herojskim u životu, volećemo i tu poeziju koja je život u životu mnogih“ (Mitrev).

Dragocen tekst intimne poezije A. Šopova koji predstavlja knjiga Stihovi o muci i radosti u punom, organizovanom obliku i volumenu za makedonsku književnost dao je, tako, povoda za preispitivanje što je kriterijum i dogma u kritici, za raščišćavanje bitnih teoretsko-književnih fenomena i pitanja. Poetski rukopis Šopova pri tome bio je obeštećen. U njemu, zaista, svetla i tamna polja raspoloženja su u blagom i neprestanom razgraničavanju, što se u nijansama označava i promenom stilsko-jezičnih sredstava. O imaginarnom pesniku je uočavanje: „I sekogas taka: čas stradal, čas ljubel, bil tažen i vesel, bil buren i tih“ („Poetot i ljubovtа“), а izrično o sebi:

I večno sam takav: čas golem, čas mal,
so srce što plamne, pa zgasne.
Čas žalosta nikne vrz mojata žal,
čas žalta vrz srekata rasne.
(„Pesnata“)

Obeštećen, a tu su pesme duboko ljudskog, bolnog, dramskog glasa i istovremeno vrhunska dostignuća Šopova „Ne ljubi me“, „Vo rodnata kuka“, „Trepet“, i druge, one za antologije. Njima treba dati širokog mesta u prikazu. Kako, neponovljivim, nešopovskim rečima? Treba ih čitanjem imati. Prinude su, dakle, za uopšteni opis i ocenu. Nova, moderna, svoja varijanta sugestivnosti djulićskouvelačke intime, porivi u tkivo savremene porodične drame koju predstavlja ovaj krug pesama, osvajanje je autentičnog sveta senzibiliteta, posao zlatara bola. Snagom dramskog doživljaja, pregnantnošću čiste forme otkriva se svež ožiljak i dubok nemir. Srcem izgovorena reč tu se kaje i bori, skamenjuje i doziva, brine i muči:

Ne ljubi me, ne ljubi me veće, 
vo srceto gori samo žal
za našata izgubena sreka…
A za nego, za sinot naš mal,

Čuj, za sinot imam takvi skazni
i so takov ke gi peam glas
što nekogaš ke setime praznik
možebi i ti, i toj i jas!

Zlatan svet plemenitog bola, neminovan a ne tražen, uobličen do uverljivog umetničkog reljefa, sa šarmom i čedno, i živi tokovi svetlosti i radosti pred žuborima života (koje uvek obraduju na stranicama ove lirske istorije) jesu neizneverene, svoje smele istine. Od standardnih reči stvoren je tu svoj karakterističan recnik. Osoben u štimungu i osoben u atmosferi, Šopov nije ni u ovoj knjizi u celini potražio i primenio moderniju formu, ali je lakoću i okretnost stiha uvek čuvao. Obeležja svog silnog lirskog temperamenta davao je i pesmama epskog okvira, bar pesmama sa naracijom, ali crtež mu nije uvek potpun i jasan. Naročito ne jedan. Tako se desilo i da razvijenija pesma u tri celine, „Sefedin“ – čiji je siže upoređen sa Apamasom od Bagrickog – ostane mutna. I pored određenog miljea i vremena, motivi i delo Sefedinovo nemotivisani su i nepoznati. „Prvata sredba so borecot“ je sadržina u nedgovarajućoj poetskoj frazi i ritmom razglobljena. Zakasneli romantičarski siže kreće po ovoj poeziji više puta zajedno sa romantičarski stilom. Poetski jezik, u nekim, boljim pesmama – nošen, dakle, dobrim postrojem unutrašnjih stvari – sa nekom je čudno lepom patinom, te, iako delom arhaičan, stoji sasvim uz iskaz kao njegov. U slici „Kopnežot za devojkata“ njim je prosuto i mnogo intenzivnih boja, ili njim su one zadovoljene. Tekstovi uzeti u celini, medjutim, konvencionalne stilističke strukture i leksičke starinske vrednosti ne podnose bez posledica za snagu ekspresije.

I vrline i slabosti Stihovi o muci i radosti našle su mesta u knjizi stihova Slej se so tišinata (1955), ali su se ponovile u nešto drukčijem obličju i bezmalo izmenjenom obimu. Zbirka Slij se sa tišinom takođe je sadržajno i stilski hetorogena. Uz pojačavanje doze poetiziranja ide i dalje uporna konvencionalna struktura. Nije, potom odstranjena sasvim kohezija prema lektiri, nekad čak i inspiracija u vezi sa njom. Očas se oseti u pojedinim celinama neuverljivost doživljaja, zapazi napregnuta žica bez dovoljnog zvuka. Ali ova knjiga lirike sadrži krug pesama ili pasaža koji čuvaju već dostignut visok domašaj i pravu zrelinu, a potom označavaju, sigurno potvrđuju uzlaznost u poetskom kreiranju njihovog autora.

U pouzdano osvojenom poetskom prostoru poetski glas se izgovara, pa u ispredanju tanji i troši do punog iscrpljivanja iskrenosti, iako ne rasipnički. U Šopovljevom zavičaju intime naselili su se mirniji glasovi. Bar u namerama primarne emotivne osnove stoji zgušnjavanje i prigušivanje reči do šapata. Staloženost u planovima i odlukama pri poetskoj akciji je izvesna. Mali rat misli i emocija, međutim, nije završen ni do kraja ove knjige, probija na mnogim mestima iz učvršćenog zvučnog zida eksklamativ ličnog poriva. To je neminovno i neka kontrastiranja su efektna. Razboji lirskih tkalja, ipak, lupaju sve manječujno i sa većim pauzama. Slij se sa ti šinom ne izneverava prethodni krug pesama u bitnim osobinama. Tihi razgovori sa unutrašnjim bićem, u osamljenim časovima, bratimljenje sa uspomenama i snom, iscede vrlo subjektivnu ispovest. Tišina je tu i posledica umirenja, psihološkog konsolidovanja, a u poetskom rečniku – uvek znak moći. Širina tumačenja u stihoviina Šopova ne zamenjuje spontan prenos doživljavanja. Tako ima manje reči, reči koliko treba i za opis, i za govor u ispovedaonici, i za misaoni vez i konkluziju. Šopov gura emotivni tok i akcenat, koliko god može, u stegnutu reč – da se tu osete kao suština i napon, a ne u samoj verbalnoj interpretaciji. Pisao je: sve neizrečeno, sve što pritište i peče treba „zakopati duboko u tišinu – ona će ga sama izreći“. Jer mir, kontemplacija stvara upravo navalu saznanja, ukrštavanje utisaka, potisak probuđenih emocija. Prototip kao da je u starim stihovima Rajka Žinzifova „Vi vlehte v mene tišina, (isto kak vi,) ja beh neviden, bez zloba“.

Stišanost emocije u jednom krugu pesama zbirke Slij se sa tišinom vodi finim opservacijama naročito kada se postavlja, razraduje pejsaž. Bisernim končićima nežnosti izmrežanim pred velikom senzacijom boja pravljene su pesme dubljeg treptaja „Na ezero“, „Lov na ezero“, potom „Koga ti e najteško“, „Zalažuvanje“, „Ah, taa ubavina“. Opis predela u koji se utiskuje čist utisak i vlastito osmišljavanje predmeta pažljivo je brušenje do pune čvrstine i sjaja detalja slike:

Samo vo visinata,
vo sončevinata
dve beli ptici se kapat.

Im bijat damarite,
igraat nad ševarite
se duri ne potemne zapad…

Akvarel sa belinom i uglačanošću mermera, iz oblasti tanane poezije i muzičke gradacije!

Šopovljev poetski glas tu, međutim, ne gubi kvalitete svoje elementarnosti, neke tu naknadno stiče i dalje razvija, i uglavnom kada se ustanovljava sve mnogostranija komunikativnost intimiteta sa njegovim odrednicima sredina. Punoća govora snažnih idejnih sinteza ima objašnjenja:

Go baram svojot glas
vo molkot div na moreto,
ono se skamenuva.
Vo žoltata pustina na esenta go baram,
ona zazelenuva.

Ocrtavajući oštre kontraste u impresiji, doživljaju koji sugestivno nosi (jer je iza tišine vučji zaklonjena bura, i iza iluzije muka – vihor), ova poezija dokraja je protumačila svoje površinske i unutrašnje moći. Šopov ide, očigledno, savremenijem koncipiranju životne materije, introspektivnom i prodornom stihu, novoj formi i ekspresiji za složenije emocije koje je obogaćeno iskustvo usvojilo. U knjizi Slij se sa tišinom, iskorišćen je i moderniji tretman, sposoban da označi pravu efektnost metaforičnosti, da valorizuje izvornu asocijaciju predmeta mišljenja:

Mojot zbor e tvrda vilica na vremeto
što ’rti po nivjeto so zabi na semeto
(„Go baram svojot glas“)

Ovo su mesta i primeri koji tu evoluciju, taj rast u pesništvu Ace Šopova potvrđuju i utvrđuju sasvim razgovetno i odmah potom podsete koliko se i novoj metafori disciplinirano posvećuje samo svoj unutrašnje izazvan i osložen pokret.

Pesnički jezik i u drugim oblicima organizovanja postaje u stihovima ovog pisca svež, više – melodičan i gibak. Prevodom i prepevima Šopova pojavili su se na makedonskom jeziku u posebnim knjigama Zmajeva lirika (Pesni, 1954), Župančiceva poezija (Ciciban, 1956), Pesna na čučuligata od Grigora Viteza (1959), Rostanova herojska komedija Sirano de Beržerak (1957), Šekspirov Hamlet, princot danski (1960) Kornejev Sid (1958), Basni od Krilova (1956) i to su poduhvati koji idu i do punog kretivnog akta. Shvatio je, osetio je prisno i stih Nikole Vapcarova, predajući neka njegova ostvarenja u zajedničkoj zbirci prevoda Pesni (1958). Tekstovi različitog žanra, tematike, stilova i arhaičnosti, različite leksičke obuhvatnosti, specifične fakture, versifikacije i rečeničke melodije njihovog tumača i prenosioca angažovali su do velike mere da izrazi i svoje moći i moći mladog književnog jezika. Šopov, kome je bilo predodređeno da u prvom času čuje i u svom glasu oseti „reč rađanja i leleka“, književni jezik jedne literature koja se iznova gradila, doprinosio je predano njegovom kultivisanju i bogaćenju i u semantičkom prostoru, a potom je taj jezik i za svoju literaturu intenzivno i suvereno iskoristio.

Šopov – pripadajući generaciji koja je izveštavala: „za jednu planinu više (da podignemo domovinu) dođosmo“ – u svom delu, izvesno, označava i puteve opšteg razvitka makedonske poezije i, u jednoj srazmeri, njen rang u opštim jugoslavenskim književnim relacijama.

***

work in progress

___________________
* Voja Ilijašević, Revija, Osijek, 1962, br 4, str. 77-87. Duža verzija ove studije (ispod zvezdica) objavljena je (na ćirilici) u knjizi Vojislava Ilića: Tokovi makedonske književnosti, Jedinstvo, 1976, str. 273-288.
Краћа верзија ове студије (изнад звездица) објављена је (на латиници) часопису Ревија, Осјек, 1962, б. 4, стр 77-87.
** Voja Ilijašević je pseudonim Vojislava I. Ilića
___________________

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata