This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

Tanak, obmanjujući sloj intelektualizma*

Dimitar Solev (1930-2003), makedonski pisac

Dimitar Solev

Dva se stanovišta spore oko konačnog iscrpljivanja formule poezije: oba, očevidno kontradiktorna i očevidno nedopunjujuća, a svako od njih ostajući u ubeđenju da sadrži potpunu istinu o stihu. Prvo stanovište da je poezija „privatna stvar“ sa subjektivno katarznim karakterom, pretpostavlja takozvanu intimnu liriku, čiji bi se cilj sadržao u odmotavanju ličnih nemira, lucidnosti, bola, igre duha, ispovedi, natkompenzacije svakog vida. Drugo, da je poezija oblik „društvene delatnosti“ sa čisto objektivističkom funkcijom stiha, isključivo naginje poeziji za opštu upotrebu, u kojoj nije važna podudarnost (u svakom pogledu) između poetske ličnosti i njezinog stihovnog objavljivanja, nego pre svega društveno iskoristljiva deklarativnost, patos, parolaštvo, udarnost, efekat.

Konkretno, u poeziji, kod nas, karakteristična su ovih godina ova dva (gore iznesena) shvatanja i tvrđenja. Odbacivanje prvog, izgleda da znači bezrezervnu poverljivost u drugo, kao da je drugo moglo da sasvim realno zameni, negira prvo. Negiranje, koje je trebalo da znači ukidanje i kvalitativno prevazilaženje. Ne jednom je ovde iskazana misao da je naš razvitak stiha trajao između dve (zasada dve) krajnosti, pri čemu su se te dve krajnosti shvatile kao objektivne do raskida, do nemogućnosti za sintezu, do metafizičke suprotnosti.

Nezavisno od toga, koje je od gledišta više u pravu, koje je opravdanje, pravednije, ovo suprotstavljanje dovelo je do bolnog suočavania sa ne tako beznačajnim problemom pesničkog stvaralaštva: sa mestom, ulogom, vrednošću pesnika u njegovom vremenu i prostoru.

Kada se uvidelo da poetska deklaracija može da bude i etička spekulacija, trebalo je da se uvidi i to da svaka intimna ispovest ne mora imati i opštije značenje. Iz hermetičnosti se otišlo u hermetičnost; ono što je tu spasavalo, to je bila značajnosti same ličnosti stvaraoca.

U suštini, vraćamo se na najrealniju konstelaciju: da stvaralac, preko napora nužnog za njegovu realizaciju, iskazuje sebe iskazujući i druge, u jednoj prihvatljivoj ravnoteži, ne praveći otstupanja za svoj račun kao ni za tuđ, ne padajući u krajnosti na štetu onoga što je u kranjoj instanci njegova afirmacia i njegovo opravdanje. Da ide od subjektivnoga ka objektivnome, od ličnog značenja da uzrasta do opšteg značenja, u jednom procesu odozdo naviše, u jednom prodoru koji bi ostajao srazmeran sa kapacitetom stvaralačke sposobnosti. To je jedini iskreni put, jedini mogući put na uzrastanju do pojma-pesnika.

* * *

Ali ako put, od lične iskrenosti do opšteg odjeka, stvaralački čin mora neizbežno da prede da bi stigao do skromnog grebena vrednosti – to još ne znači da se je taj prelazak i savladao: imam utisak da se često zastaje na pola puta.

Pesnik ustvari ne prestaje da stoji pred rubom zadatka, apsorbujući realnost kroz sve njezine emanacije, da izgraduje i da nameće svoju viziju i kao umetnost i kao realnost.

Pred rubom zadatka – sve noviju realnost da utkiva u svoju reč. A kako se često taj rub pomiče sve više napred, kao greben na talasu, to pesnik često mora da zastane i usled potrebe da sagleda sebe u zasenčenom sedlu dva talasa da bi mogao u sebi potražiti snage za novi napor, za sve novije napore, na putu ka rubu na kome bi trebalo da se napreže da bi se održao. Kržljavljenje u formi redovno je povezano sa kržljavljenjem u sadržinama; pa ma koliko ta forma izgledala moderna, nova i savremena sa vekom od nekoliko praktikovanih godina.

Pitanje je, prema tome, koliko jedna poezija svom savremeniku pruža suštinsko zadovoljstvo. Ne zadovoljstvo – formalno, školski estetsko, parolaško, sentimentalno, knjiško. Koliko je ona, dakle, u korenu jednog vremena i jednog prostora. Kad stih nije spomenarski sastav za domaću upotrebu, kad nije kapisla za automatsko palenje radi izvršavanja društvenih zadataka, artistička igra ni pedagoški priručnik – on ipak ima jednu namenu, koja se sadrži i čak iscrpljuje u njegovom pozivu da iskaže čoveka u njegovim najsuptilnijim određenostima. Poezija je iskaz čovekov, konkretnog čoveka u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru. Iskaz koji teži njegovoj suštini. A suština čoveka u poeziji ima pretežno mentalan karakter.

* * *

Šta nam otkriva najnovija zbirka stihova Ace Šopova?

Izgubljeni, ili još uvek nesavladani, procep između ličnog i opšteg, između subjektivnog, i objektivnog, između tužnog i radosnog, između privatnog i opšteznačajnog – živi u ovoj knjižici kao njezina prva određenost.

Ako je izvojevanje građanskog prava za intimnu liriku trebalo da znači korak ka autentičnosti, taj korak nije mogao da znači zaustavljanje na pola puta. Ne to da se iživi i intimna lirika, već da se ona sama nabije sadržinom koja ne bi ostala samo subjektivistička. Nije se naša poezija vratila svom tesnom izvoru, stvaralačkom subjektu, da bi se ograničila i bukvalno ostala na njemu, da bi osiromašila i oplićala nego zato da vrati prvašnju moć ubedljivosti, nedeljivosti, autentičnosti. To je vraćanje u suštini bilo opozivanje značaja ličnosti, opozivanje ličnosti pesnikove kao krajnje instance pesničke reči, i u estetskom i u sadržinskom smislu. To je značilo povratak poverenju stvaraoca, koji svojim sopstvenim snagama treba da živi sa sokovima svoje određenosti. Ne da se iživljava u prisnosti sa samim sobom, nego da nađe prosede koji će njegovu reč izbaviti opasnosti da visi ni na nebu ni na zemlji, od opasnosti da bude knjiškost, sentimentalnost, plitkost, kompilatorstvo, privatnost, preživelost.

Proces izdubljen naizmeničnim smenjivanjem kreda takozvane socijalne i parolaške poezije i kreda takonastale intimne lirike, ne savladuje ni ova zbirka; ne toliko što je na pogrešnom polaznom stanovištu, nego zato što ličnost pesnikova nije dovoljno snažna i značajna. Da bi se pisala intimna, ispovedna, introvertna poezija, znači pretpostaviti da iza nje stoji bogat potekst značajne ličnosti, koja ima više od drugih da kaže i koja to kazivanje sugeriše ubedljivom pesničkom vizijom. Taj se proces ne rešava ni osavremenjavanjem stihovne tehnike, jer i u tom slučaju sadržinska strana može često da zaostane u neosvetljenoj polusferi odživelosti.

I stvarno u stihovima Ace Šopova srešćemo se sa očevidnim (i čak uspelim) naporom da se pesnički izraz učini elastičnijim ali to je i prvi i površni utisak, jer ulaženjem u njihovu sadržinsku nosivost otkrivamo poznate, konvencionalne aspekte, akcente i životne suštine. Krećući se oko motiva ili ideje, ne izgradujući misao ili poentu do njezine implicitne sugestivnosti, pesnik ne uspeva imanentno sadržinski da potvrdi i opravda svoje stihovno iskazivanje. Sve je nekako u fragmentima, koji svojom stvaralačkom nezavršenošću, istovremeno i naslućuju i izneveravaju. Dobija se utisak jedne izlakiranosti koja blešti ali koja ukazuje da je materija iscizelirana do rastresitosti ili otrcanosti, pozadi koje više i ne može da se poveruje da je bilo nečeg životnog, dubokog, suštinskog. Izrazito slaba stvar teško se primećuje, ali isto tako i izrazito jaka. Sve je nekako izglađeno, lakirano, filovano, sve sjaji prvim efektom dobrog, ali ispod toga, ono što ostaje ispod toga, izneverava svojom nedovršenošću, neoriginalnošću, neubedljivošću, šupljikavošću.

Očigledno, nije tu u pitanju slab kvalitet, koji ne može da se afirmiše, već poetski tekst koji ne može da izdrži viši kriterij ne samo u estetskom, već i u sadržinskom smislu.

Međutim, stihovi ove zbirke, možda će moći do potpunosti da zadovolje primarne čovečije neiživljenosti i primitivne emocionalne-mentalne konstitucije. Ima u njima izvesna žica dirljivosti, od koje možda i potiče njihova iskrenost i vrednost. Ta osobina nije beznačajna, i kao efekat i kao estetska mera.

Ali o ovome ne bi trebalo da bude reči. Reč treba da bude o višim vrednostima (ili nevrednostima) u poeziji pesnika koji je već izrazito vodeći u ovoj našoj poeziji. I tu, neizbežno, i sami od sebe, postavljaju se oni viši kriteriji, koji ne smeju da ostanu na tome da se zadovoljavaju primarnim osvedočenostima talenta.

Možda se iza toga krije izvesna neautentičnost: pesnik „Očiju“ i „Ljubavi“ nikako ne može da se uklopi, naprimer u „Minijaturama“, koje pretpostavljaju sigurni potekst misli, u eliptično-koncizan izraz, nagoveštavanje dramske tenzije, smisla i načina za neeksplicitno iskazivanje. Ovaj je ciklus ustvari i najnedorečeniji, jer pesnik nije predisponiran za neku intelektualnost; dok se, s druge strane, u celoj zbirci oseća izvestan, tanak, obmanjujući sloj  intelektualizma (naročito u prvom ciklusu „Lepota“, kao i u poslednjem „Minijature“) pokušaju intelektualnog pa čak i cerebralnog osmišliavanja što se u konkretnom slučaju pretvorilo u racionalističku simplifikaciju, u ispošćenost, u sofizam. S druge strane ovo govori o neuviđenoj štetnosti mehaničkog usvajanja drugih, drugačijih, tuđih pesničkih pristupa i manira. Zato možda i ne treba da izgleda čudno što veći broj pesama ostavlja utisak nezavršenosti, nerazvijenosti, kratkog daha, napregnute nemoći da se progovori drugačijom pesničkom kompozicijom reči, neautentičnosti, čak na kraju – nesavremenosti.

Poveden svakako promenljivošću mode ili ukusa, pesnik se napreže da se ostvari u kratkoj pesničkoj formi, u kojoj njegovi već afirmisani kvaliteti ne mogu da dođu do izraza. Tu se jedino postigla korektnost, koja može da izvuče minimalno priznanje, ali ništa više, jer se sasvim jasno oseća da u ovim stihovima otsustvu je pesnik u svojoj snazi. Simulirajući produbljenost, misaonost, asocijativnost, poslovičnost, eliptičnost, pesnik ustvari pada u racionalno banalizovanje i u loš intelektualizam, lišavajući se usto svoje bujne i gradirane elokventnosti. Njegov stih po svom temperamentu raspevan i elementarno emocionalan, ovde je skraćenog daha i nekako osakaćen, nedovršen i rastresit u svome tkivu. Emocija, na koju toliko mnogo polaže jedan vid naše poezije, u ovom slučaju teži da bude uramljena mišlju koja bi je držala, no to se ne čini baš tako srećno, jer se konvencionalna misao samo dopunjuje sa ostajanjem na poznatom i površnom u osećanju. Smeo, nesimplicistički, dubok zahtev u psihološko i emocionalno kod čoveka – nedostaje ovde, jer se pesnik najčešće zadržava na prvom efektu prodiranja pesničke reči.

Dobija se utisak da pesnik u ovoj zbirci nije dovoljno zreo, ili bar nije dovoljno veran, dosledan, samom sebi. Ostvarujući izvesne kvalitete, koji i kao takvi imaju svoje mesto, više standardno nego avangardno, ova knjižica reklo bi se obeležava nesigurna pomeranja jednog pesnika, koji se još uvek koleba u konačnom nalaženju i potpunom realizovanju najsuštinskijeg svog pesničkog akcenta.

______________________
* Članak je objavljen u časopisu Delo, Beograd, 1956, II/ 4, str. 483-487, pod naslovom “Aco Šopov, Slej se so tišinata“. Radi se o prevodu teksta objavljenom na makedonskom, pod naslovom „Една маргиналија кон поезијата : Ацо Шопов, Слеј се со тишината”, u časopisu Млада литература, 1956, VI, 1, стр. 44-48. U srpskohrvatskoj verziji nedostaju nekoliko pasusa, najverovatnije otstranjenih iz tekničkih razloga (dužina teksta), u kojima Solev zauzima izrazito kritički stav prema stvaralaštvu Šopova. U makedonskoj verziji teksa na ovom portalu, ti pasusi su obeležani sa duplim asteriskom.

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata