This post is also available in: Serbian Bosnian

Poetski jezik Ace Šopova*

Слободан Ж. Марковић (1928-2015) и Десанка Максимовић (1898-1993), 1975. год.

Slobodan Ž. Marković (1928-2015) i Desanka Maksimović (1898-1993), 1975. god.

Slobodan Ž. Marković

Prva književna dela svojim nastankom ruše šeme shvatanja života i stvaranja, a istinska poezija otkriva nove mogućnosti delovanja i ispoljavanja čoveka i sveta. Pri tom se menjaju prethodne predstave kako o životnoj stvarnosti tako i o umetnosti samoj. U prevazilaženju postojećih viđenja sadrži se suština trajanja umetničkog dela, njegovo biće, njegova funkcija, njegova estetička i etička vrednost i lepota njegovog poetskog jezika. Opšta svojstva književnih ostvarenja nekada su izrazita, kod prave poezije, ona su u pesničkom doprinosu koji bogati jedno književno razdoblje, a u pesničkom opusu jednog stvaraoca sadržana su u ostvarenju novih prostora, viđenja čovekovih i iznalaženju mogućnosti da se to izrazi. Poezija Ace Šopova je, upravo, jedno od tih trajnih traženja i vidnih mena i otkrivanja nepoznatih poetskih sadržaja kojima se nadgrađuje ne samo literarna tradicija stvarana u makedonskom jeziku, već i ono što je opšteljudski i što je sopstveni čin stvaranja.

Pesnički nagon i misao koji primoravaju Acu Šopova na traganje izraženi su u njegovom viđenju poezije, u švatanju obličja i uloge pesme. Samim tim i u bogatstvu jezika u kome se poetska pretstava ostvaruje. Po Šopovu, oni bi morali biti neprolaznost, morali bi izrasti iz bića koje uvek u sebi nosi lepotu, bol, nadu i nedovoljnost, oni treba da izražavaju životnost misli i uzburkanost emocija, a iznad svega treba da su čovekov oslonac i mogućnost da iskaže sebe. U stihovima „Pesma“ Aco Šopov je poetski formulisao deo tik svojih htenja:

Bidi zemja nepodatliva i tvrda.
Bidi nema statua na stolot.
Potsmevni se na mimoletnosta. I grda
izrasni od kamenot na bolot.

Bidi nebo. Bidi sinoct moja. Dzezdi snopje.
Živo vreme vo četiri ѕida.
Zabodi se nepogrešno v srce. Kako kopje.
I potpri me ko karijatida.

Upravo iz potrebe za takvom pesmom koja bi bila i izraz raspoloženja, koja bi obuhvatila ljudsku intimu i svemirske prostore, ali i koja bi bila čovekov oslonac, rađalo se osećanje da je to teško ostvarivo i dostižno i otuda proizlaze traženja i nemiri Ace Šopova.

Pesme sa svojim korenima ne uhvatljive su do kraja. One ne mogu da budu statične i da označe i izraze mirovanje i zato svojim treperivim smislovima, uvek novim nagoveštajima i asocijacijama viore svetom, nad domovima, nad ognjištem, oko čoveka. One pokreću i krepe ljude, donose pitanja, ređe pružaju radosti, uključuju se u muke razdiranja. U svojim uzletima urezuju uspomene i zaustave koji odbljesak traženja, podstiču sećanja i projekcije trovremenskih predstava u koje se uključuje pesnikova i čovekova ličnost. Pesnik sudbinski oseća da je osnova označenja svake reči čovek. Otuda on traga za njom, vapi i moli.

Čini mu se da je prava ona reč koja kada se ne izrekne uzburka krv do boli, probudi i pokrene mirne svetove, otvori nepoznate i zamandaljene prostore. Za Acu Šopova prava reč je neobična zbog svoje običnosti. Pesnik je uporno i grozničavo traži, ponekad nazre da je blizu, čak da je delimično prisutna, ili oseća da mu nije dovoljno dostupna, da je nije potpuno uhvatio ili dorekao i zato ostaje nezadovoljan. To nezadovoljstvo i osećanje nedovoljnosti oseća se kada pesnik govori o svetu, o njegovim promenama, o čoveku u njemu; қada traži sebe u ljudskim zbivanjima i uspostavlja svoj odnos prema ljudima i događajima; kada otkriva sebe, svoju dušu i svoj unutrašnji kosmos u čijem se haosu raspinje ličnost. Pucaju slepoočnice od tih napona, od pesnikove želje da u pronađenoj reči izgori istinu i da se stopi sa njom.

Više od tri decenije Aco Šopov traga za pravom rečju i ide i traje na opasnim i nepovratnim putevima poezije. Za to vreme je od mucavog, znatiželjnog i hrabrog momčeta postao zreo, zamišljen i na rečima škrt čovek − pesnik pedesetogodišnjak. Pregršt uzavrelih đačkih i mladalačkih usijanih stihova narasla je i prerasla u nizove poetskih strofa, koje sobom govore o pesnikovim putevima i stranputicama, o menama i sazrevanju njegovom i makedonske poezije, koje zanesu, uzbude ili otrezne čoveka.

Književni istoričar kada govori o poeziji Ace Šopova i njegovom pesničkom jeziku ne može da prenebregne literarnu družinu Štipske gimnazije i napredne pesnikove prijatelje iz te sredine u kojoj je učio školu ali se učio i životu i literaturi. Oni su bili podstrekači njegovih prvih pesničkih reči, koje su bile lična oduška i početak avanture. Zabeleženo je već da su ova prva poetska ispoljavanja pesnika Ace Šopova izražavala njegov otpor i protest protiv socijalnog zla i nepravdi prema ljudima. Prva neslaganja i bunt razviće se i proključiće u pesmama dvadesetogodišnjaka, prerašće u jarke reči i pokliče borca i graditelja, a nezadovoljstvo izraženo u neslaganjima sa postojećim stanjem ostaće kao trajno obeležje njegove pesničke ličnosti koja teško pronalazi izlaze iz životnih spletova i oseća nedovoljnost reči da to izrazi. I reći će:

Zarobeni sme sega vo igra, vo krug,
i noseni od tmurna i nestvarna plima
cel život patuvame od eden do drug,
i sekoj go krie ona što go ima.

(„Петта молитва на моето тело“ iz Небиднина)

Шопов није скривао себе, а најуспешније песничке речи исписао је када је управо открио своје недоумице.

Šopov nije skrivao sebe, a najuspešnije pesničke reči ispisao je kada je upravo otkrio svoje nedoumice.

U mladićskim danima vojnička olovka Ace Šopova se pod pritiskom emocije i snagom volje transponovala u „pesničko pero“. Njime je, u početku, lakše zipisivao kolektivne zanose, ušićenja i pokliče u jednom širokom zamahu ljudskih buđenja i prvih radosti susreta sa svetlošću, nego što je bio u stanju da izvuče one spletove tananih linija koje su se sakupljale u ožiljke i bolni čvor ljudskih lomova i nerazmrsivosti, koji se govore šapatom. I bez obzira da li će njegove prve pesme nositi naslove Љубов“ ili „Партизанската пролет“, dakle, da li će nagoveštavati ljudsku intimu ili istorijski kolektivni poduhvat, one u sebi nose jednu pohvalu trenutku i čoveku koji se osvešćuje kao nacionalno i socijalno biće i bori za svoje životno mesto. Pohvala čoveku i njegovim naporima konkretizovana je poetski i faktografski na narodnooslobodilačku borbu i njene nosioce.

Pod prizvucima ode i hronike katkada su prigušavani tonovi koji su se stvarali vibracijom jakih, iako jednosmernih, ratnikovih osećanja. Njegova prva zbirka Песни (Pesme,1944) sadržala je u sebi kao prvu ovu početnu crtu njegovog pesničkog jezika. Ona je prisutna u njegovom stvaralačkom opusu više po tome što je bila na početku najizrazitija i što je donosila izvesne nagoveštaje koji imaju značajnu književnoistorisku vrednost za njegovo delo i za makedonsku poeziju u celini, nego po svojoj umetničkoj razvijenosti i dometu.

Poetski jezik partizanske zbirke Pesme Ace Šopova ima značaj početka i otvaranja jednog novog stvaralačkog perioda makedonske književnosti. Njime se više naznačilo i iniciralo nego što se izrazilo razdoblje nacionalnog i kolektivnog zanosa u makedonskom životu i književnosti ovoga vremena. Zbirka je donela i nagovestila svojevrstan patos u ispoljavanju, nošenju i iskazivanju nacionalne i socijalne ideje i stvarnosti. One su se romantičnom egzalatacijom nametale poeziji i svojom opštošću potskivale intimu.

Značajno je da je vid pesničkog ispoljavanja Ace Šopova u zbirci Pesme bio nepomućeno iskren. Očito je da su pesnikovo ubeđenje i osećanje bili bez ostatka uključeni u potrebu podređivanja individue kolektivu, nacionalnoj i socijalnoj afirmaciji. Verovatno je otuda i proizašlo pesnikovo verovanje da se izražavanjem kolektivnog zanosa i egzalatacija izražava i svoja ličnost, umesto obratno, da se ispoljavanjem svoje ličnosti i svoje intime iskažu i šira, zajednička raspoloženja, poduhvati, stremljenja i emocije. Poetski jezik kojim se pesnik iskazuje odlikuje se, pored patosa, i jednom raspevanošću koja je eho opšte razdraganosti u koju se ličnost uključuje.

Najdalje pesnikovo prodiranje u pohodima ka obuhvatanju masovnih emocija i raspoloženja bilo je u knjizi stihova Пруга на младоста (Pruga mladosti, 1946), koju je izdao zajedno za Slavkom Janevskim. Njegovi napori su prožeti potrebom i nastojanjima da se svet u jednom vremenu što brže promeni, da se otkrije budućnost i da se utiče na nju. U jednom trenutku činilo se da raskrsnica na kojoj se našao i pesnik nudi punu izvesnost novih i lepših životnih i društvenih predela koje je, istina uz napore ali sa pouzdanjem, trebalo osvojiti. I teškoće na tom pohodu nemaju ukus gorčine. Verovanje u to što se gradi i što dolazi graničilo se sa zanosom. U dočaravanju trenutka, u kome se važnost činjenica nije izdiferencirala i u kome je nestrplenje bilo golemo, reportaža je pretila da potisne poeziju ili da je primora da u sebe uključi hroniku životnih događanja i reagovanja. U stihovima Ace Šopova ogledaju se ti procesi koji su pretili da svojim kovitlacom ponesu pesnika. Iskazujući ih, pesnik je upoznao i opasnosti koje su oni donosili.

Cpoznaja istine donosi radost ili gorčinu, najčešće ovo drugo. Kod Ace Šopova naziranje pravih puteva pesme donosilo je, ustvari, povlačenje u sebe i time oslobođenje od zabluda da se može svoja ličnost potisnuti u poetskoj transformaciji vremena i života. Uhvatljivo ili neuhvatljivo prisustvo istorijskih komponenti, koje su u svojoj mnogodimenzionalnosti manje ili više izražene u pesnikovom biću, preobražava se u poetsku predstavu koja svojom mnogoznačnošću natkriljuje vremenske međe kao istorijske odrednice. Ona svojom obuhvatnošću omogućuje da se aktualiziraju pojave, čime podsticajno deluje na čoveka da se prepozna, da prepozna druge, da oseti svoj trenutak ili svoju muku, da odahne ili da se grčevito upre da bi sačekao i izdržao ono što je naredno i da bi u njemu nazreo progres. Biće to postojano i neuhvatljivo poput vetra:

Ima eden vetar, ovoj vetar.
Imeto mu e dobrina.
On ne gi ni poznava site svoi koreni.
Iako e prokopsan samo od edna trepetlika,
ovoj vetar ne znae za nikakvo miruvanje.
Ovoj vetar gi leči tie što se izmoreni.

(„Praeludium“ iz Ветрот носи убаво време)

U poetskom jeziku simbolika je ostala konkretna, ali su emocije i misao u pesmi ponorniji.

Aco Šopov je pesnik koji prevazilazeći svoje poetske svetove u pojedinim vremenima, naizgled, nepovratno raskida sa njima. On se udaljuje od njih kao prošlost, bez osvrta i bez ponovnog proživljavanja one, makar i sentimentalne, vezanosti za to svoje negdašnje biće. Za razliku od pesnika koji kao da celoga života pevaju o jednom trenutku, bezmerno širokom i trajnom, kao da pevaju jedno osećanje bez dna, jednu neiscrpnu temu i jednu beskrajnu pesmu, sa ustanjenom strukturom i simbolikom izražavanja. Šopov je uvek davao novu pesmu, u novom poetskom vremenu i ambijentu na nov način i sa novim značenjima reči iskazanu

On traži sadašnjost, želi da u nju prodre, pa je uhvati, da za nju nađe najuspešniji izraz i da u njoj ostane, iako u sebi neodgonetnuto oseća da je to za njega nemoguće i da mora ići dalje. Sa tim osećanjem koje se, kada se gleda njegov opus u celini, pretvara i u nagon, on kreće u nove pesničke avanture. To čine stvaraoci koji se ne plaše onoga što im je naredno, već se radoznalo sa njima hvataju u koštac.

Susreti sa novim i nepoznatim predelima u ljudskoj svesti ukupnosti i kosmosu donose sudbinska hvatanja, zastajkivanja, dileme i viđenje mogućnih poraza. To je češće što je životno iskustvo pesnika veće. Iz toga su proizilazile metamorfoze pesnikovih viđenja sveta i čoveka, viđenja samoga sebe u njima i sopstvenog dela. U pesnikovom razvoju oseća se jačanje niti setnog raspoloženja i zabrinutosti nad složenim svetom i čovekovom egzistencijom u njemu. Što je pesničko iskustvo zrelije to pitanja i gonetanja sve više proizlaze iz ljudske i pesnikove intime, iz pulsiranja onih subjektivnih proživljavanja svih dodira sa svetom, sa prošlošću i sa onim što nastaje. Otuda je i njegova reč tiša i pored konkretizovane simbolike u značenju uopštenija. Na tome se ispredaju i pletu poetske niti koje vezuju čoveka za svoje doba i učvršćuju njegove spojeve sa korenima što duboko sežu u istoriju i prošlost i naznačuju dogledne i nedogledne prostore budućnosti.

Sažeto u bitnost lično, nacionalno i opšte nalazi se u stihovima Ace Šopova koji premošćuju istoriska razdoblja, povezuje sve tri vremenske dimenzije i svojim vizionarstvom otkrivaju u poetskoj reči i predstavi suštine čovekovog postojanja. Mene raspoloženja su deo te trajnosti a jasnost umetničke vizije i njena dograđenost kazuju o vrednostima i moćima pesnikovog jezika.

___________________
* Tekst je objavnjen u Јазикот и Поезијата / Тринаесетти Рацинови средби: Титов Велес, 1976. —  Титов Велес: Совет на Рациновите средби, 1977, стр. 103-111