This post is also available in: Serbian Bosnian

Koliko je velik svet*

Draško Ređep

U genezi pesničkog stvaralaštva Ace Šopova ona “teška jedna krv dole”, kao ponornica bez imena, ali i kao opomena svevideća, traje bez prekida, podsećajući pre svega na vlastitu putanju, na taj bitni ugao spoznaje i trajanja. Odakle se pošlo, i kamo se to zapravo stiglo, – to stihove Ace Šopova zacelo ne govore, ne spominju, opominjući u međuvremenu svaki onaj glas koji bi, još, da zaboravi, da se ne prepozna. “Nebo tišine” Šopova nadvija se nad tom tihom kontemplacijom, nad tim nevidljivim virom, nad tim obronkom zavičaja i uspomena. Kamo god krenuli, taj svod zavičajnog proplanka, to svetlo prvobitne upaljene ljubavi za predeo koji izranja u južnom svetlu, traje kao talisman sopstvene pažnje, opstojnosti, onog jednog jedinog nemira koji nam je dan da bismo se prenuli iz zaborava, da bismo, koliko sutra, kročiti u svet nepoznatog. Izmedu poznatog i nepoznatog. Aco Šopov po pravilu ide onon trasom pesničke pažnje koju, još od Kranjčevića, sugerišu stihovi koji govore o pamćenju, bistroj vodi nezaborava, jedinstvenoj putanji sanjara koji domovinu “tek u srcu nose”.

Nije pesma Ace Šopova čuđenje. Pre bi se moglo reći da je uslov, zakon jednog umnog i proosećanog stanja zrenja spoznaje, prvih vizija onih malenih i nemuštih reči koje prepoznajemo, ali koje ne pamtimo Uvek jedna bitna i nezaobilazna promena traje u stihovima ovoga pesnika, ne mareći za negdašnju melodiju, ali i te kako, svim svojim potencijalima, čuvajući ono pomamno krdo uspomena koje se kovitla pred nama kao sopstvena vizija. Nema jadikovke, nema sentimentalnog doziva, nema suzne, sužene predstave o tom tako često nepremošćenom obzorju koji nam se neprekidno nudi kao mogućnost. U knjizi Pesna na crnata žena (Misla, Skopje 1976),u kratkoj ali značajnoj pesmi „Vo Štip i vo Žoal“, to obzorje je nalik na ono nepregledno „bezmirje” jednog prominentnog srpskog pesnika. Toliko je, naime, ostvarena pouka davnih krležijanskih tekstova koji su, posle Krleže, napominjali da je jedino pesmi i snu moguće da premoste te beskonačne razdaljine, te gradove koji niču u popodnevnoj pozlati sunca, koji se gube i guše u divljini tajge, u močvarama, u epidemijama, u beznađu nestanka, napuštenosti. Ovde su Štip i Žoal, na razdaljini okeanskoj, kontinentalnoj, nepreglednoj, najednom u blizini, u okrilju ne tek jednog stiha, ne i jedne ljubavi. Prolaze karavani i vremena, mimoilaze se putanje svetlosti i noći, a dva malena grada, najedno, u stihu Ace Šopova, imaju dijalog prisnosti, smernog kazivanja, ćutanja u dugim kadencama bratimljenja, ljubavi, odbrane, življenja.

„Koliko je velik set“, to ovde nije pitanje, već uzvik, već eksklamacija, već podvig, kome valja priznati ono sto i jeste bitno: utisak o neosvojivosti, o nepregledu, o šansi. Pa kao što je remboovski poriv lutalaštva i bekstva, u jednom času, označio bitan raskid sa postojećom hijerarhijom stvari i totalitetom raščovečenog čoveka u velikom, civilizovanom svetu, tako sad, evo, sa stihovima Ace Šopova nalazi utisak o mogućnosti dijaloga, prisnosti, o ukinutim granicama i premošćenim starima. Bez mnogo reći, bez vitmanovske zahuktale rečitosti koja nas obavija kao zastava jednog nadahnutog pacifizma, ili, ako hoćete planetarizma ali i bez sandrarovske geografske inspiracije, Aco Šopov sad, na obali dalekog i bezmernog okeana, najednom, kao ono negda Milivoj Slaviček u okeanu prošlosti što pronalazi svoj, naš Nin, vidi svoj Štip, svoju domaju, svoju zavičajnu vedutu.

Nije ovde reč ni o prigodnosti ni o turističkoj vinjeti, saopštavanoj, kako već biva, u ljupkom ovalu zašećerenih spomena na prošlost i dekorativnu egzotiku malenih krajeva. Nema egzotike, i nema malenih krajeva. Sve je najednom svedeno tek na najneophodniji podatak. Dva imena, kao tepanje, kao hipokoristik, dva malena grada na obalama voda zatureni, zaboravljeni, sad u projekciji pesničkoj obnovljeni kao mogućnost. Kao utisak o stvarnosti koja nam neće izmači. „Pesnik treba da probudi reči“, pisao je nekada Šopov. Sad su te, tek te dve malene kratke reči probudile u nama čitavu plimu uspomena i zbivanja.

Pesma je, ovde, preduslov našeg saznanja o prolaznosti i relativizmu geografskih i intimnih razdaljina i bliskosti. 

Vo Štip i vo Žoal

Kolku e golem svetot!

Eden pod Isarot,
drug na Okeanot.
Dva sveta, dve borilišta,
dve različni žlvotni svetilišta.

A minuva karavanot…

Kolku e svetot mal!

Štip i Žoal,
Eden pod Isarot,
drug na Okeanot.
A isti ljubovi,
isti branuvanja
i isti poetski maki i sonuvanja.

Dva grada mali i rečisi bezimeni
A obata vo ista ljubov zbratimeni.

Aco Šopov
(Pesna na crnata žena, Misla, Skopje, 1976, str. 25)

________________
* Ovaj tekst je deo šireg članka koji obuhvata i staralaštvo Izeta Sarajlića. Objavljen je u časipisu Detinjstvo, Novi Sad, br, 3-4, 1976, str. 75-77.