This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Izvanredan pesnik*

Bogdan A. Popović

Aco Šopov je, nema sumnje, izvanredan pesnik. Jedan od najboljih koje danas imamo. To i izbor Sretena Perovića višestruko dokazuje. Ali Šopov je i pesnik čije se stvaralačke dimenzije i ambicije prostiru izvan i iznad Perovićevog izbora koji je, sasvim razumljivo, podrazumevao jedan antologičarski pristup pesnikovom opusu. Zato, pored sveg priznanja piscu koji je odabrao, preveo i prepevao ove stihove i izdavaču koji je ovaj književni i kulturni poduhvat realizovao, sud o ovoj knjizi ne može da se prihvati odgovornosti jedne svebuhvatnije ocene o pesniku koji je predstavljen srpsko-hrvatskom čitalačkom području. Ne može jer to je ipak Šopov kakvim ga Perović vidi. To je Šopov podređen Perovićevoj koncepciji Šopova, Perovićevom uverenju da je najbolje i najreprezentativnije baš ono što je on odabrao i da baš to može u čitaocu da stvori najkompletniju predstavu o ovom pesniku. Imajući, dakle, na umu ovu ogradu čitalac ima priliku da se susretne sa izborom vrlo čvrste konstrukcije, sa pesmama koje se uklapaju u jedinstvenu i homogenu celinu, sa knjigom u kojoj je, očevidno, dosledno sprovedena sastavljačeva koncepcija. A ta je koncepcija sadržana u nastojanju da se u centar čitaočeve pažnje dovede stvaralačka drama pesnikova, njegov odnos prema činu stvaranja, prema biću poezije, da se, zatim, prikaže spektar umetnički transponovanih pesnikovih interesovanja i postupaka koje ta drama emituje, i da se, najzad, pesnikovim određenjem prema smislu sopstvenog opredeljenja ta celina zaokruži. Formalnoj strani ovog izbora, načinu njegovog konstruisanja, po svemu, ne bi imalo šta da se prigovori. Primedbe se tiču njene idejne podloge proizašle iz stavova koje je Perović u svom pogovoru izložio. On, naime, govoreći o poeziji koja se danas piše, suprotstavlja dve najkarakterističnije vrste: poeziju takozvane romantične inspiracije i poeziju takozvane klasične inspiracije.

Sama ta polarizacija ne bi, uglavnom, mogla da izazove smutnju ako se shvati kao jedna, ne naročito uopštavajuća, mogućnost klasifikacije (ako klasifikacije te vrste danas uošte imaju smisla?). Pogrešno usmerenje čitaočevo može da izazove Perovićevo mišljenje da Šopov pripada prvoj vrsti pesnika i da „njegov romantizam ne potiče samo iz čulnog poimanja svijeta, već i iz izvjesne prohibicije, satkane od najdubljih niti, prema nagloj poplavi cerebralnosti, tehnicizma, kibernetike. Šopov nikada nije mogao, niti to danas može, da svoj intimni svijet pomiri sa spoljnim, objektivnim svijetom materijalnog reda i poretka u životu”. Zanemarujući nespretnost prvog dela ove formulacije, trebalo bi da Šopova smatramo „romantičarem”, između ostalog što nije naročito jasno, i zato što čulno poima svet. To je, mislim, mesto na kome se sapliću mnogo kritičke klasifikacije pojedinih stvaralaca. Da li je odgovor na pitanje: čulno ili intelektualno poimanje sveta, baza na osnovu koje se može odrediti i suština pesnikovog odnosa prema tom svetu? Mislim da nije. Uporedimo li, na primer, značenje ciklusa „Molitvenik“, iz ove knjige A. Šopova, sa značenjem mnogih Miljkovićevih pesama iz ciklusa ,,Kritika poezije” (u Džadžićevom izboru) ili, čak, sa jednim od mogućnih značenja Popinog ciklusa „Vrati mi moje krpice“, doći ćemo do zaključka da je u sva tri slučaja predmet, pa čak i odnos prema predmetu, identičan. U sva tri slučaja mogućno je, mada ne i jedino mogućno, utvrditi da je reč o stvaralačkoj drami. Savršeno različit je jedino postupak: kod Pope abrevijaran, simbolički, kod Miljkovića ontološki, kod Šopova slikovit, punom merom figurativan, sematički posredan ali emocionalno neposredan, metaforičan. U osnovi je, mislim, isti odnos prema predmetu kad Šopov u „Petoj molitvi moga tijela“ kaže:

Zar nećeš prići mom tijelu, vrtoglavoj visini,
vjetre tišine, leptiru sna neprebolni?
Kuda zatim mene? Zastani, neumorna, počini
uz ovaj kamen karakamen, uz ovaj zabran goli.

Zar da isplivaš iz tijela, iz tog vrtloga tamnog
igračice u podzemnoj, neukroćenoj vodi?
Kao prastari žitelj ti ovdje si samo
da igraš nad ovim tijelom u gnjevu što te rodi.

Zarobljenici smo sada u igri, krugom,
nosi nas tmurna i nestvarna plima,
čitavi život hitamo jedno drugom
i svako skriva u sebi ono što ima.

i kad Popa svom „čudu” naređuje da se demaskira jer: „S tobom se od malih nogu / Iz istog čanka srkalo / U istoj postelji spavalo / S tobom zlooki nožu / Po krivom svetu hodalo”. Razlika je u leksici, u vrsti sredstava ekspresije, u prirodi pesničke imaginacije. Iako u nas, među savremenim pesnicima, ima dosta takvih koji se po unutrašnjim osobenostima mogu smatrati „romantičnim” – Popa i Miljković to svakako nisu. Šopov takođe nije.

Veoma je, isto tako, smelo – da ne kažem: u najmanju ruku nepromišljeno – na osnovu pesnikovog nepristajanja da svoj intimni svet pomiri sa spoljašnjim objektivnim svetom, tvrditi da je on pesnik „romantične inspiracije”… Istina je da u svetu egzistiraju mnoge teorije o „modernosti“ poezije, ali u osnovi najvećeg broja je uverenje da su moderni oni pesnici čije je polazište svest da se ljudski priroda izmenila. Ili, ako ne ljudska priroda onda veze između individue i sredine, koja je zauvek izmenjena dostignućima nauke, tako da postoji efektna iluzija promene koja, u stvari, uzrokuje da se ljudska bića ponašaju kao da su se ona sama izmenila. Šta bi drugo ako ne tu tezu, mogla da argumentuje pesma „Kao razgovor gluvonijemih“, ako je shvatimo kao jednu proširenu metaforu,

Mi smo nemogućnost divna.
Spaja nas nježnost gruba.
Nevina, mala Nevina moja.
Tiha i bezbolna sjen mi je kivna.
To sliva se s tojih zuba
hladna azurna boja.

Zabavno.
Zasmijava. I lišće se smije
ko isplaženi jezici – bagremi.
Osim nas niko ni pojmio nije
besmisla tog smisao golemi.

Kao razgovor gluvonijemih.

i čitav niz pesama (naročito „Nepostojanje“) koje se mogu tumačiti kao proširenje te ideje? Ako je išta u njima romantično onda je to, možda, tip imažerije, možda dekor u koji Šopov smešta svoje pesme. Inspiracija je izrazito moderna, upravo karakteristična za duhovnu i psihološku strukturu jedne moderne ličnosti.

Iako može da baci poneki zrak svetlosti na probleme koje podstiče stvaralaštvo A. Šopova, iako je sam po sebi podatak o inspirativnosti jednog pesničkog dela, ovakav razgovor o mogućnostima svrstavanja jednog pesnika u „romantične“ ili ,,klasične“, „tradicionalne“ ili „moderne“, više kazuje o onima koji ga vode nego o samom pesniku. Mnogo je bitnije konstatovati da smo se na jedan celovitiji način upoznali sa pesnikom čija lirsko-reflesivna snaga nadvladava hronološke, tematske i formalne klasifikacije. Oslanjajući se na već izložene punktove, na kojima počiva konstrukcija ovog izbora, mi smo, uprkos neslaganju sa izvesnim apodiktičkim definicijama, bili u mogućnosti da se približimo jednoj kompleksnoj pesničkoj ličnosti. Suočili smo se sa punom dramatike stvaralačkom dilemom (ciklus „Molitvenik”). Brojne lirske pesme A. Šopova uverile su nas da ništa naizgled tradicionalno, ako je u pitanju suptilan pesnik koji ume da fiksira neprolazne trenutke čovekove intime, ne mora da bude zastarelo i prevaziđeno. Još jednom smo se uputili za pomalo patetičnim ali dubokim mislenim akordima pesme ,,Pjesma i godine“:

Godine tvoje i moje godine –
dva brijega,
dva kamena,
dva nepostojanja.

Tvoje i moje godine –
godine tvoje u mojoj muci
godine moje u tvom srcu.

Da si blagoslovena tajnovita pjesmo.
Izjednačavaš nas u mudrosti,
izjednačavaš nas u godinama.
Da si blagosloveno nepostojanje
u vremenu koje ne zna za starenje.

Ponovo smo zalutali u neizvesnu, punu tajne i neostvarenosti ali i večitog traganja, atmosferu „Nebidnine“ („Nepostojanje“) – pesme koja, obuhvatajući niz opštih ljudskih odnosa i situacija, prividno datih u subjektivnom vidu, kao malo koja može već danas da se uzida u mozaik našeg posleratnog poseničkog iskustva… Mislim da tu naročito mnogo dilema nema: upoznali smo pesnika čiji figurativan pesnički jezik i sklonost ka fikciji koja sugeriše vrlo konkretne i aktuelne probleme, mogu da nas podrže u uverenju da imamo izvanredne pesnike čiji je postupak savršeno različit a domet podjednako visok. Stvar je ukusa i temperamenta kome ćemo se privoleti.

___________________
* Članak je objavljen u listu Književne novine, Beograd, 19.03.1966, str. 3-4, pod naslovom “Prvo potpunije upoznavanje. Aco Šopov: Predvečerje”.
____________________

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata