This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Intimni svijet Aca Šopova*

Сретен Перовић

Сретен Перовић, црногорски песник, преводилац и књижевни критичар

Sreten Perović

„U zoru bacih svoju mrežu u more”
R. Tagore: Gradinar

Lirika Aca Šopova svoјim bitnim tokovima, metaforično sliјedi i reljefno simbolizuјe istoriјsku sudbinu makedonskog naroda. Samo riјetki pјesnici, pogotovo lirici, i to u izuzetnim društveno-istoriјskim uslovima uspiјu da, u okviru nacionalne literature, ostvare tako složen i specifičan, prevashodno dramski zadatak. Posliјeratni rast Makedoniјe i njenog čovјeka u mukotrpno dočekanoј, strpljivo kroz vјekove sanjanoј i u naјintimniјim dubinama branjenoј i odbranjenoј slobodi posredno јe dobio esenciјalni izraz i osobeno značeњe u poeziјi јednog od njenih najautentičniјih i istovremeno naјuniverzalniјih stvaralaca.

Ponikao iz onih naјfiniјih tkiva makedonske narodne poeziјe, a odnjegovan na mediteranskoј, kulturnoј polivalenciјi, Šopov јe gradio svoј pјesnički sviјet na patničkoј i slobodarskoј tradiciјi svoga naroda, postepeno izјednačavaјuћi čin stvaranja sa činom življenja, gorčinu sna s pitkošću pјevanja. I kad danas, u zrelom dobu života, podsјeća na svoјe mladalačke strepnje i zanose, na izgubljene prve stihove, rođene na pragu drugog svetskog rata, i na svoјu prvu, partizansku, štampanu knjigu stihova (Pјesme, 1944), dok se tako decidirano određuјe prema udјelu koјi u njegovoј poetici ima narodno pјesništvo – pјesnik neće prećutati ni uticaјe koјi su do njega doprli iz vrhova moderne svјetske poeziјe, sa mnogih životnih i literarnih poprišta i putovanja, ali će s puno samopouzdanja i iskustvene vјerodostoјnosti zaključiti da postoјe dviјe vrste pјesnika: oni koјi dolaze iz kulture i oni koјi dolaze iz života, ubiјeđen da gotovo svi makedonski pesnici dolaze iz života [Razgovor sa Ivanom Krtalićem, Oko, god. 4, br 123, Zagreb, 2-16.12.1976]

Tako se Šopov, sa svim zakonitostima u genezi svog (i modernog makedonskog) pјesništva, nadovezuјe na ožiljke istoriјskog patništva kao na glavnu pokretačku energiјu i emotivno svoјstvo makedonske narodne poeziјe i – na revolucionarni zanos ratnih i poratnih dana, koјi јe koincidirao s pјesnikovom životnom i književnom mladošћu, što sve sublimno tvori poetsku i misaonu sintezu iz koјe će proizaći puna pјesnikova zrelost, pa i mudri testamentarni vјenac u visoko vrednovanoј zbirci Pјesma crne žene (1976).

O smislu ljudske egzistencije

Moderno doba, s veoma razvijenom i dinamičnom psiho-socijalnom strukturom, pogodovalo je polarizaciji poetskog prilaza životu, diferenciranju samog pjesničkog čina, ne samo u filozofskom i ideološkom već i u emotivnom smjeru. Revolucionarna zbivanja, ratovi, smjena ideala savremenog čovjeka, društvena stremljenja ortodoksnih krajnosti, sve je to doprinijelo da jače dođu do izražaja pjesnici tzv. romantične inspiracije. Prateći aktivno ta kretanja na dinamičnom razboju našeg vremena, oni su ponekad davali i pečat svojoj eposi, ili su bar obezbjeđivali u njoj svoj spektralni emotivni udio i socijalni doprinos. Pa ipak, čovjek je često i sve češće ostajao sam, iščašen iz vremena i društva za koje je izgarao. Nuklearno doba, uza sve moguće atribute, donijelo je još veće osiromašenje čovjeka, bar u onom svom prelomnom trenutku, jer je mit o klasičnim, ljudskim vrijednostima polako ali sigurno nestajao: došlo je do emotivnog i etičkog otuđenja savremenog svijeta. Stalno prisustvo opasnosti od totalnog termonuklearnog samouništenja čovjeka, smanjivanje (u svijesti i podsvijesti) dimenzija i značaja naše planete na putu prodora ljudi u kosmos, naslućivanje „haosa“ antimaterije i naprednijih civilizacija u jednoj od nama poznatih, „dostupnih“ galaksija – sve je to podstaklo one druge, tzv. pjesnika klasične inspiracije, koji su uvijek bili u manjini, ali čija su snatrenja imala trajniji i ubojitiji uticaj. Pjesnici romantične inspiracije, oslanjajući se na svoje sublimirane instinkte i revolucionarni zanos u optimalnu vrijednost (ponekad i u bezvrijednost) života, polako su počeli da napuštaju „slikanje stvarnosti“ i da se vraćaju mikrokosmosu, zaronivši u vlastiti unutarnji svijet kao u pećinu gdje glasovi odjekuju u vrlo složenoj rezonanci, hipertrofirani do monstruoznog oblika, trošni i veoma kratkotrajni. Njihova „klasična“ sabraća primila su život su život sa one manje emotivne a više meditativne, filozofske strane, vraćajući se problemima morala i smisla ljudske egzistencije uopšte.

Aco Šopov pripada plemenu „romantičnih“ pjesnika. Njegov romantizam ne potiče samo iz čulnog poimanja svijeta, već i iz izvjesne prohibicije, satkane od najdubljih niti, prema nagloj poplavi cerebralnosti, tehnicizma, kibernetike. Kao i sve prave emotivne prirode, ni Šopov nikada nije mogao, niti to danas može, da svoj intimni svijet pomiri sa spoljnim, objektnim svijetom materijalnog reda i poretka u životu. Sama ta činjenica, naravno, ne bi ga učinila pjesnikom, ali ga je ona bitno preduslovila. Zato odatle i treba prići našem pjesniku, ma koliko taj put izgledao nepouzdan i proizvoljan. Nikada se o jednom pjesniku ne može izreći definitivan, konačan sud; to je utoliko teže ukoliko je pjesnik, u trenutku razmatranja njegova djela, na vrhuncu stvaralačkih traganja i u životu i umjetnosti. Mi Šopovu prilazimo upravo u jednom takvom, fluidnom trenutku: on piše sporo, ne piše mnogo, ali – piše stalno. A to je elemenat više koji nas ubjeđuje da doživljava sve ono o čemu govori u ritmu i slici poezije.

Svoja prva revolucionarna saznanja i ratne doživljaje pretočio je Šopov, na početku književne karijere, u oplemenjeni ponos ranjenog čovjeka kome svjetlost u oku ni jednog trenutka nije izgubila svoj prvobitni, dječački smisao iznačaj. Ta faza njegovog poetskog stvaranja, komplementarna i saglasna opštim našim poetskim tokovima neposredno po završetku drugog svjetskog rata, nije dugo trajala, na sreću pjesnika koji se neumitnošću najintimnijeg bića vođen „vratio“ osvjetljavanju unutrašnje čovjekove realnosti. U stvari Šopov je, kao i brojni njegovi vršnjaci, svoj književni start vezao za svu složenost zbivanja u jednom burnom vremenu, kada se manje vodilo računa o intimnom čovjekovom biću, a više o opštim interesima revolucionarnog, u svemu prelomnog trenutka. Za Makedoniju, makedonski naciju i njenu kulturu, taj trenutak bio je višestruko značajan¹. Puni zamak makedonske kulture potekao je upravo od generacije umjetnika i naučnika, prevodilaca i pedagoga, kojoj pripada i Aco Šopov. Makedonska kultura, književnost posebno, morala je da premosti i svoje mukotrpno i specifično nasljeđe, istorijski uslovljeno kulturno zaostajanje za ostalim jugoslovenskim narodima; morala je da nadoknadi vijek-dva u toku nekoliko godina da bi se mogla, po značaju rezultata, uklopiti u moderan razvitak jezika i literature, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Pionirima savremene makedonske kulture – među kojima značajno mjesto pripada pjesniku Acu Šopovu – predstojao je višestruk napor da bi u tako kratkom vremenskom razdoblju ostvarili djela značajna za sve naše narode. Takav uspjeh mogao je biti postignut samo zahvaljujući istorijski akumuliranim i tek nedavno kreativno oslobođenim nacionalnim osjećanjem makedonskog čovjeka, uz one njegove tradicionalne osobine: iskonsku slovensku emotivnost, specifičnu pečalbarsku tugu, moralnu dosljednost i strpljivost, radnu energiju i štedljivost. Sav taj vjekovni naboj, doveden do stanja usijanja, preduslovio je nagli prodor makedonske misli, otjelovljene u svestranom revolucionarnom zbivanju iz kojeg je – u jednom smjeru – potekla autentična, umjetnički snažna, posve osobena literarna riječ.

I sada kad je makedonska književnost stala na svoje noge, kad je počela da osvaja i udaljena vanzavičajna podneblja, zaustavili smo za trernutak jednog od njenih aktera, nasilno ga zaustavili na nepredviđenoj stanici, dok se njegova životna i književna avantura nastavlja, mijenja i određuje, iz dana u dan prolazi između smisla i besmisla, ne opovrgavajući naše pravo da se njome bavimo, ali oduzimajući nam mogućnost da vjerujemo u trajnost svog prosuđivanja i suda. Jer jedno djelo dobija druge dimenzije i značenja onog trenutka kada se doda i samo jedna cigla, samo jedan kamen, ornament ili jedna metafora. Zaustavili smo, dakle, Aca Šopova koji po mnogo čemu liči na našeg pjesnika Dušana Kostića: po završetku rata, Šopov je, kao i Kostić, jedno vrijeme govorio o tom opštem ratu i njegovim posljedicama, zlu i dobru koje je ostavio za sobom, a onda se povukao i nastavio da pjeva o ratu u sebi – okrenuo se najintimnijim problemima, ličnim preokupacijama, ljubavi, bolu i snovima, tihom hodu kroz dinamiku života (ne samo savremenog), vlastitim svjetlostima i sjenkama, svojim promašajima.

U okviru te bogate samoanalize, kojoj su podređeni i eksplicitna misao i spoljni pjesnički ukras, Aco Šopov ispreda svoju duhovnu biografiju tonovima svojevrsne i osobene elegije, ostajući uvijek na platformi vatrene želje za dubljom humanizacijom života. To što život nije vazda blagotvoran i izdašan prema našim željama i nadama, što u svojim valovitim i beskonačnim tokovima nosi i matice i virove, i zamke i otrežnjenja, ne umanjuje pjesnikovu žeđ: ondje gdje ne može da prodre samo toplinom ljubavi, on uspjelo pravi prodor blagim humorom i praslovenskom tugom. I kad govori o ženi, toj najvećoj metafori života, tajni koja se preobražava u svakom trenu; i kad se prepušta prirodi predjela sa kojima nalazi najbolje puteve sporazumijevanja; i kad meditira o smislu postojanja, života i smrti, o smislu naslijeđene krvi – Šopov uvijek ostaje svoj, pitom i topao.

Posredno i indirektno, iz makedonske narodne poezije, zadojen pečalbarskom tugom, on pečalbu ne vidi kao društveno-istorijski fenomen naših naroda, već kao fenomen života uopšte, posebno kao mogući izraz egzistentnosti savremenog čovjeka. Tu počenji i tu se najblistavije ističe avantura njegove misli, isto onako kao i avantura njegovih osjećanja. U baladi pod naslovom „Pjesma i godine“, Šopov se obraća pjesmi kao živom biću, kao vrlom saborcu i dvojniku:

Putuješ korak po korak,
muku po muku
niz moje godine.
Ja idem korak po korak,
muku po muku
niz tvoje godine.
Nema kraja i nema mimohoda.

Između pečalbe i nebidnine² rasprostire se spektar najdubljih pjesnikovih interesovanja. Stranstvovanje u svijetu materijalne egzistencije ne uslovljava uvijek sužavanje egzistentnosti vlastitog unutarnjeg svijeta. Ali ta vječita kolizija između dva pola ostanka, između dva svijeta bitisanja, vezana ipak čvrstim nitima međusobne қauzalnosti, uslovljava pjesnikov izlaz u nebidnini. Šopov se u pjesmi „Nebidnina“ (,,Nepostojanje“) ne pita uzalud: „Ko to nevidljiv u meni živi?“ Taj Gordijev čvor podjednako čvrsto upliće i pjesnikovog dvojnika i onaj snivani a nikad dosnovani svijet budućnosti, svijet beskrajnih mogućnosti.

Nebidnina – i san i snoviđenje, istodobno! – vuče svoje korijene iz čovjekove pečalbe, onakve kakvom je označava pjesnikova uobrazilja: nebidnina je fluidno projeciranje vlastitih neostvarenosti na široko platno praiskonskih želja. Tim svojstvima ona neosjetno prerasta u mit, pokazuje neskriveno svoje prisustvo u svim tokovima pjesnikova života, određuje ga kao sanjara koji, to se mora naglasiti, poput djeteta zna da lutke nijesu žive, ali mu to ne smeta da im se obraća, da s njima razgovara, da im se povjerava. Šopov je svjestan ishoda sopstvene životne avanture koja se, uostalom, ne razlikuje mnogo od avanture života uopšte, pa ga to saznanje ne ispunjava nemirima jačeg intenziteta; gotovo da se povjeruje da njegova melanholična priroda namjerno zalazi u spasonosno nirvansko more, oslobođena oštrice bola u najvećoj mogućoj mjeri. Bol, istina, nije odsutan iz poezije Aca Šopova, ali on ne peče, njegovo naglašeno porijeklo ne proizvodi varnice: bol je ovdje sublimno redukovan na stepen melema, doveden u ugao odakle se može blago osmjehnuti svojoj agresivnoj praprirodi.

To pečalbarenje po svijetu i životu jeste možda jedini izlaz: putovanje kao sistem prevladavanja bola, pa i prevladavanja zla. Više puta ovo eksplicitno potvrđuje i sam pjesnik. On se na jednom mjestu identifikuje s galebom koji kruži nad njegovom glavom, ali i nad glavama svih mrtvih i živih, pa galeba moli:

Ne slijeći, galebe moj,
opet se vrati u jato.
Ja čun sam osuđen
da lomi nepoznato.

Ali to nepoznato i nije toliko nepoznato: ono je u određenom smislu uvijek poznato i zakonito. Osuđeni na putovanje, ili kako to sam reče – „na juriš u nepoznato“, pjesnik poima „besmisla tog smisao golemi“, naročito zbog toga što mu je jasno da „za povratak nema staze“, da krug mora da se zatvori, pa možda i da se ponovi. Možda. No krug se u stvari nikada ne može ponoviti, kao što se ne može dva puta ući u istu rijeku. Ništa ne smeta što se na bilo kojoj tački tog životnog kruga može pojaviti pitanje: „zar vrijedi ono što misliš da vrijedi?“ Jer čak i Zemlja na svom putu obavlja isti posao, boluje iste boljke, doživljava istu sudbinu kao i pjesnik.

Zemljo, ti zemlja već nijesi,
ti si grumen nade,
crna od muke, od snova zelena,
ti si u svemir zavitlano oko.

Šopovu ni „vjetar nema domovine“, vjetar dobrote! A dobrota je pokeret, uvijek u pokretu; ona je, kao i ljepota, sastavni dio tuge pokretane vjetrom. Saz u dijalektičnim traverzama, uҡleto odan kretanju čiji je smisao upravo sami tok i proces kretanja, pjesnik je pronašao adekvatnu metaforu za taj emotivni, sudbinski odnos prema životu. U njegovoj elegiji „Avgust“ putovanje se nastavlja beskrajno i bespoštedno:

Tamno ponoćno sunce putuje svom zenitu!

Ali ako se Šopov ipak ne može uvrstiti u misaone pjesnike, to ne dolazi otud što kod njega nema jasnih i veoma očito eksponiranih ideja, već zato što je sve to podvedeno pod napliv odnjegovanih emocija i bujnih slika. Njegov odnos prema eksternom svijetu jasan je i nedvosmislen, ali baš takav odnos proistekao je više iz doimanja, naslućivanja, a manje iz saznavanja egzaktnih zakonitosti življenja. „Čvor na čvoru, / na kamenu kamen“. To nikako ne znači da je Šopov zakonitosti vlastitoga svijeta gradio isključivo intuitivno. Zrelost njegovih osjećanja najbitnije je potvrđena u pjesmama „Kupac starudije“ i „Romantično bjekstvo“ – dakle, ne u najboljim njegovim poetskim ostvarenjima; u te dvije pjesme Šopov je unio, u ironičnom, pa i satirično-melanholičnom laštu, profile vlastitog moralnog portret egzistentnosti svoje duhovne ličnosti. Dvije velike autobiografske metafore – kupac starudije i čitač cipela („Romantično bjekstvo“) – dva simbola jetka nostalgija za izgubljenim vrijednostima, za dobrotom, ljubavlju, nostalgija za spokojstvom i pravičnošću. A to su upravo one dvije pjesme gdje se pjesnik naizgled ne obraća sebi, već slika „objektivnu stvarnost“, u prolazu, u mimohodu. Iako se baš tu formalno oslanjao na folklorne elemente, u ritmu i slici, Šopov (koji kupuje „stare čađi savjesti/ staru rđu snova i svijesti“) u stvari suptilno transponuje svoja uvjerenja da se ne mogu i ne smiju opovrgavati vjekovnim iskustvom provjerene vrijednosti, jer život ne počinje od nas, niti se s nama završava. Već ukorijenjena bojažljivost, plašnja pa i paničan strah koji obuzima lirske duše (i ne samo njih, već i same „kibernetičare“) pred najezdom i sve većom vladavinom robota, projektovana je ovdje u šeretluku kupca starudije:

Staro, staro, kupujem staro,
stare ljubavi, staru sreću,
stare radosti, stare mladosti,
kupujem staru odjeću.
Staro, ne kupujem novo ništa,
staro za nova utočišta.

I tu dolazimo do konačne pjesnikove spoznaje: pred svijetom realnosti oko nas, treba pronaći utočište, možda najprije (ako ne i jedino) u svijetu naše unutarnje realnosti. A utočište se ne može pronaći ni u smrti ni u ništavilu, ni u bjekstvu ni u nojevskom zaranjanju glave u pijesak; utočište se može pronaći u ozračenim snovima i prevladanom bolu ljubavi. Zato Šopov, u svojoj ljubavnoj poeziji (u ciklusu „Molitvenik“), traga za riječju „rađanja, lelekanja“ da bi mogao adekvatnije da odrazi suštinu svog „veličanstvenog poraza“: neutoljivu glad tijela koje se priviđa kao „nestvarnih želja stvaren svjetionik“, neutaženu žeć duše da prošlost primi kao svjetiljku sjutrašnjice. To pretakanje jučerašnjice u sjutrašnjicu, jeste jedna od dominantnih pozicija Šopovljevog humanizma na putu premošćavanja kolizija među ljudima našega doba. Jer taj sukob postoji čak i kada je u pitanju ljubav, nesporazum je uslovljen alijencijom suštinskih čovjekovih vrijednosti:

Zarobljenici smo sada u igri, krugom,
nosi nas tmurna i nestvarna plima,
čitavi život hitamo jedno drugom
a svako skriva u sebi ono što ima.

Da li se pravo utočište može pronaći? Odgovor na to pitanje ne može se očekivati ni od pjesnika niti od njegovih tumača³. Vjerujući da je pjesnikova faza o kojoj smo govorili samo dio njegovog kreativnog puta, tek uzgred smo pominjali estetske kvalitete ove poezije. Naš čitalac, sada prvi put ima pred sobom kompletnije predstavljenog Šopova, pa će moći da nas provjeri i dopuni, i u onome što smo rekli i u onome što nijesmo stigli da kažemo.**

Novo pondeblje

Najnovija pjesnička faza Ace Šopova vezana je za novo podneblje i „stare“ misaone i emotivne preokupacije. Crna Afrika, drugi i još tajnovitiji jezici, izdržljivi i bolu nepokorni ljudi, snaga plodnosti vazda oličena ženom, bogatstvo prirodnih tonova u svojoj neponovljivosti, ljudska začuđenost pred nadmoćima elementarne prirode – sve je to sažeto u jednu opštu, generalnu metaforu koju je pjesnik vezao za ogromno i drevno afričko drvo baobab, drvo života u čijem su šupljem stablu mrtvace sahranjivali uspravno. U toj uspravnosti, nepomirljivosti sa stanjem koje nas okružuje, u toj nepokornosti ropskoj strukturi života, u tom šupljem a vječno živom i nepobjedivom stablu – našao je naš pjesnik svoju domovinu, svoju Makedoniju, muku vlastitoga naroda, ono što je značenjski naložio magičnoj riječi nebidnina. Tako su se dvije daleke zemlje, Senegal (gdje je Šopov poslednjih godina službovao) i Makedonija, dva podneblja povezana istim suncem, istom crnom mukom kroz vijekove, dodirnule vitalnim simbolima i nastavile da ispredaju (u Štipu i Žoalu, kako bi rekao pjesnik) svoje velike brige i oplemenjene nade.

Pjesnik kao da se i nije trudio da svoje pjesničko i životno iskustvo, u ovom zrelom stvaralačkom trenutku, zaogrne umjetnim velovima: svodeći riječ na njenu izvornu funkciju, on je – oslonjen na makedonske i senegalske legende — do neslućenih granica proširio njenu kontekstualnu simboliku. Šopov će pratiti čovjeka na njegovom beskrajnom putu oslobađanja od okova (sjetimo se njegovih borbeno-aktivističkih partizanskih stihova, sjetimo se i pjesme „Oči” i uporedimo je s očima sinjarke — od kojih se moli izlječenje!), ali ga nikad neće zateći tako mudro osamljenog i duboko u sebe zagledanog kao u pjesmi „Zagledan u okean”, gdje „stoji na obali i u mislima dovikuje / nepoznatih predaka svojih galije sve“ koje su „na put neizvjesnosti“, u nepoznatu sutrašnjicu „prije mnogo vjekova isplovile“. I kao čudeći se, prošaptaće:

Čovjek mramorno stoji ko tuge okoštale.
Okean je ogroman, a čovjek malen.

Tu će se pojaviti i onaj „krilati konj“ koji je obigrao čitav svijet, sva mora i okeane, i jedva smogao snage da sleti na „rodno jezero“ i da tu, gotovo bespomoćno, izaziva radoznale i ne uvijek dobronamjerne komentare: o ludosti i besciljnosti takvog poduhvata! Ali jedino on, taj konj, moći će da u tom i takvom „letu“ otkrije najviši smisao:

da otkrije domovinu otkrivajući svijet

pa i:

otkrivajući domovinu da otkrije svijet⁴.

U toj prividnoj antinomiji našao je ovaj hrabri „vojnik lirske iskrenosti“⁵, kako ga naziva Mitrev (tvrdeći da je Šopov djelom potvrdio staro pravilo lirike: ako ne kažeš istinu o sebi, nećeš je reći ni o drugima!), onu globalnu odrednicu za svoja duga i trajna putovanja „od jedne do druge nebidnine“. Tragajući za sabesjednikom u najintimnijim ljudskim regionima, pjesnik je od samog početka vjerovao u mogućnosti istinske komunikacije između sebe i žive i složene realnosti koja ga okružuje. Putovao, kao vatrena duga nad ovaj se svijet nadnosio, prkosio razočaranjima, sebe s patnjama doma i domovine izjednačavao, s ograničenom moći riječi se borio, zborio o prividu trajanja i trajnosti privida, Aco Šopov je tako stvarao djelo trajne vrijednosti. Tako — noć i dan. Aktivist i sanjar, putnik i mudri „gatač u pepeo“. Odan ljepoti i bijeloj tuzi izvora, privrženik ognja, iskušenik bola — čovjek.

Čovjek sam. A što je čovjek?

njegoševski će zapitati Šopov mnogo ranije no što je, pod afričkim nebom i rascvjetalim flanboajanima, osjetio kako po svu noć „urliče zemlja“ i mistično odjekuje ritam tam-tama, kako se prerasta iz privremenosti u trajnost i, kao u pjesmi „Baobab“, vraća prapočetku, suštini:

Цијело га село опкољава, не може да га опколи.
Дрво живота. Храм мртвих. Домовина.

_____________________________
¹ Najmlađi među slovenskim književnim jezicima, makedonski jezik proslavio je prošle godine dvadesetogodišnjicu svog prvog pravopisa. Iako makedonska kultura ne počinje od 1941 ili 1945 godine, kada je makedonski narod izvojevao društveno-istorijske uslove za snažnu afirmaciju svoje nacionalnosti i nacionalne kulture, jubilej pravopisa makedonskog književnog jezika predstavlja značajnu etapu u duhovnoj emancipaciji makedonskog naroda. Makedonski lingvisti napravili su značajan istraživački posao i rezultat: uskoro izlazi iz štampe i treći tom Rječnika makedonskog jezika (Rečnik na makedonskiot jazik) od oko sedamdeset hiljada riječi, u redakciji pjesnika i profesora Univerziteta Blaža Koneskog, autora prvog makedonskog pravopisa i nedavno izašle Istorije makedonskog jezika. Naravno, ne bi se moglo uraditi sve to u toku samo dvije decenije, da na narodnom makedonskom jeziku nije pisalo više stvaralaca u prošlom i prvim decenijama ovog vijeka. Tu su braća Miladinovci, Kiril Pejčinović, Partenij Zografski, Grigor Prličev, Kuzman Šapkarev, Marko Cepenkov i mnogi drugi. Svi oni su pisali zapadnomakedonskim dijalektima (Titov Veles – Prilep – Bitola) koji su poslužili tvorcima makedonskog pravopisa kao osnova za izgradnju književnog jezika; za ova narečja uobičajen je naziv centralni makedonski govori. Na tom tek stvorenom književnom jeziku izgrađena je bogata savremena makedonska literatura koja je, ako izuzmemo Koču Racina i još neke između dva rata, morala da u prvim danima svoga postojanja, prije nepune dvije decenije, počne od prve zbirke poezije, prvog eseja, prvog romana, prve knjige pripovjedaka. Za razvitak jedne literature dvadeset godina veoma je kratak rok, čak i kad postoji bogata narodna književna tradicija, ne samo zato, ono što je za dvadesetak godina stvoreno u Makedoniji dostojno je najvećeg priznanja. A stvorena je poezija koja je dobila jugoslovensko, ponegdje i šire priznanje – imena Blaža Koneskog, Venka Markovskog, Aca Šopova, Mateja Matevskog, Ganeta Todorovskog, Slavka Janevskog, Goga Ivanovskog, Anta Popovskog, Caneta Andreevskog, Srba Ivanovskog, kao i imenima darovite mlade generacije – V. Uroševića, V. Pavlovskog, B. Đuzela, pokojne Danice Ručigaj, P. Boškovskog, P. Andreevskog, Z. Jovanovića, J. Koteskog i drugih. Napravljen je veliki skok u prozi od prvog makedonskog romana Selo iza sedam jasenova, preko románâ Simona Drakula i drugih, do darovite pripovjedne proze Živka Činga i, još mlađeg, Božina Pavlovskog; u drami – djelima Kola Čašule, Toma Arsovskog i drugih: u kritici i esejistici – kvalitetnim rastom od Dimitra Mitreva do Dimitra Soleva, Stardelova i čitavog niza novih i značajnih posljenika savremene makedonske literature.

² U velikom Rječniku makedonskog jezika ne postoji riječ nebidnina; postoje samo riječi nebidnik (= prokletnik, prokleto čeljade) i nebidnica (= ad 1: prokletinja, prokleto čeljade; ad 2: nešto neostvarljivo, fantastično, nemoguće; izmišljotina). Nebidnina je Šopovljeva kovanica. Konsultovali smo autora, zatim Blaža Koneskog i brojne druge makedonske književnike i leksikografe, o značenju ove riječi. Dobili smo objašnjenje da nebidnina znači: nešto što se nije dogodilo, nešto što se neće dogoditi, nemogućnost, nepostojanje i tsl. Iako svjesni značenjskog osiromašenja, mi smo nebidninu preveli riječju nepostojanje (kao u pjesmi s istim naslovom na strani 73, i u elegiji „Pjesma godine“ na str. 67. itd.)

³ Makedonski kritičari G. Stardelov i D. Nanevski sa sasvim različitih pozicija analizirali su poeziju Aca Šopova. Po Stardelovu, Šopovljeva poezija nema samo ispovijedni, strogo lirski karakter; ona pjesnikov nespokoj pretapa u rukovet pitanja o životu i nebidnini dajući im prije svega etičke atribute. On ovu poeziju proglašava misaonom, lirskom meditacijom, pa je u nastavku analizira kao ogledalo pjesnikove samootuđenosti. Nanevski mu se suprotstavlja, braneći lirsko-ispovjednu suštinu poezije A. Šopova. On ne spori elemente misaonosti u toj poeziji, ali ne nalazi potvrdu da pjesnik želi da se filozofski odredi i eksponira. On u bogatom svijetu te poezije nalazi da je najznačajnija njena inspiracija ljubav koja joj daje „najljepšu, zavičajnu dimenziju“.

Oba ova kritičara smatraju nebidninu dominantnom pjesnikovom preokupacijom: dajući toj Šopovljevoj kovanici različita tumačenja, obojica su saglasni sa njenom prevashodno metafizičkom suštinom. (Obje kritike su objavljene u časopisu Sovremenost za 1964 godinu: prva u 6, junskom, a druga u 10. decembarskom broju).

⁴ Šopov je ove stihove (pjesma „Događaj na obali jezera“) parafrazirao u intervjuu „Odjeku“ (intervju je dao Gordani Mihailovoj-Bošnakovskoj – Odjek, Sarajevo, god. XXIX, br. 21, 1-15, nov. 1976.): „Želeći da upoznam i otkrijem svet, ja sam prisnije otkrio i upoznao svoju domovinu. I obrnuto, otkrivajući svoju domovinu, u suštini upo znao sam i otkrio svet. “ On će, na istom mjestu dati i podrobnije objašnjenje: „Sve što se događa van mene, ukoliko zagolica moje pesničko interesovanje, ulazi u moju intimu, postaje moj život, pa ma koliko te stvari izgledale opšte i daleke – ja ih doživljavam kao svoju pesničku sudbinu, kao svoju kob i opevam ih kao svoju intimnu preokupaciju.“

⁵ Dimitar Mitrev: Povoeni makedonski poeti, Skopje, Kočo Racin, 1960, str. 75–76.

_______________________
* Pogovor knjizi Dugo dolaženje ognja, Izabrane pesme, Beograd, Rad, 1977, str. 93-104. Veći deo teksta (ovde sa podnaslovom  „O smislu ljudske egzistencije”) prethodno je objavljen kao pogovor knjizi Predvečerje / Aco Šopov; (pogovor) Sreten Perović. — Titograd : Grafički zavod, biblioteka Antej, 1966, str. 99-112. Poslednji deo teksta (ovde sa podnaslovom  „Novo pondeblje”), objavljen je takođe u knjizi Pjesme, 1984.

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata