This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

Lirika crne nebidnine*

Душко Наневски

Duško Nanevski (1929-1994), makedonski književni kritičar

Duško Nanevski

Ko ti je dao to ime, vodo neprozirna, vodo crna?

A. Šopov, „Nebidnina”

U posleratnoj makedonskoj poeziji, javljajući se s prvom generacijom pesnika, Aco Šopov nesumnjivo ima istaknutu ulogu začetnika, potvrđenu još i vodećim učešćem i uticajem kroz sve njene razvojne faze do danas. S druge strane, svakako nije slučajno što se u njegovom pesničkom rastu ogleda i tok makedonske pesničke evolucije. Da to nije obično podudaranje, dovoljno je samo podsetiti da su upravo njegove pesničke knjige označavale i početak novih etapa u savremenoj makedonskoj poeziji. Njegove partizanske Pesme (1944), štampane kao prva zbirka oslobođene reči, otvorile su početni period nacionalnog i kolektivnog zanosa slobodom, egzaltacije ideja i socijalne romantike. Zbirkom Stihovi o muci i radosti (1952), koja je u to vreme izazvala burna reagovanja i polemike, on je opet najavio vraćanje ka potisnutim, intimnim motivima, koji su se zatim, u periodu intimne lirike, razgranali u bogate lirske svetove. Možda zbog ovog preokreta Šopov je i danas kod jednih poznat kao pesnik borbenih balada, kod drugih svojim lirskim minijaturama iz knjige Slij se sa tišinom (1954).

Međutim, ova promena sadrži i jedno kreativno jedinstvo i jednu dublju paralelu između pesnika i hoda vremena. Mislim da u njemu imamo izrazitu stvaralačku ličnost, sa osećanjem za bitne procese, sa smislom za nova traganja i sluhom za ono što dolazi, sa slutnjom za ono što nosi vreme. U tom kontekstu već se nazire i nešto iz njegove najznačajnije pesničke knjige: Nebidnina (1963). Iako se i pre toga primećivala izvesna potraga za otkrivanjem nasleđa u pesničkom biću, kroz spontani stih, izgleda da je upravo on doneo ono što su mnogi tražili: tragično osećanje nebidnine kao dimenzije makedonskog vekovnog postojanja. Uistinu, to je došlo u trenutku intenzivnih strujanja u tom pravcu, ali metaforom nebidnine on je utisnuo jedan sudbinski amblem makedonskoj modernoj poeziji, naročito pesničkim nivoom svog doživljavanja nebidnine, pod čijim dejstvom već se javljaju i druge nebidninske vizije, možda opet kao početak novih sinteza tradicije i moderne pesničke reči.

U uvodnoj pesmi knjige Nebidnina, taj novi početak sam pesnik je označio kao „rađanje reči“. Već akcentom na reči „rađanje“, za razliku od dotadanjeg „pevanja“ reči, podtekstno je iskazan i trenutak novog preokreta u makedonskoj poeziji. U tom smislu, vrednost ove pesme je parabolična: otkriva jedan preloman, inten zivno doživljeni, nov pristup ka tvoračkom činu. Iako je traženje nove reči oduvek bilo opsesija pesničkog nemira, u ovoj pesmi ima nečeg što se javlja prvi put kod ovog pesnika, jedan prodor do pakla stvaranja, koji dopire do vatre reči. Kada početnim stihovima: „Gležanj do gležnja,/ kamen nad kamenom“ nagoveštava težinu tog probijanja, u njemu se pali i jedna tajna vatra, sa plavim plamenom, koja ga goni da sagori u njoj i da se stopi, ili da nađe i donese u poeziji reč koju traži.

I dok „dimi se noć“, a „reč se dvoji od tame“, on, u očajanju, obraća se stvaraocu u sebi da otvori „tvrđavu kamenu“, u čijim naslagama oseća i tajnu i moć reči. Zatim dolazi i ona mučenička „Molitva za još jednu nepronađenu reč“, kao bdenje u hramu noći, dok se ne pojavi velika i istinska reč koja će trajati i zračiti u poeziji.

U tim duševnim dubinama, izgleda, otkriva i novu formulu, a u ognju reči nalazi i ključ kojim otvara svoju tvrđavu da bi bila svojim bogatstvom otkriće i za makedonsku poeziju. Rađanje reči, zatim je postalo i šire prihvaćeni izraz za moderni alhemijski trans, koji je imao svoj odjek i kod pesnika i kod istraživača i antologičara pesničkog sna.

Molitve: erotska poetizacija ljubavi

Prvi rezultat ovog kvalitetno novog odnosa Šopova ka pesničkom činu bile su njegove „Molitve moga tela“. Reč koju je tako dugo i uporno tražio pesnik u stvari je najlepša ljudska reč: ljubav. Ova prastara ljudska reč inspirisala je mnoge pesnike da otkriju svoje stvaralačke mogućnosti. U poeziji Šopova ljubav je i ranije bila dominantna i draga tema. U „Molitvama“, međutim, on kao da dolazi do tajne magije kojom se od ljubavi i reči stvara najlepša poezija. U jedinstvenoj inspiraciji, nalik na iskonski ljudski govor u pesmi, čini se da su spontano ispevane sve ove molitve, jednakim unutarnjim intenzitetom i u sublimnim pesničkim oblicima.

Ono što najneposrednije privlači, i donekle iznenađuje, to је erotska senzualnost ovih pesničkih molitvi. Od prve do poslednje u njima treperi erotika tela, stalnim preoblikovanjem u pesnički govor: kao lirika krvi, koja neukroćenom divljinom traži „korito do teče“; kao „žedan most između dva brega“, koji, u savijenom luku čeka „neki talas da ga očara“, pa da zapeva „plavo od nežnosti“; ili, kao „gladni vij vihora“, koji luta kroz sve predele da razbudi „srne u nečijim zenicama“. Već i iz ovih nekoliko izraza dovolino je upečatljiva erotska tenzija u pesnikovoj misli i u pesničkoj slici. Ali, ponekad, čini se da ona dostiže stepen opsesije, koja ne pravi razlike između bola i ekstaze:

„Spleti te svetlosti, to gorenje belo
[…]
obavij njima ovo gordo i uspravno telo
svejedno kao bič ili kao bršljan zelen.“
(“Četvrta molitva moga tela”)

U ovoj žeđi za erotskom ljubavlju svakako se otkriva čovekova preokupiranost jednim praiskonskim porivom, koji, u ovom slučaju, ide od hedonističkog shvatanja života do jednog sasvim savremenog osećanja za telo kao sinonim postojanja. Možda i jednim modernim pokušajem za oslobađanjem erotike, u frojdovskom smislu, kao psihološkog pramotiva kreacije i impulsa u poeziji.

Međutim, isto tako, vidljivo je i da to „grešno, izduženo telo“ kod ovog izrazitog liričara, ipak, ne ostaje predominanta njegove nove lirike, niti ide do krajnosti pomodne vulgarnosti u poeziji. I kada je „tamni vihor“ u krvi, erotski poriv samo intenzivira pesničke doživljaje, pomoću kojih i sam dobija kultivirani izraz. A pod uticajem ljubavnih emocija preobražava se i u čiste lirske oblike, dolazi do pune pesničke sublimacije. Erotsko zračenje samo otkriva da je pesnik u stvari odavno željan topline i nežnosti, u jednom dugom traženju ljubavi: za nju „molitveno kleči“ i od čekanja gine, raspet u „mreži stradanja“; pitomo živi od „svitanja nečijih želja“, treperi pored „molbene pretnje“ i „hladne štedrosti“, između bolnih kontrasta gesta i reči, od „lukavosti nežne“ do „slatke mamke“; ponoljivom tragikom pretražuje sećanja, u blagoj ironiji proklinje sve, i nada se samo toplini pod „smirenim krilom“. U ovom povlačenju ima nečeg vrlo bliskog sa makedonskom pesničkom tradicijom, od onog karakterističnog stila iz narodne poezije u kome se erotska mašta pitomo preobražava u simbole i nežne lirske slike.

Sličnim preoblikovanjima erotskih i emotivnih nemira u „Molitvama“ Šopova budi se i ista, maštovita imaginacija, koja erotski oganj jave prenosi u čudesne slike iz sna. Interesantno je da se vidi kako se kroz sva raslojavanja, između svetlosti i senki, kroz Molitve ipak razvija jedna izrazito ljubavna fabula, dovedena do razmera moderne ljubavne bajke: postepeno, telo se ocrtava u stavu antičkog diskobacača, koji „zemlju dodiruje čelom“, „na ramenu nosi mesečinu“, i „oko je bačeno u svemir“; a kada dolazi Ona, mami ga pod „vodopadom svetlosti“, kao plesačica „u domorodačkom ritmu“, te postaje „vezilja igre“ i iščezava nečujno kao „leptirica sna koji boli“. U ovoj hiperboli ljubavne idile, koja ostaje u utisku kao silueta pesničke freske, objedinjavaju se linije svih erotskih i lirskih trenutaka. To i povezuje „Molitve“ u jednu veliku ljubavnu poemu, naročito u onoj istorijskoj i intimnoj projekciji ljubavne igre, koja se prostire i otkriva u slojeve, kroz diskretna, alikvotna značenja slika i reči.

Ova lirska poetizacija ljubavi u „Molitvama“ svakim novim stihom uzvisuje se i ka jednoj višoj, produhovljenoj apoteozi ljubavi. Kao u „hramu velikom od čekanja“, pesnika, u molitvenom bdenju, obuzima i metafizičko osećanje da je ljubav nedostižna: i velika i sveta i večna tajna. To osećanje došlo je do izraza i u samom naslovu poeme: „Molitve moga tela“. U ovom na izgled paradoksalnom spoju ipak se javlja jedna tvoračka simbioza koja može i pesnički da se osmisli: hipostaza tela svakako je kraj jedne religiozne ili asketske poetizacije; pesnička apoteoza ljubavi svakako je i otpor njenom degradiranju pornografskom slobodom. Kada bi se pesničkim formulama davao realniji značaj, to bi mogla biti originalna ideja za erotski i duhovni integritet ličnosti, i pronađena alternativa za jedno novo verovanje u ljubav. Ako se čini iluzornom ova dalekosežna pretenzija, njome bar pesničko shvatanje ljubavi zadržava spirituelni sjaj, kojim se i potvrđuje vrednost „Molitvi“ kao poezije.

Koliko se dalje razgrće ciklus „Molitvi“, one se sve izrazitije otkrivaju i kao duboka, ljudska ispovest o ljubavi. Aco Šopov i od ranije je poznat ispovednim tonom u poeziji, to je njegov znak za iskrenost. Ovim pesničkim molitvama za ljubav, kao što sam veli, „razgoljuje se do bola“. Samo za tren se opominje: „Gde dalje u u meni?“ kada prodire do onog simboličkog „karakamena“, sa zapečaćenim ožiljcima, u strahu od otvaranja starih rana. No tu on izgleda i raskršćuje sa otporom, shvata da je poezija u otkrivanju istina do kraja, i nalazi hrabrosti da dođe do tužnog trenutka kada priznaje i svoj „poraz veličanstveni“.

Zatim, probijanjem do spontanosti u poeziji izbija i ono mnoštvo tamnih nasleđa, duševnih trauma i intimnih tajni. A u „Sedmoj molitvi“ telo s „uvelom lepotom“ najavljuje i dugo skrivani motiv svoje molitvenosti, preklinje ljubav: „Budi mu rodilja, začni ga ponovo sada!“. U toj molitvi ljubav da bude „milostiva, darežljiva i blaga“, već ne pravi razlike da li dolazi do „devojke, majke ili žene“, zahvaljuje svakoj ruci koja će mu darivati pregršt lekovite, životvorne vode. Tako, tražeći drevni eliksir kod svih obličja nežnosti, pesnik izražava i jedno dublje shvatanje preobražaja u ljubavi i ličnosti i pesme.

Ljudska i pesnička drama

Već iz ovog proizlazi da „Molitve“ Šopova nisu samo erotska ili filozofska poetizacija ljubavi. Moglo bi se reći da se u njihovom bogatom podtekstu oseća i cela jedna ljudska i pesnička drama, potencirana svojstvenom, romantičnom inspiracijom ovog pesnika. U početku to je nostalgija za mladošću, bol nepovratnosti, sudar sa prolaznošću, gorka mudrost godina. Negde je sećanje na staro prokletstvo, doživljeno kao produženo izgnanstvo, tuga za izgublje nim rajem. Pesnik zagovara i jedan mistični krug sa fatalnom igrom sudbine, da ostane večiti usamljenik. Možda i zbog jedne obrečenosti da bude „za nestvarne želje stvarni svetionik“. To su i dublji izvori njegove melanholije, ispunjeni i osećanjem ljudske neostvarenosti, jedne postojane nebidnine, kao pojma za neostvarljivost večitih ljudskih želja i pesničkog sna.

Kada tako kompleksno razgrće motive svoje tragike, pesnik ujedno osvetljava i sudbinske udarce, koji su determinirali njegovo osećanje nebidnine. Izgleda njegova tugovanka počinje još od radanja na onom „karakamenu“, u kome, ne slučajno, i sada vaja svoj lik kroz duboke patnje. Negde iz detinjstva dolazi onaj glas želja i leleka, pokrenutih i do reči što „ide zaglušujuća i krši slepoočnice“. U sećanju nadolaze i slike užasa, i struji u svesti tragično iskustvo preživljenih nesreća.

K tome, progovara i jedna generacijska trauma, sa izgubljenom mladošću i zakasnelom žudnjom za lepotom u životu. Onaj „poraz veličanstveni“ možda je u naporu da se održi etička ravnoteža u jednom brzom vremenu iskušenja i pada. Tu je i treptaj grada „sazidanog od svetlosti i vode“, nad kojim pesnik bdi u noći sa ozračenim snovima. A „oko bačeno u svemir“ otkriva i strah od jednog kibernetskog haosa, koji „nosi smrt u belom i plavom“, strepnje od jednog mogućeg, novog prokletstva. Tako izlazi da su „Molitve“ Šopova i molitve za jedan svet koji traži odbranu od otuđenja ljudske moći, u jednoj dubljoj humanizaciji. Iz ovog ugla, hiperbola ljubavi iz one istorijske freske kao da govori da je za snagu Anteja ipak najbolji ukrotitelj plesačica, da samo ljubav može spasiti svet, da je u toku i produžetku te drevne igre možda i sva mudrost ljudskog postojanja i u moderno vreme.

Ovo veliko jedinstvo pesničkih motiva, spletenih u krugovima „Molitvi“, koje nagoveštava jedan pesnički svet, označava ovu poemu o ljubavi ne samo kao najzrelije ostvarenje Šopova, već i kao jednu od najznačajnijih modernih sinteza u makedonskoj poeziji. Pesnik je izgleda pomno pratio evoluciju poezije, apsorbirao je i mitologiju i tradicije, i moderna iskustva i avangardna otkrića, u odmereni ritam i zvuk svog stiha, kojim se upečatljivo razlikuje među pesničkim strujama danas. Ako od sadašnje naše bogate pesničke produkcije ostane nekoliko poema sa trajanjem u vremenu, verujem da će među njima biti i „Molitve“ Šopova. Velim ovo ne iz želje da prorokujem, već i izričnije da istaknem da „Molitve“ stoje među vrhunskim i trajnim vrednostima makedonske poezije, osobito zbog sublimnih oblika i antologijskog nivoa u kome su ostvarene, nadahnuto i talentovano.

O nebidninskom u poeziji Šopova

Iako su u „Molitvama“ dosegnuti svi znaci nebidnine, njene motive nalazimo i u sferično produbljenom nizu osamostaljenih pesinkih oblika. Isprva, u jednom prelaznom ciklusu, na izgled disonantnih rapsodija, sa nešto više realija prenetih u pesničke sfere: u „Staro kupujem“, usred vike jednog neiščezlog anahroničnog sveta koji se sreće kao nezaobilazni bol, pesnik u sebi doživljava sudar dva vremena, kroz satirični otkup „starih čađi savesti“ i groteske nad „novom rđom u snovima“; a u „Romantičnom bekstvu“ donosi i jednu racinsku, siromašku elegiju, protkanu novim dvojstvom ličnosti, između tragike i egzotike prošlosti i sadašnjosti. Tako ove dve pesme šaraju na fonu domorodnog ambijenta i svakodnevne atmosfere i obrise jedne šire nebidnine.

U stvari, za pesnika od nebidnine istinskog bekstva i nema, savest rije i u novoj odeći, i u daljine prošlosti. Tamo nalazi i korene jedne starije nebidnine, koja ga ispunjava osećanjem veće usamljenosti i gorke tužbalice za oči koje su nekada bile dubine. U pesmi „Ožiljak“ već progovara i njegova nemirna pesnička krv. Dugo nošena kao zapečaćena tajna, ona sada probija sve ograde, snažnim udarcima u sve damare:

Ogradio sam te u devet gradina krvi,
zatvorio sam te u devet grla,
šta još tražiš, zašto me proganjaš krvi,
zašto me udaraš svojim tamnim kopitom,
zašto nenasitna?

Iz početka ovaj strah od nemirne krvi, koja nadolazi u divnom ritmu, kao da idu „svi konji dorije“, od kojih tutnje „sve korije“, čini se kao odbrana jedne intime od prodora zle krvi. Ali kada se javlja i ožiljak, koji svetli na putu kao mesec, taj lirski odblesak daje smisao ovoj bujnoj legendi: to je progon istorijskog ritma u čijoj se obnovi oseća i velika tragedija. Svejedno je što se pesnik pod pretnjom te nejasne tutnjave prividno sakriva u bolu svog ljudskog veka. U njemu ostaje krv koja produžava dramu svesti novim kolizijama („Postoji dole jedna teška krv“), kada ga progoni „nepogrešivo kao smrt“, ili ga upravlja kao „svemoćni vladar“ da je sledi i da se ne deli od nje, i kada oseća da ga spontano nosi među sudar svetova u zlo vreme, iz jedne u druge nebidnine.

Za razliku od drugih pesničkih knjiga Šopova, u Nebidnini srećemo samo jednu jedinu, malu pesmu (“Predvečerje”), u kojoj pesnik nalazi trenutak spokoja povlačenjem u svoj omiljeni svet tišine. Ali i ovaj intermeco više govori o jednom intenzitetu, u kome spokojstva u stvari i nema: dolazi iza „iščađene misli“ u noći, kada već „spavaju i vode“, kada iščezava i ono „jato plašica iz pogleda“ (plašice – sitne ribice), kao poneta paralela nemira i u snu. U ovoj dvosmislenoj, lepoj igri reči, suptilno je dosegnuta i jedna dublja slika čoveka u modernom vremenu, sa onim osećajem postojanog umora bez odmora, nemira bez spokoja, koji i u zalasku, u vodama i ribama, umesto lekovite tišine nalazi samo svoj neizbežni lik. Već treptajima prvih zvezda zornica pesnika opet obuzima vrtlog jave, rasanjuje ga kao „igračku dana“, sa još tragičnijim doživljajem nebidnine. Osobito kada pri tom sluša kako ga i zemlja zove da se izravna s njome, kao neumoljivi glas ljudske sudbine. U tom prostoru, između poriva krvi i glasa zemlje, provlači se i njegov „nigde neživljeni lik“, koji, u „očaju pred tvrđavom“ već govori i o jednoj neminovnosti koja „sudi i ne žali“, bez povratka nazad.

Nakon ovih raznolikih otkrića ljudskog hoda po mukama, kao njihova nova sinteza, dolazi naslovna poema „Nebidnina“. U toj crnoj poemi patnje, kao i u „Molitvama“, opet su simbolično spletene sve niti pesnikove sudbine, u nov psihološki čvor. Pesnik, kao vezan zlom magijom, proklet „celog veka da putuje od sebe do svoje nebidnine“, vidi je sada i u obrisu svoje lirske biografije: još od rađanja prolazi kroz ruševine i požare, u detinjstvu skita „po žezi, po suši, po nevidelici“, raste uz tamna čekanja i gluve leleke; potom dolazi zaboravljena priča o jednoj „noći lišća, noći studenog rova“, u kojoj je sa strahom dobila i ožiljak; tu negde prisenjuje se i misteriozna madjesnica koja mu je darovala znak one fatalne „crne vode od koje se boluje dovek“, kojoj se i obraća u nemoći:

Vodo neprozirna, voda crna,
ti koja otkidaš svaki dan
po jedan niknuti cvet
sa kamena mog čela …
ko ti je dao to ime,
vodo neprozirna, vodo crna? 

I dok pesnik u bolu otkinutih nada traži poreklo tog prokletstva, tajnu te neprozirne vode, kao nejasno naslućivanje jedne veće, sudbinske nebidnine, neko, nevidljiv, u njemu pali i onaj tajni oganj, neko mu krade iznutra i sluh i vid, jedva prepoznaje sebe u stablu koje samuje na brdu, sa glasnim krikom: „Ko nas osudi na isto bdenje?“. A u poenti javlja se i Ona, žena nepoznata, „gluva za lelek i očaj“, kao hladno lice sudbine. U ovom kobnom, nebidninskom košmaru, kada se čini da su se sakupili svi zli dusi u jednoj nesrećnoj duši, ima nečeg što opravdava poređenja Šopova sa inspiracijom prokletih pesnika, od Bodlerovog cveća zla, do gavrana Edgara Poa. Raspet „na putevima u sebi koje ne zna“, on otkriva istu zlu kob nad svetom, ali sa onom crnom vodom izlučuje i svoi čovekobol, dajući mu ime: nebidnina, što može postati i nov nin za fatum prokletstva i svetske tuge u poeziji.

Najzad, u pesmi „Pesma i godine“, Aco Šopov povlači i jednu paralelu stradanja između sebe i pesme, kao „dva brega, dva kamena, dve nebidnine“. Na ljudskom planu čini se da u pesmi nalazi poslednju utehu, koja ublažava sve boli, kada se predaje nirvani besničkog sna. Na pesničkom planu, kao da oseća novu gorčinu od toga što godine ipak ne kompenzira pesma, što se dan ne zamenjuje stihom. Kroz doživljene kolizije u krvi, u očaju, u snu, saznaje da se u krajnjoj liniji sve pretapa u nebidninu: pesma izvire iz nje, ona je ispunjava tragikom. Ne veli on uzalud: „Tvoje godine u mojoj pesmi. moje muke u tvom srcu.“ Upravo ovim prenošenjem nebidnine iz duševnih dubina u srce pesme, on nalazi i njen lirski sublimat. Tako Aco Šopov izlazi iz krugova intime u jedan univerzalni prostor, u fluidu crne nebidnine nalazi nešto nalik na crnu tugu Racina, koja se naseljava u svakoj ljudskoj duši. Oseća njeno prostiranje u sve pravce, potom premošćuje i sve unutarnje nemire, primireno prima na sebe sve što je čovekov bol i tuga, što ga i približava svetu i vremenu i izjednačuje s njima preko poezije. I blagosilja on tu „pesmu od zemlje i pesmu od neba“, kao jedino vreme „koje ne zna za starenje“, a u njenom bogaćenju nalazi i smisao svog stvaralačkog pretapanja godina u pesme.

Rodoljubna dimenzija

Još u „Molitvama“ Aco Šopov je naznačio rođenu „zemlju od muke crnu“ kao svoju predodređenu ljubav, koja ga postojano vezuje i jednom zajedničkom nebidninom. U ostalim pesmama sve više se oseća nerazdvojno vezan njome, tako da u lirskom reljefu njegove nove poezije svuda raspoznajemo i njen pejzaž: telo, u nemoj gladi liči na jalovinu, „crnu od sunca, ispucanu od žeđi“; protegnuto kao „nedogledna neravnina“, to telo na plećima nosi i „umor kroz brda“, bore na licu su „žedne suvodolice“, a dlanovi „dva ohnja, dve reke, dve nebidnine“. Uvek kada razgrće sebe pesnik nalazi njene naslage, u imaginaciji otkriva njene oblike.

Za objašnjenje te duboke veze pesnika sa zemljom koja ga je rodila nalazi se u „Nebidnini“ jedan vrlo interesantan stih koji kaže da je ona „crvenica“ u njegovoj krvi. Time dodiruje genezu osećanja, možda i zalazi u jednu hemiju pesme: pretopljena u krvi, ili upijana u pogledu, ona prelazi i u pesničke slike, daje svoje oblike i boje njegovoj poeziji, i kada se javlja kao sećanje na „zlatni prah jabukovog cveta“, i kada mu u strepnji „po čelu visokom pasu plašljivi jeleni“, i kada se u mašti uzvisuje do tajne te njegove „zemlje crne od snova zelene“. Ne kaže on tek tako da se hranio „od hleba njene lepote“, da je pio „iz grla njene pesme“. Potpuno okrenut ka njenim inspirativnim izvorima, koristeći se i formulama narodnog stiha, pesnik je ovog puta ostvario sasvim makedonski stil svoje lirike, što „Nebidnini“ daje i crte rodoljubne poezije.

U to srođeno osećanje i lirsko oblikovanje slika svog podneblja u pesmi postojano se upliće i njegova istorijska, nebidninska legenda. Kada pesnik veli da je „pocrneo od vremena“, nije to samo osećanje usamljenosti, ni obična patina starenja. Ne slučajno, negde u blizini, „borovi razlistavaju tišinu vekova“. Oni pesničke emocije zastiru crnim senkama sudbine, daju im opor miris i nasleđen gorčinu iz tamnih vremena. U mnogim pesmama upečatljivo se vidi da  crna boja vodi poreklo od nekih dalekih suđaja, ona često podseća na narodni motiv „Crna se čuma zadala“, ili nalikuje na napev “Crno mu bilo pisano“, u dodiru sa melodijama kroz koje doživljavamo nebidninske simbole u smislu jedne neuporedive makedonske tragike. U istom smislu, i topot konja u krvi dolazi iz dalekih nemira i skitničkih progona po „putevima pod korovom, noćima bez mesečine, danima bez svetline“, toliko sudbinski prebrođenih, što i u slikama nose folklorne boje. Na jednom mestu pesnik i sam naglašava da je ta krv „оd davnina u nama ostala“. U spirituelnom dosluhu sa njihovim nevidljivim duhovima u sebi on dobija i paganska predskazanja, i fatalističke vizije, kao i sačuvane sintagme u jeziku, oživljene pesničkom vokacijom. Uostalom, to je govor i naše drevne pesme, i snažan talas u modernoj makedonskoj poeziji, koji je ispunjuje mentalnim nasleđem, oblikovanim kroz selidbe i nebidnine, crnila i nebidice tužbalica i tamnih kazivanja, jednom rečju: nebidnina od iskoni do danas.

Kompleksna lirika

Ovde se nadovezuje i ono savremeno nespokojstvo oko egzistentnih dilema i nemira duha, što poeziji iz „Nebidnine“ pridaje i sasvim moderne dimenzije. U raspeću pesnika često se izražava i jedan makedonski senzibilitet, koliko uslovljen potresima iz prošlosti još više potisnut modernim presijama. U patnjama pesnika ima mnogo pitome i pastoralne osećajnosti, u sudaru sa jednom urbanom dinamikom života i naporu za povezivanjem sa idejama sveta i vremena. Kroz njegovu melanholiju provlači se i jasno osecanje onog zlokobnog „mača tišine“ koji izaziva „očaj ostavljenih“ nad „mirom pogubljenih“; kosmički nemir u njemu stvara morbidne asocijacije, avetinjska obličja, apokaliptične prizrake, pesničke slutnje jedne nove nebidnine koja nas možda dirne. Za razliku od nekih pesnika koji su obuzeti istim morbidnim stanjem svetskog duha, Aco Šopov se, ipak, ne gubi u vizijama apsurda ili u skepsi fatalizma. Na svojstven način, on sve što „se tamni od juče“ u neke dubinе krije, a u noćima preobražava u stih nove vere, kada za svaki otkinuti cvet sa čela niče neka nova nada u snu, možda kao enigma koja drži svet i najlepši dar pesničke tajne.

Pored ovih izrazitih dimenzija, jednom razvijenijom kritičkom meditacijom u poeziji Nebidnine moglo bi se otkriti još mnogo dosegnutih znakova sudbine, naročito u nekim inspiriranim trenucima, sa dalekosežnim pesničkim aluzijama: vrlo je tajanstveno, na primer, poreklo onog „goluba večnog“, koji „guče čudnu jednu skasku od hleba i od srebra“, da li je to naslućen govor jednog večnog i univerzalnog zakona, ili se taj čudni golub javlja samo nad našim krovom, obnavljajući priču o hlebu i srebru kao glas naših gladnih godina i duša; iz konteksta nije sasvim jasno da li je samo izraz intimne drame ono pređeno „brdo bola i čoveštine“, ili se može gledati kao pronađena etička parabola za golgotiku našeg probijanja u vremenu; zanimljivo bi bilo psihološki da se ispita kako pesnik i svoj „poraz veličanstveni“ pretvara u „krik novog rađanja“, koliko je to iskonska moć ljudske vere, da li je to crta našeg žilavog mentaliteta, ili je samo trenutak pesničke samoobmane, posebno bi vredelo truda da se prosledi razvojni put ovog pesnika i da se istraži dublja suština ovog perioda, kada dolazi pod znak nebidnine – da li je to prelazno, tragično osećanje sveta, neminovnost jedne savremene morbidne atmosfere, ili stvaralačka slutnja neke bliske fatalnosti; najzad, čini se primamljivo i estetski da se ispita zašto je pesnik postao zarobljenik crne lepote, kakav smisao sugerira kada je ona odblesak biblijske „Pesme nad pesmama“, boja makedonske vekovne elegije, napor da se održi izvestan princip harmonije i u razbijenoj strukturi modernog stiha.

Razume se, sve ovo što bi došlo kao analitičko sagledavanje mnogoznačnosti jedne poezije i tumačenje njene simbolike, ne dozvoljava da se ova poezija svodi na jedno i imenuje uobičajenim stilom: kao erotska ili refleksivna, intimna ili rodoljubiva, filozofska ili čista lirika, jer, u modernoj simbiozi, sadrži sve ove dimenzije kao svoja obeležja. Možda je najbolje da se gleda kao kompleksna lirika, ili jednostavno da se nazove crnom lirikom nebidnine, tajanstvena kao ona voda neprozirna, sa mnogim prelivima, neočekivanim otkrićima i neznanim dejstvima pesničke reči.

Post skriptum: О pojmu nebidnina

U makedonskoj modernoj poeziji Aco Šopov ima ugled kao pesnik dubokih osećanja. Jedno takvo sudbinsko osećanje on je izrazio jednom rečju: nebidnina, kojoj je, kao naslov i lajtmotiv jedne pesničke knjige, dao bogato pesničko značenje. Nakon dugog traganja, i kroz stvaralačke „Molitve za još jednu nepronađenu reč“, on je našao tu reč koju su tražili mnogi, i nazvao je: nebidnina.

Ta nova izvedena, od njega sazdana reč-slika, reč-metafora, reč-simbol, kao što je ja shvatam, obuhvata jedno duboko, makedonsko osećanje, koje se sublimiralo vekovima kroz istorijsku sudbinu. Još kada je pokušaj Hacona da ujedini makedonska slovenska plemena osujetila Vizantija, započela je naša nebidnina. Propao je i pokušaj Prebonda da ujedini makedonske sklavinije u jednu državu. Opet nebidnina. Kada je Samuilo uspeo da stvori veliko carstvo, i ono je bilo kratkotrajno, novi poraz od Vizantije, sa 14.000 oslepljenih vojnika – svedoka jedne surove nebidnine. Nebidninom su završili i ustanci Deljana, kasnije i Vojteha, ugušeni ognjem i mačem. Zatim dolaza Turci, duga, crna petvekovna nebidnina: istinsko je čudo kako se kroz nju održao jedan mali narod. Buna Karpoša da bi stvorio svoje kraljevstvo – još jedna svirepa nebidnina: nabijen na kolac, otao je samo legenda. Uoči ilindanske epopeje ubijen je i Goce Delcčv – veliki gubitak, velika nebidnina. Kada je u nepripremljenom ustanku puklo trešnjevo topče, oglasilo je makedonsko geslo: „Smrt ili sloboda!“, najavljujući još jednu krvavu nebidninu. Ipak, bljesak Kruševske republike, prve na Balkanu, ali samo za deset dana. Nebidnina. Oslobođenje od Turaka, za Makedoniju još veća nebidnina: raspeće, bitke za njenu podelu između Srbije, Bugarske i Grčke. Naitragičnija, versajska nebidnina, zapečatila nam je sudbinu. Čak i praznik makedonske slobode došao je sa senkom nebidnine – ostali su u njoj Makedonci iz Egejske i Pirinske Makedonije.

Očigledno je da taj istorijski smisao reči „nebidnina“ ne može se, kako se to čini, prevoditi na srpskohrvatski sa „kob“, koja nagovešćuje samo nesreću, grobnu tragiku, fatalni kraj; niti kao „neostvarenost“ ili „nemogućnost“, što predimenzionira samo jednu, iluzijsku stranu ovog slojevitog pojma; najmanje, nikako sa „nepostojanje“, jer, kao što pokazuje makedonska istorija, to je i te kakvo žilavo postojanje, i nasuprot svih kobi, prokletstava, fatalizma, neostvarenosti, čak i nemogućnosti. Mislim da je u tome veličina makedonske sudbine, i dublje, pesničko značenje metafore „nebidnina“. Uistinu, svi su narodi prolazili kroz velike nesreće, neki su i tragično iščezli, no ja ne znam da li postoji neki drugi, tako mali narod koji je, probijajući se od nebidnine do nebidnine, preko hiljadu godina, ipak uspeo da se održi i na kraju da dođe do svoje nacionalne slobode. U tom smislu, reč „nebidnina“, koju je otkrio Aco Šopov, samo je metafora za tragično osećanje tog probijanja kroz vekove, sinonim makedonske sudbine.

Paralele ovih osećanja nebidnine iz istorijskih iskustava nalazimo i u makedonskoj poeziji. Još od mitoloških ciklusa, osobito u fatalizmu narodnih verovanja, sve do pomenutih epskih mitova i napeva „Crna se čuma zadala“ ili „Crno mu bilo pisano“, doživljavamo nebidninsku tragiku. To osećanje izrazio je i Prličev u početku poeme „Serdar“, samo jednim, početnim stihom: „Pisak se čuje od Galičnika do Reke“, kojim je izvanredno pogodio vekovni lament Makedonije kao plačne doline. Dalje, na to se svodi i crna tuga Racinovih argata, fatalistički potencirana stihovima: „Rodi se čovek – rob budi/ rodi se čovek –skot umri!“, koji izražavaju i jednu socijalnu nebidninu.

Znači, iz te tradicije, a ne iz domišljaja, izrasta i veliki smisao reči nebidnina, kojoj je Aco Šopov dao pun značaj u poeziji. Da je tom eliptičnom rečju pogodio celo jedno istorijsko makedonsko osećanje, kazuju i sve nebidninske aluzije koje su se javljale pre ili nakon njegove knjige u modernoj makedonskoj poeziji: kada je Ante Popovski, u lakonskom stilu, rekao: „Ovaj put vodi od tog nebidija do tebe“, kada je Gane Todorovski ispevao „Pesmu nebidnikovu“, ili kada je Živko Čingo, u pripoveci “Makaveji bude snagu“ predskazivao apokaliptične zemljotrese i poplave, a kole Čašule nazvao jednu svoju dramu Crnila, što je samo jedan oblik i boja nebidnine.

To i govori da je Aco Šopov u metafori nebidnina pronašao jedan sintetičan izraz, koji svojom mnogoznačnošću obuhvata celu skalu iskustava i osećanja makedonskog čoveka, zbog čega je odjednom i postala pojam u makednoskoj poeziji.

Zato što pesnička kazivanja, kod pravih pesnika, imaju značaj simptoma vremena, pojam nebidnine kod Šopova otkriva se i u jednoj aktuelnoj, modernoj dimenziji. Interesantno je istražiti zašto je pesnik došao pod znak nebidnine danas, produžavajući fatalističke refleksije i kao pisac Gledača u pepelu (1970), knjige, kojom je sve doveo u vezu s pepelom kao medijumom poslednje istine: da li je to mudrost godina, lament za onim „nigde neživljenim vekom“, saznanje o nebidnini ljudske sudbine, krugu od sudenja do fatuma smrti, sve do metamorfoze u pesmi, da bi postao samo „nestvarnim željama stvarni svetionik“? Je li to pesničko predosećanje neke pretnje nacionalnoj sudbini, jedan egzistencijalni nemir u atmosferi novih nasrtaja, sa uzbuđenjem teške krvi i ritma istorije, kada svetli ožiljak bola kao odblesak mesečine? Ili je to neka slutnja opšte apokalipse, naročito kada govori o „zlokobnom maču tišine“, kada morbidnim obličjima možda slika vizije koje će doći.

Ako u pesnicima gledamo, kao što veli Ezra Paund, „antene ljudske rase“, dobijaju nebidninsko značenje i ove pesničke slutnje. Od toga dolazi i ona vibracija nemira koji nas obuzima kada čitamo nebidninsku poeziju Šopova, što vodi ka sveopštem poštovanju reči ovog ozbiljnog pesnika sa prizvukom sudbinskog govora.

U tom sudbinskom smislu, kao vekovno makedonsko iskustvo, pojam nebidnine može imati i jednu univerzalnu pesničku vrednost. Mislim da je to originalna varijanta za tragično osećanje sveta od biblijskog prokletstva, za svetsku tugu romantičara, do urbane more današnjih pesnika. Ali i bez ograničenja u semantici reči „nebidnina“: ne kao „kob“, jer nas ona, iako najbliža po smislu, približava tragici Bodlera i poeziji ukletih pesnika; ne i kao „neostvarenost“ ili „nemogućnost“, jer ovi pojmovi ne ostavljaju put za izlaz, vode u krajnjoj liniji do teorije apsurda u Kamijevom smislu; uopšte ne kao „nepostojanje“, jer to, između ostalog, asocira i na „nebiće“ i ništavilo egzistencijalizma kod Sartra i njegovih sledbenika.

Naveo sam i ove asocijacije samo kao podsticaj za traženje istinskog smisla jedne velike pesničke metafore. Mislim da pojam „nebidnina“ kod Šopova, iako se dodiruje sa svim ovim značenjima, ipak, sadrži i jednu mogućnost za njeno prevazilaženje, nešto kao gledanje na oblak sa osećanjem da će proći. Tu mogućnost eksplicitno je izrazio i sam pesnik kada je ono rekao: „Sve što tamni u mom Juče/ ja kao svetlo Sutra u dubine krijem.“

Ovaj enigmatski spreg sasvim jasno upućuje na čudesnu moć čoveka da kroz san preobražava osećanje nebidnine u osećanje nade. Tako ovaj istaknuti pesnik, time što i u nebidnini nalazi ujutro novi cvet nade na čelu, ovom višeznačnom pojmu daje smisao i jedne otkrivene pesničke ideje, koja kroz novu, makedonsku reč, može biti od značaja i za moderna evropska strujanja i traganja u poeziji.
______________
* Pogovor u zbirci Nebidnina (izdanja 1970. i 1974.), objavljen u knjizi Makedonska pesnička škola, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979, str. 179, i u sarajevskom časopisu Izraz, 1978, XXII, 1-2, str. 42-54, pod naslovom “Aco Šopov, pesnik crne nebidnine”. U časopisu, tekst sadrži još jedan, zadnji deo, sa podnaslovom “Post skriptum: О pojmu nebidnina”. Taj deo je objavljen takođe u knizi Пјесме, Сарајево, Веселин Маслеша, 1984, koji se nalazi ovde.

Podnaslovi redakcije Lirskog doma Aca Šopova
_____________
Studije u statije D. Nanevskog o stvaralaštvu A. Šopova:

_______________________

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata