This post is also available in: Serbian Croatian

Čist i spontan liričar*

D. Stefanović, V. Stanisavljević

Šopov je izraziti liričar, čijim se stvaranjem obeležava početak subjektivne, intimne lirike u savremenoj makedonskoj književnosti. Njegovo početno stvaranje, nastalo kao poetski odziv heroizmu i slavi oslobodilačkog rata, iako isključivo u sadržajima pesnikove kliktave privrženosti velikom istorijskom činu, već tada je nosilo u sebi obeležja subjektivnosti i intimnosti. Zato je i rečeno da je on „vojnik lirske iskrenosti, jednako hrabar i onda kada je držao pušku i sada sa perom u ruci…“

Šopov je objavio sledeće zbirke pesama: Pesme (1944), Na Gramosu (1950), Naši rukama (1950), Stihovi o bolu i radosti (1952), Slij se s tišinom (1955), Vetar nosi lepo vreme (1957) i druge. Prevodio je sa uspehom na makedonski jezik Zmaja, Župančiča, Krilova, Korneja, Rostana, Šekspira i druge.

Izbegavajući epigonska ponavljanja i deklarativnu privrženost pojedinim književnim školama i pesničkim grupacijama, Šopov je gradio svoj vlastiti pesnički put, ostvarujući postojano svoju ljudsku i pesničku misiju: otkriti sebe do kraja. Čist i spontan liričar, sa posebnim afinitetom za ljudske nemire i nespokojstva, Šopov danas stvara svoju osobenu i senzibilnu liriku.

U njegovom lirskom stvaranju najbolje se ogledaju njegov put i razvoj, njegova dvostruka evolucija. U godinama ranog pesnikovanja, dok je bio pod snažnim uticajem oslobodilačke heroike, njegovi stihovi, nadahnjivani ljudskim patnjama, umiranjima i pobedama, prvenstveno su se iskazivali u intenzitetu snažne lične doživljenosti i intimne intoniranosti:

K’o tada, da l’ pamtiš, drugarice, večer
Prozeblu i svežu kao prolet rana,
Gde je našu mladost i prvu nam radost
Kosila ljutito kuršumima slana.

A ti čelo nabra, k’o tigrica skoči
I polete u noć, krvava i crna −
I plamenom što ga sipahu ti u oči
Rastopi najednom ta čelična zrna.
(„Oči“)

Šopov je sistematski i marljivo izgrađivao svoj pesnički izraz, ali pri tom „nije postao žrtva nijedne literarne škole“ niti je u svom pesničkom stvaranju previše i preskupo plaćao dugove učiteljima. Stvarao je sa uverenjem da je stalno osavremenjivanje poezije uslov njenog opstanka i smisao njenog postojanja. Njegovi kasniji stihovi najpotpunije ilustruju taj njegov napor da u svim vidovima svoga stvaranja bude savremen. Ali i tada, u pesmama sa novom i modernom metrikom, njegova osobena lirska intimnost neće biti potisnuta, niti će mu se inspiracija otuđiti od vremena i sudbine ljudi kojima pripada.
_________________________
* Tekst je objavljen u knjizi Poezija i kritika/ ČOLAK, Tode; MIJUŠKOVIĆ, Nedeljko. — Beograd: Razvigor, 1985 (Pančevo: “6. oktobar”), str. 481, pod naslovom „Aco  Šopov“.