This post is also available in: Serbian Bosnian

Aco Šopov:  Predvečerje*

Risto Trifković

Recimo, čitalac koji bač i najpovršnije, a takva je većina, poznaje stanje makedonske literature, biće prijatno iznenađen u susretu sa lirikom Aca Šopova Predvečerje. Makedonska literatura ona moderna pisana na maternjem jeziku, započinje sa K. Racinom (Bijela svitanja) prije tridesetak godina, zatim poslije rata nastavlja svoj pohod tj, slobodni razvitak, počev od svog prvog romana Selo iza sedam jasenova S. Janevskog, pa evo do pjesama A. Šopova i uspjelih novela Ž. Činge koji pripada autorima najmlađe generacije.

Šopov je liričar čiste, slikovite artikulisane fraze, uglavnom emotivac, pjesnik koji se ispovijeda. Tako gledajući, rekli bismo da nemamo šta novo doznati od liričara kakav je Šopov koji je prošao sličan put kao i mnogi pjesnici njegove generacije: od pjevanja o drugima, o ratu naročito, do povratka sebi, samom, svom intimnom svijetu. Karakteristično je za pjesnike osjećajce da, kada i kako zriju, svraćaju pogled najčešće na vlastite doživljaje, da bilježe sopstvene reakcije i da lako kidaju sa ranijim često oviještanim manirima. Preobrat, naravno, nije neočekivan, zapravo on je prirodan i normalan jer pjesnik se ne mijenja iz osnova, on tek mijenja način kako pjeva i vidi svijet. Može se reći da se soju pjesnika kojima pripada Šopov u našoj lirici na neki način pridružuju Dušan Kostiću ili Izet Sarajlić, Sretan Perović, i sam pjesnik, koji je inače izvršio izbor ove lirike i prepjevao je na naš jezik sa mnogo mara i dara, u svom pogovoru o pesniku A. Šopovu kaže da je on romantik, romantičar. Međutim, ne bi se to baš moglo posve reći, jer romantični pjesnik podliježe ne samo nekontrolisanoj ekstazi osjećanja nego i izrazom, verbalno, biva na neki način romantično obilježen i određen. Međutim, Šopov je svoju liriku smirio, dao joj, može se reći, precizne izražajne oblike, riječ disciplinovao i maštu podvrgao, podvlastio određenim bitnim tematskim i ostalim koncepcijama, konceptima.

U pjesmi po kojoj je zbirka dobila ime, inače karakterističnoj za poeziju A. Šopova, možemo pročitati i ove stihove:

Spavaj. Kamen spava. Spavaju vode.
Za humom tvojih obrva
sa strepnjom u tvom pogledu
zalazak sunca.

Slika, vrlo jasna, vrlo tačna – takav niz slika koje proističu jedna iz druge, podgrijane osjećanjem koje ispod njih život teče, i čine mozaik ove poezije, čine njenu jasnu, jednostavnu, lako pojmljivu i pamtljivu cjelinu. Pjesnik, dio nas, naše iste savremenosti, govori o ženi, o nemiru, o svojim utiscima sa putovanja, o svojim slutnjama i sumnjama, o smrti, o nepostojanju, nigdini ka kojoj neumitno idemo, prolazimo, njoj dolazimo, ali taj isti i obični krug tema, krug na koji smo osuđeni životom, vremenom, ovu poeziju nije lišio njena identiteta, ni smjelosti da na svoj način, bez obzira na moguće prethodnike ili ispisnike, kaže svoju strast, kaze vlastitu prisnost koju čovjek osjeća prema svijetu, prema vrijednostima u ime kojih čovjek, svaki čovjek, živi.

U nekoliko ciklusa, „Molitvenik“, „Zlatni krug vremena“, „Romantično bjekstvo“, „Pjesma i godine“, „Ožiljak“, u desetini probranih pjesama, Šopov svjedoči, govori svoj udes, svoje misli, svoje osjećanje i sjećanje na ljude, na mjesta, na ljubavi, s nadom da će njegova pjesma nekome i nešto značiti kao što je njemu značila. Čak se, kao i mnogi savremeni naši pjesnici, obraća pjesmi išteći od nje vjernost, nadu i strast kojih u životu nema baš nikome na pretek. Umjesto obilja, u oskudnosti i tričavosti svakodnevnog života, dolazi pesma, prava rijec, ka olakšanje duši i srcu, topla iluzija, draga obmana i varka. Bolje i to nego ništa.

Teško bi bilo ovako naprečac odmjeriti koliki je formatom pjesnik A. Šopov i je li uopšte veliki piesnik, međutim lako je kazati da piesnik jeste i da njegova poezija zrači iskrenošću, dobrotom, a to su zaista deficitarne osobine u našoj poeziji inače.
_________________________
*Tekst je objavljen u Oslobođenje, br. 6405, Sarajevo, 3 april 1966, str. 8.