This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Aco Šopov, putnik kroz svijetove nepoznanica

Borislav Pavlovski, hrvatski kritičar, prevoditelj, teatrolog i sveučilišni profesor

Borislav Pavlovski

„Ja sam čamac osuđen na sudar s nepoznatim“, zapisao je Aco Šopov u svojoj pjesmi „Galeb koji kruži nad mojom glavom“ nastojeći metafotorički odrediti trajnost svoga pjesničkog odrepdejljenja za putovanje kroz svijetove nepoznanica, u potrazi za riječima pjesme koje mogu odgonetnuti i definirati smisao ljudskog postojanja.

Taj odlučni i neotklonjivi pjesnički „sudar s nepoznatim“ začeo se Pjesmama (1944), na koje su se nastavile, obogaćujući makedonsku suvremenu liriku, zbirke Pruga mladosti (1947), poema Na Gramosu (1950), Našim rukama (1950), Stihovi o muci i radosti (1952), Slij se s tišinom (1955), Vjetar nosi lijepo vrijeme (1957), Nepostojanje (1963), Jus-Univerzum (1968), Zagledan u pepeo (1970), Pjesma crne žene (1976) i Drvo na brijegu (1980).

Njegova poezija označava najviše domete suvremene lirike. On je jedan od nezaobilaznih lirika koji je svoje „rađanje riječi“ posvetio čovjekovim intimama u samoći tišine, tražeći odgonetku na upite o smislu naših tuga, bolova, razočaranja, nestajanja, i istodobno, vrlo često, naših radosti, veselja, divljenja ljepoti življenja, trajanja, postojanja koje se želi izraziti u najrazličitijim okolnostima: od traumatičnih ratnih, u kojima povišenim tonom pjeva poklič borbi porobljene braće što ustaju za slobodu, i što padaju na nju bez žaljenja, s vjerom u sutrašnjicu slobodnog makedonskoga čovjeka, i čovjeka uopće, pa do nagovještaja intimnih lomova, preokupacija svojim psihogramom, iz kojega će krenuti u refleksivnost, meditativnost, filozofijska pjesnička razmatranja suštine našeg postojanja u čijem se ozračju uvijek javlja ljubav kao konstanta naših poticaja u svijetu nepoznanica što dovode u sumnju čovjeka na njegovom putu samoogledanja u istini svoga vlastitoga bića, u tom neodgonetljivom procesu samopotvrđivanja kroz riječ, stih, pjesmu, stvaralaštvo.

I kada se mirenje sa smrću baladično razvija u Pjesmama, i kada ono traje u Pruzi mladosti kao odjek sjećanja na rat i stradanja, i kad u Na Gramosu kulminira u odlučnosti odluke da se bori i strada, umire i definitivno odlazi s povijesne scene, i kad sve to u sebi nosi ideale revolucionarnih odpredjeljenja, ono je uvijek za polazište uzimalo pojedinca koji se sa svojim zanosima uklapa u kolektivni duh revolucionarnog vremena i njegovih težnji.

Idejno opredjeljenja s revolucionarnim idealima vremena oslobodilačkog rata u domovini i u Grčkoj temelji na trajnom opredjeljenju makedonske poezije, narodne, koja u svojem središtu pjeva slobodu čovjeka u svim vremenima i pod svim porobljivačima. Tematska okosnica prenijeta je u nove povijesne okolnosti, a očitava se i u nekim elementima pjesnickih struktura koje se zasnivaju na tradiciji narodnog stiha, prepoznatljivim prozodijskim rješenjima, i postupcima pjevanja zasnovanima na saopćavanju, na pričanju, na obraćanju, na traženju sugovornika.

I poezija ovog od najvećih makedonskih, a možda najvećeg makedonskog liričara, uvijek je okrenuta sugovorniku, uvijek je upućena čovjeku s druge strane stola, čovjeku koji čeka riječ, koji cijeni njezina značenja i misli koje izriče, i melodidioznost kojom se izriče. To je jedna od njegovih nezaobilaznih pjesničkih osobina prisutnih u cijelom stvaralaštvu. I lirsko ja, pjesnička subjektivnost, koja odlučno uzvikuje „Ja hoću biti/ Ja hocu vidjeti“, na početku pjesnickoga puta, da bi se na koncu divila afričkim nasijedima, mitovima, zvuku tam-tama, stablu mitskoga određenja − baobabu, crnim ženama i njihovom ritualnom plesu, kojim želi sagledati naše zajedničko polazište u divljenju pojavnostima, isticanju nasljeda i pripadnosti nacionalnim kulturama što se uzajamno prepoznaju u elementima istoznačnosti štovanja ljudskog dostojanstva.

Od buntovničkih partizanskih pjesama, koje su svoj stav potvrđivale izborom stradalničkih i dramatičnih prizora smrti i umiranja boraca, a dinamiku ratnih zbivanja, i zatim kolektivnih napora gradbe boljega svijeta i svjetskih perspektiva (Pjesme, Pruga mladosti, Na Gramos), potvrđivale i organizacijom stiha, po svojoj strukturi bliskog stihu pjesama Majakovskog što su izražavale prenapeta, psihička stanja pojedinaca i kolektiva s povišenim deklamatorskim tonom i natruhama patosa, i romantičnim zamislima o mogućem savladavanju svih mogućih prepreka, stigao je Aco Šopov u luku intimnih smiraja, nagovjestivši da će se razviti u sferi intimne lirike do neslućenih razmjera, već u prvim knjigama, jer jedna „Ljubav“ kao izraz zajedništva, revolucionarnoga, ali i intimnoga, oslikava svoju preobrazbu u sferu intimiteta zapisom „Oči ti tražim, munje da sinu“, da bi taj motiv očiju razvijao kao jedan od neotklonjivih elemenata svoga pjesništva, vjerujući u njihovo simboličko značenje prepoznavanja duše čovjeka u njima, svih ljudskih iskrenosti koje ostaju neizrečene, u tišini u koju se slijevaju; oči koje su i ljepota i zagonetka, našle su u samom početku kao motiv svoje uporište i ponijele su dio velike, grandiozne, intime usmjerene u nepoznato, budući da su i same nepoznanice za оnog tko gata iz pepela sudbinu čovjeka i usud svijeta.

Još jedna od osobina ove poezije iskazat će se u samom početku, a dotiče problem pesnikove kompozicije koja, relativno često, svoju organizacijsku strukturu osniva na paralelizma različitoga tipa, od kojih ističem sintagmatski paralelizam u funkciji isticanja poente. Stih ili kitica s početka pjesme, zna biti završnim stihom ili kiticom iste pjesme, dajući time pjesni kružni tok u kojem se poantira značenje već jednom izrečeno. Taj postupak je vremenom Aco Šopov razvio do neslućenih razmjera funkcionalnosti, na određeni način potvrdujući gradbom pjesmotvora misaona opredjeljenja o tom trajnom vraćanju istih motiva i misli s početka, koje zatvaraju krug našega postojanja, naše ličnosti, svega što smo sami za sebe i druge, neodgonetljivi i zagledanj u sebe, u svoje tišine, u svoj pepeo, u svoje radosti i tuge, u svoje nepostojanje, u svoje žene, samo naše, u ono osamljeno u nama, izraženo slikovito drvom na brijegu, kojeg svi vide, ali mu ne mogu odgonetnuti suštinu, bit njegovu, usuprot njegovoj datosti u pejzažu života.

On je pjesnih škrtih opisa pejzaža, slika iz prirode, jer njega prvenstveno postoje pejzažo ljudskih intima, čovjek je za njega najbogatiji i najneiscrpiviji pejzaž poetskih risarija, koje u vanjskom okružju registriraju tek poneki pomak, tek poneki znak, tek poneku pojavu, koja korespondira s unutrašnjim raspolozenjima pjesnikovim, ćovjekovim, koje ga na toj ravnini upotpunjuju, potvrđuju njegovo raspoloženje i njegovo opredjeljenje intmnih raspolozenja.

Od buntovnih balada, u kojima se začela ljubav, do istinske ljubavi u poeziji Ace Šopova, nije mnogo stihova što su se slijevali u uzbudljive tišine ljubavnih virova, nesnalaženja, odgonetanja smisla žene koja ljubav izaziva, koja je potiče i zaokružuje u njenom trajnom postojanju na rubu sumnje, nevjerovanja i ponovnog nadanja i, novog, i uvijek novog postojanja i vjere u nju kao potrebno obilježje ljudske intime i svijeta samospoznavanja. Metaforički naslovjena zbirka Našim rukama, otvorila je potpunije zavjesu koprenu, veo, ljubavnih čežnje ponudila je „ljubav njenu kao rosno cvijeće“, gotovo rečeno u narodnoj tradiciji pjevanja, ali još uvijek onu ljubav koja se dvoumi između žene i zemlje kao dvije elementarne činjenice od kojih je teško odrediti prvenstvo jedne, odnosno viši stupanj značenja među njima; da li žena kao simbol svih ljudskih trajnosti, žena u Pjesmi crne žene kao obilježje obožavanja, mitsko biće što rada pokoljenja uz zvuke tam-tama u zvjezdanim afričkim noćima, žena kao crna božica, kao i naša žena kojoj to ne prižnajemo, ali kojoj se uvijek obraćamo, iskreno zazivajući samo majku, ili je to zemlja kao simbol druge krajnosti trajanje, plodnosti. krajnjoj liniji domoljublja kao znaka opredjeljenja za ideale koje ženi sa sumnjom pridajemo.

I kad će se u ovoj zbirci pojaviti ponovno „Oči“ sve će biti jasno, jer taj subjektivni doživljaj bola i tuge za voljenom ženom, taj baladićni tonu kojem se žaluje nad definitivnim odlaskom bića koje volimo. I to njezino putovanje u nepoznato, postat će još jednim obilježjem poezije Ace Šopov zasnovanim na kontrastiranju kojeg su neki nazvali paradoksom, zaista nečim neočekivanim jer radost smjenjuju bol i tuga, da bi vjera i nada prevladaji sumorna raspolozenja otvarajući perspektivu tim očima koje su jednom tako čudesno zaiskrile, i čiji će se svjetlucavi trag, koji je poticajni element pjesničkog asocijativnoga toka, projcirati u sve naše sutrašnjice u sve oči za koje su vrjedile i vrijede i najveće žrtve, jer odlazi žena-borac, a smjenjuje ju nepoznata žena iz budućnosti koja mora doći, da, ona mora doći u poeziju Ace Šopova. Ima u toj zbirci i toj poeziji, u početnim razdobljima, kako je isticala kritika, jesenjinovskog melankoličnog izraza, ali i buntovnosti i glasnogovornosti Majakovskoga.

I ta njegova osjećajnost koja skromna i stidljiva objavljuje svoje postojanje, definitivno se ukorijenjuje u Stihovima o muci i radosti, kao izraz koji će predstavljati Acu Šopova onakvim kakvim ga želimo znati kao pjesnika, uvijek i isključivo samo pjesnika, jer ništa osim poezije i prijevoda, mahom poezije, nije ni pisao. Pjesnik nježnosti, profinjenih detalja u kojima osjećajnost plijeni svojom iskrenošću, tu ga, u pozadini kojih traju zadovoljstva i radosti zbog postojanja koje može preispitivati svoje samoće u kojima, kako kaže, nije nikada sam, radosti zbog sina, sumnje zbog njega, bolova zbog žene, idealiziranje života, i istočasno shvaćanja da se to privida, a da život ipak nije san, pa pjeva „O snu koji neće nestati“ i voljenoj ženi koju upozorava „Ne ljubi me“. I svi ti ugodaji melanholičnih raspoloženja, naročito u Stihovima o muci i radosti, odvijaju se u jesenjim pejzažima, teških boja raspadanja, pustoši, praznina, zaključka o nestanku mladosti, i mislima o tome „Mila moja daleko si“, znači ponovno žena, i ponovno upozorenje, kao obrana od moguće nježnosti i iskrenosti, stihom „I ne prilazi! Ne tješi me nježno!“, jer ona može samo pojačati bol i tugu što traje u lirskom subjektu, u njemu, u pjesniku, u Aci Šopovu.

A ženu može tematski pratiti samo ljepota, pa se pomalo u toj poeziji zaokružuju elementi na kojima će ona opstajati u svojoj veličini. Sa Slij se s tišinom, definitivno mjesto u njegovom opusu zauzet će pojam ljepote, koje će često biti izlaz iz sumračnih nagovještaja traumatičnih raspoloženja do kojih će pjesnik stizati na svojem putu odgonetanja smisla ljudskog bića, svrhe življenja i postojanja, preispitujući Dobrotu koja smiruje, a koja u tu poeziju stiže s Vjetrom koji nosi lijepo vrijeme, bližeći nas olujama koje će slijediti nakon sumnji, iluzija koje su shvaćene kao promašaji, i koje otvaraju vrata samoće, nespokojstva, a moguće ih je izbjeći putovanjem, putovanjem u svim smjerovima, bilo kuda, u riječ, pjesmu, u daljinu, „Da znam“ kuda, pita se pjesnik, tražeći smisao putovanja za sama sebe u želji da stigne do cilja. Njegova molba: „nauči me kako da otputujem“, i istočasna konstatacija „ne znam kako da otputujem“, svodi se na vjeru u pjesmu kao oslonac životni, ljubav, ljepotu, dobrotu („Moramo biti bolji“), i nadu da dolazi vjetar što donosi nove sile, „Vjetar koji nosi lijepo vrijeme“, nosi nadu u boljitak, i treba mu vјerovati.

Ali vjetar lijepoga vremena uskoro je donio Nebidninu (Nepostojanje), donio je nemire „Rađanja riječi“, pjesničkih sumnji, rastrganosti u definiranju smisla pjevanja i pjesnikovog postojanja u muci s riječima i njihovim višeznačjima, koja nam se neočekivano otkrivaju. Ciklus „Molitava moga tijela“ vrhunski je doprinos u apokaliptičkoj potrazi za riječima što izviru iz naših tijela i koja uviru u poeziju, u stvaralački čin, ostavljajući pjesnika sama, zagledana u tijelo što želi postati mostom između dvije obale, gotovo onih na kojima se odvajamo od poznate obale odlazeći na hadsko putovanje do obale naših novih spoznaja, u nepoznanicu, noseći sa sobom samo krhkost tijela, preobražavajući se u „nebidnini“, da li nepostojanju u ne biti, ili ne budi to, kakav ne budi, preobražavajući se u nešto drugo, novo, a novo je riječ u novim tokovima pjesme, to je putovanja kroz svijet riječi, dok je u molitvi riječ i žena i majka i djevojka u hramu tišine u kojem se ište lijek kojim bi se izrazio ljudski bol i nazor na svijet, i svijet u definiciji za koju nema slova, koji se gubi, nestaje, izmiče. Između Jučer i Sutra gomilaju se samo sumnje koje se mogu kriti u dubinama ljudske duhovnosti, jer traže preobrazbe u riječ koje nema, koju treba naći, kojom treba otključati smisao postojanja, i možda ju je Aco Šopov našao upravo u riječi „nebidnina“, u riječi kojom označava svu složenost pojavnosti svijeta i čovjeka, a koja izražava i nemogućnost, i nepostojanje i kob, i zahtijeva od nas da se opredijelimo pred samima sobom za moguće tumačenje, tumačeći je prema svojem svjetonazoru kao kob, nemogućnost, nepostojanje, otkrivajući time naša životna opredjeljenja, od fatalizma do pesimizma, od prihvaćanja pojavnosti do njihove negacije, od vjere u opstojnost do nevjerovanja u bilo kakav oblik trajanja.

Dva puta, dva izlaza, dvije mogućnosti, od kojih je teško izabrati bolju, jer možda takve uopće niti nema, možda je takvu pjesnik „nebidninе“ dokinuo metaforičkim izrazom kojim je nastojao sažeti svu složenost ljudskoga bića koje nastoji shvatiti, spoznati, odgonetnuti biće svijeta i biće poezije, njezinu suštinu, bit njezinu, identificirati je sa samim covjekovim postojanjem/nepostojanjem, i iz toga dualizma progovoriti o krajnostima između kojih postojimo, iz kojih se rađamo i u koje putujemno bespovratno. Sve ono zazivanje u „Molitvama moga tijela“ hoće uspostaviti postojanje, ono teži rađanju i riječi i ljudskoga bića, i ljubavi, i slavi tijelo, jer one su himna čovjeku, one hoće san i tišinu za stvaralaštvo, one hoče mjesto i neprolaznost tijela stvorena u gradu od svjetla i vode, one su istina o stvarnosti i iluzija, naši snovi, htijenja, i istinu hoće, dobrotu i crni vjetar i bijelu noć hoće, a hoće i uništenje i rađanje u smislu stvaralaštva. U stvaralaštvu, pjesništvu, umjetnosti, moguće je ostvariti takva htijenja, i Aco Šopov tražeći definiciju svoje poezije našao ju je u pojmu „nebidnine“, u jedionm teško odgonetijivom simbolu svih ljudskih želja, stradanja, radosti i htijenja, koja su se ostvarila riječima, prepunim višeznačja, možda je upravo tim činom prevladana „nebidnina“, ako je u opće postojala, jer ona je nešto od postojanja − nepostojanja, znak u kojem još uvijek traje neka iskra, iskra vjere u covjekove mogućnosti da prevladaju sve teškoće i vinu se u astralne sfere.

Ili preostaje ironično obračanje stvarnosti u Jus-Univerzumu u kojoj nalazi samo poticaje za bespoštedne obračune sa stvarima pojavnoga života. To je bilo njegovo oslobađanje energije u stvarima svakidašnjice, gotovo njegov obračun s njom. To je bila njegova otvorena definicija stvari i pojava koje zaslužuju prevrednovanje i kritičke ocjene. Igra riječima, vrlo spretna, s ironičnim nabojem, aktualna, prodorna u sagledavanju nedostataka stvarnosti uzrokovanih ljudskih devijantnim ponašanjima, neobičnost je u opusu Ace Šopova, i baš zbog toga bi o njoj trebalo govoriti opširnije, integrirajući je u cjelokupni opus kao element najotvorenijeg iskaza.

Radikaliziranje svjetonazora o razarajućim elementima stvarnosti na metaforičkoj razini, nastavio je u zbirci Zagledan u pepeo u kojoj brojnim kontrastiranjima nastoji oslikati složenost okružja u kojem obitava pjesnik u nastojanju definiranja ukupnosti pojava koje ga potiču na stvaralački čin. Složena metaforika, koja ima svoje zasade u književnim arhetipovima, nastoji obilježiti svu traumatičnost ljudskoga postojanja u kojoj umiru čak i mrtvi.

Magija, nepoznate sile koje vladaju svijetom i ljudima, pretvara sve u vatru, u oganj, u pepeo, u prah, sve je prolazno, sve nestaje sa životne pozornice, vitalizam ne egzistira osim kao pjesnicki čin koji potvrđuje postojanje čovjeka. To je poezija sazdana u prostoru između rađanja i smrti, između imati i nemati, doći i otići, između simbola života i smrti, između znakova, ružnoga i lijepoga, sa smislom da se ostavi trag, a trag će se pretvoriti u ništavilo, u pepeo kao jedinu označnicu iz koje je moguće sagledati, magijskim pjesničkim činom, ljudsku prošlost i njegovu budućnost.

Na toj antitetičnosti gradi se poezija sumornih raspoloženja, stihotvorno savršeno organizirana, misaono domišljena kroz metafore i simbole što odražavaju korijene narodnih vjerovanja i ritualnih postupaka zazivanja čina, poezija sva u grču stvaranja, proročka gotovo, čudesna, poezija koja istražuje značenja i moći rijeći u odgonetanju magije našega postojanja i nestajanja. I njegova molba „O zemljo, vrati me, / čovjek sam, čovjek da stradam, / da kamen nađem živ se ugradim / nekoga mosta u neki luk“, ista je dvojnost kojom završava pjesma „Zagledan u pepeo“ u kojoj pjeva svoju dilemu „Zgasni, pjesmo, u ognju što ga zapali sama“.

Ali pjesma zgasnula nije, već se razbuktala, vratila izvorima, vratila praiskonu, ritualima, zvucima, bojama, vjerovanjima crne Afrike, tražeći u njoj i njezinoj kulturnoj baštini odraze nečega što je trajalo u nama, u našim krajevima, u našim predjelima. Čistoća, iskrenost, otvorenost prema pjesmi, himničnost, obožavanje žene, glazbe, pjesme same, odrazili su se u Pjesmi crne žene s poistovjećenjem ljudskih intimiteta, ljudskog nastojanja da se život svede na slobodu, radost življenja, slavljenje ljudske veličine („Covjek je velik, a ocean mali“), i pružanje ruke na drugu obalu, koja ima svoju povijest i svoju sudbinu. Vratio se pjesnik otvorenim predjelima svoje intime, radosti zbog žene, njezine ljepote, i ljepote zemlje, veličine prijateljstva i tuge, radosti i bola, čudesnosti glazbe tam-tama i magičnosti drveta baobab, otvorio je sebe radosti, predao se uživanju u postojanju, koje je zaokružio Drvom na brijegu veličajući intimu tijela žene i domovine.

Poezija Ace Šopova pred nama je kao trajna vrijednost suvremene makedonske i jugoslavenske lirike, kojoj je prinijela pregršte ljudske iskrenosti pjesnika kojega smo voljeli kao čovjeka, i već za života poštovali kao stvaraoca začudnih istina o samome sebi, svijetu i, priznajmo, nama samima.
________________
* Članak je objavljen u zagrebačkom časopisu Oko, 29.04.1982. Originalni naslov je: “In memoriam Aco Šopov (1923−1982)”