This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Aco Šopov: Moja reč je tvrda vilica vremena*

Druže Šopov, kao jedan od utemeljivača savremenog makedonskog pesničkog izraza, zajedno sa drugim značajnim predstavnicima svoje generacije, Vi ste morali da napravite onaj presudan i „skupocen“ korak od Racina, od njegovog stvaralačkog iskustva, do novih literaturnih horizonata, koji su u ratu i odmah nakon njega mogli tek da se naslute. Kako ste shvatili taj zadatak? I, da li to može da se nazove zadatkom?

Racin je, kao osnivač savremene makedonske književnosti, pesnik u čijem poetskom opusu mogu da se naslute sve današnje preokupacije i kretanja naše poezije. Nije slučajno, na primer, to što najznačajniji predstavnici svih, uslovno uzeto, posleratnih pesničkih generacija, polaze od iste poetsko-inspirativne osnove kao Racin, oplemenjujući svoje pesničke poduhvate iskustvima i dostignućima modernog pesničkog izraza.

Razume se, u Racinovom pesničkom geniju sve to nije ni moglo da bude dato drugačije, osim u embrionalnoj formi. Mi, koji smo ušli u poeziju nakon Racina, bili smo pred imperativom da dograđujemo, dorazvijamo i poetski proširujemo neveliko, ali neobično bogato Racinovo pesničko iskustvo, kao i sve ono što je u sebi nosio naš revolucionarni život posle rata, uključujući se postepeno u pesnička strujanja u svetu.

Ne treba zaboraviti da smo onda svi bili mladi, pesnički neuki i da to nije bio običan zadatak pred nama. To je bio pesnički Rubikon koji je trebalo preći, istovremeno učeći majstorstvo penjanja i osvajanja. Trebalo je iskopati i izbaciti mnogo rude da bi se došlo do zlatnog zrna poezije.

Nakon prvih kolektivističkih, obnavljačkih, graditeljskih egzaltacija, koje su naišle na širok odziv, jer su, prirodno, bile u dosluhu sa opštim doživljavanjem novoga vremena koje je donela Revolucija, Vi ste potražili svoju inspiraciju u intimi. To je, bez sumnje, predstavljalo značajnu prekretnicu u dotadašnjem shvatanju sadržinske opredeljenosti makedonske poezije i literature uopšte, ali da li je to predstavljalo bitnu prekretnicu i za Vaše poetsko poimanje sveta i objektivne stvarnosti? 

Prve kolektivističke, graditeljske egzaltacije su bile nužne i neizbežne. Njih je donela naša Revolucija kao osnovni graditelj celokupnog našeg života. Mi pesnici, deca Revolucije, predali smo se bez rezerve tim opštim zanosima i nastojanjima.

Ali ja sam brzo shvatio da čovek pripada i sebi, da njegovo „ja“ ne može da se poistoveti sa imenom svih. A osim toga, smetala su mi i tuđa pesnička iskustva i teorije koje se nisu slagale sa mojim pesničkim ubeđenjem. Tako je nastao period intimne faze moga pesničkog razvitka. To je bio period u kome sam naučio da sve stvari koje se događaju oko mene doživljavam kao najintimniji deo sebe, kao svoje drugo „ja“. To iskustvo, to poistovećenje sa objektivnom stvarnošću, je vidljivo, više ili manje, u celokupnom mom pesničkom razvoju.

Ukoliko se prosledi Vaše stvaralaštvo kroz sve razvojne faze, nakon pesničkih knjiga Slij se sa tišinom i Vetar donosi lepo vreme, u knjigama Nebiti (Nebidnina) i Gledalac u pepeo, istraživački grafikon će sigurno zabeležiti izvesnu hermetizaciju i samog jezika i celokupnog pesničkog izraza, da bi se ponovo otvorio, raskrilio, ako može tako da se kaže, u vašoj najnovijoj knjizi stihova Pesma crne žene. Da li to zaključavanje u sebe predstavlja pokušaj da se pročita „knjiga života“ i da se potom presađuje u druge?

Slij se sa tišiniom je knjiga koja se rodila kao rezultat moga pesničkog saznanja da tišina može mnogo glasnije da izgovori neke istine i od najgrlatijih reči i kazivanja. Razume se, ovde se misli na pesničku tišinu.

A „hermetizacija“ jezika i pesničkog izraza u Nebiti (Nebidnini) i Gledaocu u pepeo je rezultat zgušnjavanja pesničkog jezika i izraza, obogaćivanja moga pesničkog iskustva koje traži veći napor da bi se dolovila i shvatila pesnikova misao i poruka. Ali ta „hermetizacija“ ne pripada tipu hermetične poezije koju smo upoznali i koja ne omogućava komunikaciju sa čitaocem. Od mnogih drugih pesama da spomenem samo „Dugo dolaženje ognja“, koja je pesma i o našoj Revoluciji i o teškim revolucionarnim borbama našeg naroda kroz njegovu dugu i mukotrpnu istoriju.

Sa Nebiti (Nebidninom) i Gledaocem u pepeo počinje jedna nova faza u mom pesničkom razvoju, u kojoj se vrši ne samo pokušaj da se pročita „knjiga života“, kako kažete, već da se i ta knjiga saopšti jednim drugačijim jezikom. To je uočljivo i u mojoj poslednjoj knjizi Pesma crne žene, iako su jezik i pesnički izraz otvoreniji i raskriljeniji.

Knjigu Pesma crne ženeste doneli iz Afrike. U svom plodnom dahu ona nosi sve ono što se događa na ovom kontinentu, all, očigledno, i nešto daleko univerzalnije, nešto što zahvata u najdublje prostore bića, njegove identifikacije sa svetom. Želite li da nam ukratko saopštite genezu ove značajne knjige? 

Iako me privukla egzotika Crne Afrike, ta je egzotika u mojoj knjizi Pesma crne žene data samo kao fon na kome se događaju teške ljudske drame i vrši pokušaj da se prodre u najdublje, najskrivenije predele ljudskog bića. Boravak u Crnoj Africi me uverio da se moje pesničke preokupacije, dominantne u mojoj poslednjoj fazi, ne ograničavaju samo na naš životni prostor, već se protežu i na druge, geografski daleke predele, kao što je Crna Afrika ili neki drugi deo sveta. Razume se, one se manifestuju na drugačiji način i sa drugačijim intenzitetom, ali, u stvari, izražavaju isto ono što ja izražavam pojmom nebiti. Cela istorija Crne Afrike je protkana tim tamninama nebrojenih nebiti kroz koje se čovek teškom mukom i borbom probijao i probija se do svoga sanjanog sutra i dalje.

I jedno drugo dragoceno, i životno i pesničko, iskustvo sam poneo sa svoga boravka. Koliko više otkriva svet i njegove mnogobrojne i specifične posebnosti, običaje, tradicije i osobenosti, utoliko više čovek, pesnik intimno ulazi u suštinu svoje zemlje, svoje domovine i počinje da je voli svim svojim bićem. I obratno, otkrivajući svoju domovinu on, u stvari, otkriva i upoznaje svet.

U upoznavanju Crne Afrike od neprocenjive koristi mi je bilo pesničko delo velikog senegalskog i afričkog pesnika L. S. Sengora.

Na kraju bih Vas zamolio, kao autora čije je delo neodvojiv deo istorije savremene makedonske književnosti, da nam kažete: gde, prema Vama, treba tražiti njenu budućnost? 

Naša poezija uživa danas veliku reputaciju i ima ugled ne samo u Jugoslaviji. To najbolje pokazuju „Struške večeri poezije“, kao i brojni antologijski ili posebni izbori, objavljeni u inostranstvu. To nas samo po sebi uverava da je naša poezija na dobrom putu. Odavno je prešla tesne regionalne granice i njena preokupacija postaju opšteljudski, univerzalni problemi. Univerzalnost sveta se izražava i preko univerzalnosti naše poezije.

Ali, izražavajući tu univerzalnost, naša poezija ne sme da izgubi mirise i boje podneblja pod kojim je nikla, ne sme nikada da se otkine od rodnog tla na kome je izrasla i vinula se do visokih i neslućenih prostora.
____________________
* Razgovor za Aldom Klimanom, objavljen u listu Mladost, Beograd,  29.10.1976, a kasnije na makedonskom u Дело 74, 1982, IX, 5/6, стр. 333-337