This post is also available in: Macedonian Serbian Slovenian Bosnian

Aco Šopov: Ljubav na jezeru životа*

“Hteo sam da se borim − i borio sam se. Hteo sam da pišem − i pisao sam.”
Aco Šopov

U jedno sunčano jutro, u Ohridu, kada je vetar nagoveštavao dolazak sakrivenih kiša sa planina, u jednoj kristalizaciji vazduha sa bistrom vodom jezera, srela sam se sa makedonskim pesnikom Acom Šopovim, i čestitala sam mu na visokom priznanju, na nagradi „Braće Miladinov“ koju je dobio za svoju poslednju knjigu Pesma crne žene. Sedili smo na lepoj terasi restorana „Letnica“ i dok je Šopov pričao o utiscima sa službovanja u dalekom i prijateljskom Senegalu i prisećao se njihovog velikog pesnika i vođe Leopolda Sedara Sengora, koji je prošle godine bio nosilac „Zlatnog venca“ na Struškim večerima poezije, nisam mogla a da ne usporedim ova dva priznanja: to su priznanja pesnicima i narodima kojima pesnici pripadaju. Jer stvaralaštvo Ace Šopova i put njegove poezije je i put makedonske poezije. I tada sam upitala pesnika Šopova seća li se kada je napisao svoju prvu pesmu, seća li se vremena te pesme: 

Moja prva pesma? Zamislite predratni Štip. To je gradić na Bregalnici, palanka iza Isara i Ežovog polja, pritisnuta između reke i lepih visoravni Sutlaka i Kavaklije, spržena od sunca i vrućih letnjih vetrova, zaboravljena i zabačena. Nad Jugoslavijom tada su se gomilali teški i crni oblaci fašističke opasnosti, a naša zemlja se ljuljala kao grana na vetru. U Štipu situacija sve teža i nepodnošljivija. Hanovi su bili puni mobilisanih rezervnih oficira. Nezadovoljstvo je bilo sve uočljivije. Obuzet ovom atmosferom napisao sam svoju prvu pesmu na makedonskom jeziku „Hanovi“.

Nažalost, ova pesma, kao i mnoge druge slično inspirisane, propale su kasnije u jednoj provali za vreme okupacije.

I tako razgovarajući mi smo zalazili u vreme o kojem sam davno želela nešto da saznam. 

Vaša prva pesnička knjiga Pesmeizašla je 1944. godine. Znači pred kraj rata. Šta je značila ta knjiga za vas tada i šta znači sada?

Moja prva knjiga Pesme nastala je u danima neposredno pred i u vreme narodnooslobodilačke borbe. Još kao rukopis dospela je u ruke prijatelja iz Beograda. Zatim odštampanu doneli su je delegati omladine Srbije kao poklon učesnicima II Kongresa NOMS Makedonije, koji se održavao u Skoplju. Ova knjiga ne samo da me je uzbudila, i prijatno iznenadila, ona mi je otvorila vrata i uvela me u nemirni tok poezije kojim ću dugo da putujem, da urastem i da opstojim na njenim putevima. Ona i danas za mene ima draž ljubavi za prvorođenče, ona je simbol bratstva i jedinstva naših naroda, ona mi je večna opomena: pisati poeziju je teško ali i plemenito i „da, prolaziti kroz život nije isto što i proći kroz poljanu“.

U vašim prvim pesmama oseća se ritam narodne poezije, a u izvesnom smislu į motivska sličnost. Šta za vas znači narodno stvaralaštvo i u kolikoj meri ono kod jednog stvaraoca kao izvor inspiracije može da ima pozitivnu funkciju? 

Narodno stvaralaštvo je nepresušni izvor iz kojeg svaki pesnik treba da se napoji njenih svežih voda, pre nego što se posveti umetničkom stvaralaštvu. Bar mi Makedonci i pesnici sa Balkana. Na nezamenljiv i neponovljiv način narod je opevao svu svoju tešku i gorku sudbu, muke stradanja, borbe, radosne probleske i uzvišenja ka slobodi. Stoga je moj prvi učitelj bila narodna poezija. Ali pesnik ne sme postati njen rob, jer preti opasnost da će se izgubiti u njenim mnogobrojnim lavirintima. Narodno stvaralaštvo može da ima pozitivnu funkciju samo ako pesnik uspe od roba da postane gospodar, da iskoristi njegove osnovne intencije i da zaplovi u svet nepoznatog, neotkrivenog, nemogućeg. Ali nikako ne sme da prekine vezu sa svojim praizvorom.

U makedonskoj umetničkoj poeziji imamo mnogo lepih primera što potvrđuju ovu moju misao.

U vašim prvim pesmama vidljivo je saživljavanje sa pesmom. To je i jedan od bitnih elemenata za raspoznavanje vaše poezije u kasnijim ostvarenjima. Reč je o ulozi autora u smislu: pesma to sam ja.  

Po mom mišljenju pesma je ta koja treba da otkrije pesnika, a ne njegovo ime na naslovnoj strani knjige. Postoje pesnici koji od jedne knjige stihova do druge čine takvih preokreta i skokova da čitalac neminovno pomišlja da su u pitanju različite pesničke prirode. Naprotiv, pesnik treba da utisne u pesmu svu svoju stvaralačku individualnost, da je proživi u svakom damaru svog pesničkog senzibiliteta i u potpunosti da se poistoveti sa njom. Ukoliko više uspe da unese svoj pesničқi nemir, da obeleži svoju pesničku ličnost, utoliko više njegovo JA iz pesme postaje i JA za sve.

Razume se, pesnik obogaćuje svoja životna i pesnička saznanja, on se menja. Ali to menjanje je rezultat njegovog pesničkog nadrastanja, njegovog sazrevanja na putu ka pesničkim visinama. I tada, kao crvena vrpca, provlači se kroz sve pesme njegova pesnička ličnost, njegova pesnička originalnost i čitalac ga prepoznaje u svakoj pesmi, pa može sa sigurnošću da kaže: to je taj i taj pesnik…

U prvoj zbirci Pesme iz 1944. god. uvrštena na kraju knjige je pesma „Ljubav“. Ova pesma kao da nagoveštava buduća koračanja pesnika. Zatim dolaze zbirke Pruga mladosti i Sa našim rukama, u kojoj je jedna pesma o kojoj želim da mi govorite: „Oči“.

Da govorim o pesmi „Oči“, ili o pesmi „Ljubav“ − to znači da govorim o celom svom pesničkom razvoju do sada, o mojoj ogromnoj ljubavi prema ženi koja je poistovećena i sa slobodom i sa domovinom i sa žrtvovanjima i sa našim nacionalnim postojanjem i bivstvovanjem. To znači da govorim o toj ogromnoj ljubavi što i dan-danas plamsa u svakoj mojoj pesmi i ne verujem da će se ikada ugasiti. Eto, ta ljubav još se jače rasplamsala u mojim knjigama Nebidnina i Gledač u pepeo − sve do poslednje moje knjige. Zar i u Pesmi crne žene ne plamsaju oči moje neizmerne ljubavi, kao što su plamsale iznad umornih boraca moje partizanske brigade i ulivale im hrabrost, nepokolebljivost, veru i samopoverenje. Pesma „Oči“ nije samo nagoveštaj mojih kasnijih pesničkih preokupacija, ona je proročanstvo mog pesničkog života.

Inače, ideja o samoj pesmi rođena je u teškim uslovima partizanskog ratovanja, a napisana je u prvim danima oslobođenja.

Ova pesma je iskaz jedne velike ljubavi. Za posleratne generacije, kojima i ja pripadam, ova pesma je himna ljubavi, domovini, slobodi i žrtvovanju. Mislim da je to ona i danas i za sva vremena. Postupak u stvaranju ove pesme je klasičan. Da li ste svesno odabrali ovaj oblik?

Ne. Nikad za mene postupak nije bio presudan. A osim toga bio sam mlad i pesnički neuk. Hteo sam da se borim − i borio sam se. Hteo sam da pišem − i pisao sam. U tome su mi pomogli život, partizansko ratovanje protiv fašističkog okupatora i želja za slobodom moga naroda.

U pesmama tog vremena oseća se dosta jasno zacrtana tendencija: ono što se događa van pesnika u isto vreme događa se i duboko u njemu. Ulazi u njegovu intimu. Koliko pesnik može da sudeluje u opštim situacijama svoga naroda, a u kolikoj, pak, meri te situacije mogu da utiču na pesnikov razvoj? Koliko je potrebna ta uzajamnost?

Sve ono što se događa van mene, ukoliko zagolica moje pesničko interesovanje, ulazi u moju intimu, postaje moj život, pa ma koliko te stvari izgledale opšte i daleke ‐ ja ih doživljavam kao svoju pesničku sudbinu, kao svoju kob i opevam ih kao svoju intimnu preokupaciju. Za mene ta uzajamnost nije samo potrebna već i nužna, neizbežna. Takav je moj pesnički imperativ.

Ne postoje stvari koje ne mogu da privuku pesnika. Koliko se više pesnik identificira sa njima, toliko će ih i jače izraziti. Bar takav je slučaj sa mnom.

Šta za vas znači integritet pesnika?

To je odraz izrazito stvaralačke ličnosti, sa obeležjima njegove individualnosti, njegove boje glasa, sadržaja njegovog duha. Svoje bogato životno i pesničko iskustvo pesnik je stekao prolazeći kroz različite razvojne faze i mnogobrojne uticaje. Ali tokom te neophodne pesničke nadgradnje, očigledan je i kontinuitet njegove jake pesničke individualnosti. Pesnik ostaje isti iako se pesnički menja, dograđuje, raste.

Tako celokupna, integralna pesnička ličnost zrači i sa ne malom društvenom svešću, pa pesnik ne može da ostane samo posmatrač društvenih kretanja, ili van njih.

Da li su vaše pesničke knjige O muci i radosti i Ulij se u tišinu potreban odraz samosaznavanja? Recite nešto o tom vremenu.

Pesničke knjige koje pominjete pripadale su onom vremenu što, čini mi se, nije karakteristično samo za moj pesnički razvitak. To je vreme kada je sva naša poezija osećala neodložnu potrebu da raščisti sa izvesnim dogmatskim shvatanjima, tuđim, unesenim uzorcima i viđenjima pesničke reči.

Iza gromkih pucnjeva i kanonada topova, iza tutnjave traktora i kombajna, obogaćen životnim i pesničkim iskustvom, ja sam osetio da nailazi vreme tišine, tišine koja je kadra da glasno kaže ono što je pesnik nosio nedokazanim, a što ga tim više pritišće i žeže.

Tako, vreme tišine bilo je, i označava vreme jed nom mom samosaznavanju, ali i vreme u kome su sazrevale moje kasnije preokupacije o nebidnini.

Ali i u ovom vremenu, kao i ranije, te preokupacije o nebidnini mogu da se naslute.

Posle ovih knjiga došle su: Vetar nosi lepo vreme, Nebidnina, a zatim i Gledač u pepeo. Ove su knjige učvrstile vaše pesničke stavove i postavile ljubav, sa svim njenim komponentama, kao temu koja će imati dominantno mesto u Vašem stvaralaštvu. Ljubav sa jednim pomalo gorkim osećajem prolaznosti. Da li ste uspeli da savladate taj osećaj i sve dileme koje ga prate?

Da, ljubav zauzima dominantno mesto u celokupnom mom stvaralaštvu.

Ali od zbirki Vetar nosi lepo vreme i Nebidnina ljubav dobija i jednu drugu, rekao bih, nebidninsku dimenziju. Šta je nebidnina? Postoje više ili manje uspešni prevodi ove reči, ali nijedan nije uspeo da izrazi njenu suštinsku smisao. Za mene, ova reč izražava svu sudbinu našeg naroda: njegove vekovne borbe, stremljenja, neostvarene ideale, ljubavi i patnje. Nebidnina ‐ je nebidnina, i čini mi se neprevodiva. Najprihvatljivija su mi zato tumačenja moga stvaralaštva koja daju kritičari Georgi Stardelov i Duško Naneviski. I kada kažem da u mojim knjigama ljubav dobija i jednu drugu, nebidninsku dimenziju, hoću da to ilustrujem sledećim stihovima:

Ženo neznana, ženo mudra
ti koja prolaziš svaki put mirna
kraj ovog prozora tmine
gluha na lelek
slepa za očaj,
od kud ta lažna mirnoća,
od kud u tebi moja krv
. . . . . . . . . . .
Putovao sam dugo, putovao sam celu večnost od nas do naše nebidnine.

ili

Tvoje godine i moje godine
dva brega
dva kamena
dve nebidnine.

Tako i gorko osećanje i dileme koje nosi sa sobom prolaznost ljubavi prerastaju u pomirljivost sa tom prolaznošću, zato što je to proces koji je postojao, koji traje i koji će trajati.

Da li ste našli svoju istinu?

Pesnik je stalno u potrazi za istinom. Sa svakom napisanom pesmom čini mu se da joj se približio, da ju je bar napipao, ako je nije otkrio. Ali u tren, po završetku pesme, to saznanje kao da iščezava i pesnik produžava svoju avanturu, svoje traženje.

Postoje istine sa univerzalnijim značenjem i pesnik kopa, istražuje, unosi sav svoj stvaralački zanos, tako da te istine utiskuju osnovni pečat njegovom stvaralaštvu.

Da li je jedna od mogućih istina i Vaša najnovija knjiga Pesma crne žene? Kako ste došli do te istine, do te knjige? 

Pesma crne žene je jedna takva istina. Moje osnovne pesničke preokupacije, karakteristične za moju najnoviju fazu, prisutne su i u ovoj knjizi, produbljene iskustvima sa crnog kontinenta i proširene njegovim neslućenim horizontima. Bliskost ovog i našeg naroda je očigledna. Želeći da upoznam i otkrijem svet, ja sam prisnije upoznao i otkrio svoju domovinu. I obrnuto, otkrivajući svoju domovinu, u suštini upoznao sam i otkrio svet.

Na crnom kontinentu bio sam skoro pet godina, Tamo me je odvela moja pesnička strast, moj nemir i žeđ za otkrivanjem, za saznavanjem.

Posebnu zahvalnost za ova saznanja dugujem pesniku L. S. Sengoru, čije pesničke imaginacije i dostignuća tek sada otkrivamo i oduševljavamo se njegovim autentičnim i originalnim pesničkim opusom.

Moglo bi se reći da svaka Vaša nova knjiga nosi i neka nova saznanja, dragocena za Vas, a svakako i za makedonsku poeziju. Vi ste autor koji u svom stvaralaštvu teži ka približavanju: događaja, ljudi, zemalja, sećanja, ljubavi. Stoga Vi prevodite Šekspirove sonete i Hamleta, zatim Rostanovog Sirana de Beržeraka, Kornejevog Sida. Preveli ste i stihove Miroslava Krleže. Ovo su bili i prvi prevodi na makedonskom i prve provere jezika. Koliko je sve ovo, pored značaja za makedonsku kulturu, bilo značajno za vas? Vi kao da ste hteli da proveravate, da istražujete?

Pesnički prepev za mene je jedan suštinski vid pesničkog življenja. Samo pesnik može istinski da prepeva, jer uspeva da shvati vreme i duhovne koordinate u kojima je delovao autor. Samo pesnik može približno da se identifikuje sa temperamentom pesnika kojeg prevodi i da započne misliti, rezonirati, pevati i reagovati kao i sam autor. Na taj način on vrši ne samo proveru svojih mogućnosti, već i mogućnosti svog vremena i jezika kroz koje se pretočio tuđi pesnički medijum.

Prepev je istraživanje i avantura kao i autentično pesničko stvaralaštvo. A rezultat tog istraživanja i te avanture je dragocen ne samo za pesnika, već i za literaturu kojoj pripada.

Vi pripadate makedonskoj literaturi od prvih posleratnih dana. Bili ste u redakciji prvog posleratnog literarnog časopisa Novi dan. Kako su drugovali pesnik i urednik, stvaralac i obelodanitelj nove makedonske literature, koja se nalazila na jednim od svojih mogućih početaka?

Osnivanje časopisa Novi dan podudara se sa rađanjem naše posleratne literature i kritike. U tom vremenu Novi dan trebalo je da bude literarna tribina za sve mlade talente. I sam pesnik-početnik bio sam urednik Novog dana u veoma teškoj i delikatnoj situaciji. Potrebno je bilo da se sakupe i neguju sve stvaralačke snage naše literature, ali potrebno je bilo ne zanemariti i vlastiti pesnički razvitak i rast. To dvojistvo: učitelj-redaktor učenik-pesnik uslovilo je i mnoge teškoće.

Nedovoljno literarno znanje nadoknađivali smo entuzijazmom i žarom da se stvori nova makedonska literatura, da se otkriju i da se ne zanemare pronađeni talenti.

Novi dan je ogledalo najranije mladosti naše literature, on je izvršio svoju funkciju, bio začetak sve brojnijih literarnih časopisa i dao svoj udeo rastu naše literarne svesti i saznanja.

Vratila bih se na vašu knjigu Pesma crne žene. U pesmi “Događaj na jezerskom bregu” Vi pevate o jednom “krilatom konju sa zvezdanom svetlošću u očima”, koji dolazi iznemogao do “jezera života”, da bi sakupio nove snage za nova putovanja. Koje će biti vaše buduće “jezero života” na koje ćete stati? 

Pesnik, ako želi da ostane pesnik, kao Antej mora se navraćati na “jezero života”, da se nadahne svežinom da sakupi nove snage za svoje buduće pesničke letove. On ne sme da se otcepi zauvek od svog rodnog tla ako želi pesnički da upozna i otkrije svet.

Moje buduće “jezero života”, verujem, biće Štip, grad moga detinjstva, mojih prvih saznanja i kontakata sa svetom uopšte. Štip je, inače, grad poznat po bogatoj i dramatičnoj istoriji. Ali iznad svega, to je grad moga progledavanja. Doviđenja na tom Jezeru!

Мakedonska pesnikinja Gordana Mihajlova-Bošnjakoska, 1976.

_____________
* A. Šopov “Ljubav na jezeru života”, Odjek, год. ХХIХ, br. 21, Sarajevo, 1-15.11.1976, str. 7-8
Originalni mašinopis na makedonskom nalazi se u Fondu Aco Šopov u Arhivu Makedonske akademije nauke i umetnosti: АШ К3 АЕ76