This post is also available in: Macedonian Serbian Bosnian

Aco Šopov: Poezija je jedan od mogućih odgovora na pitanje života*

Ime Aca Šopova ispisano je na prvoj stranici knjige rođenja nove makedonske poezije. Istina, Šopov nije „najstariji“ od poslijeratnih pjesnika Makedonije (kronološki, po godini rođenja, dolazi nakon Slavka Janevskog i Blažeta Koneskog), ali stoji ipak na početku: prva zbirka pjesama koja je objelodanjena na makedonskom jeziku nakon oslobođenja Makedonije – njegova je. S njime, konstatira Dimitar Mitrev, počinje u makedonskoj poeziji čin lirskog otkrivanja sebe dokraja. Šopov – pjesnik rođen je u vihoru rata i revolucije. „S njegovim pjesmama označen je punokrvni početak makedonske intimne lirike“.

Rođen 1923. u Štipu, Aco Šopov je učestvovao u narodnoslobodilačkoj borbi od 1943. kao omladinski rukovodilac u brigadi koje je komandant bio književnik Slavko Janevski**. Danas je glavni urednik izdavačkog poduzeća „Kočo Racin“ u Skoplju. Najvažnija su djela Aca Šopova: Pesni, Na Gramos, So naši race, Slej se so tišinata, Vetrot nosi ubavo vreme i Nebidnina. Ova posljedna zbirka pjesama štampana je neposredno uoči teške tragedije koja je zadesila Skoplje 1963. Kad se pojavile nije više bilo izloga knjižara da knjigu pokažu onima za koje je nastala. Tako su pisale novine odmah poslije katastrofe. Danas, dvije godine nakon skopskog potresa i pojave Nebidnine u razgovoru s Acom Šopovom vraćamo se ne dvije već preko dvadeset godina unazad.

Vaša prva zbirka Pesni iz 1944. predstavlja istovremeno i prvu zbirku makedonske poslijeratne poezije. Šta Vi mislite danas, retrospektivno o tim Vašim prvim pjesmama? I dalje: Kada je nastala pod kojim uvjetima Vaša prva pjesma?

U danima svog nastanka, moja prva zbirka naišla je na takav prijem koji je za mene značio podstrek i ohrabrenje. Štampana je u Beogradu i donijeta omladini Makedonije za Drugi kongres [komunističke omladine Makedonije]. Danas, poslije dvadeset godina, mogu s izvjesnim ponosom reči da su neke pjesme iz ove zbirke, koje volim i cijenim kao i ostale iz kasnijeg perioda, izdržale probu vremena i žive u svijetu poezije.

Prvu pesmu napisao sam kao srednjoškolac u Štipu. Povod je bio rat, sudbina ljudi u njemu.

Vi ste prvi prepjevali Hamleta na makedonski. Prevodite inače poeziju iz raznih stranih jezika i smatraju Vas najboljim makedonskim prevodiocem poezije. Da li prevođenje opterećuje ili pak obogaćuje Vaše vlastito stvaralaštvo?

Visoko cijenim rad na prevođenju poezije. Prevoditi znači stvarati. Prevodilaštvo, to je kreativni čin jednak originalnom. Za mene, prevođenje je drugi način mog pjesničkog postojanja.

Čini mi se da u svakom pjesniku živi još jedan, odnosno još više pjesnika koji nisu po prirodi i temperamentu jednaki s njim, ali koji ga neodoljivo potiču da progovori i njihovim glasom.

Raznim piscima postavljali smo jedno isto pitanje, ono o poeziji, ili ako želite, definiciji života?

Obično se danas pojam života upotrebljava jednostavno i jednostrano, kao nešto što je samo po sebi jasno i razumljivo. Međutim to je jedna od najdubljih tajni. Kada za nekog pisca kažemo: njegovo je djelo realna slika života, mi obično mislimo da je to djelo manje-više umjetnički promašeno, jer nije uspjelo da prodre ispod vanjskih manifestacija.

Poezija je jedan od mogućih odgovora na pitanje života. Jedan od mogućih, kažem, svojom vizijom, svojim naslućivanjem, svojom težnjom za oplemenjivanjem. Ali kada i kako – to zavisi od njene moći i neponovljive autentičnosti.

Koje su glavne Vaše preokupacije kao pjesnika?

Uvijek sam svijetu oko sebe i zbivanjima u njemu pristupao kao svom najintimnijem doživljaju. Koliko sam u tome uspijevao, nije moje da sudim.

Dajte nam definiciju svoje poezije ili poezije uopće?

Ne znam da li se poezija može jednom definicijom odrediti. Jedan jugoslovenski pjesnik uzviknuo je prije nekoliko decenija da je poezija je čuđenje života [A. B. Šimić], a drugi, prije njega, daleko iza naših granica, svečano je proklamirao u svojoj ponosnoj usamljenosti da je pjesnik sličan princu oblaka [Baudelaire: Le prince des nuées].

Namjerno sam citirao ova dva različita mišlenja. Možda oba sadrže dio istine, ili neku istinu o poeziji.

Po mom osjećanju, magična moć poezije nalazi se u neprekidnom očovječenju života.

Šta biste radili da niste pjesnik?

Ne znam, nisam razmišljao o tome. Privlači me razvoj filozofskih ideja od najranijeg vremena do danas.

Ako volite more, recite: kako biste se izrazili o moru?

More je najuzbuljiviji i najzagonetniji simbol ćudi trajanja i nestajanja u nama i oko nas.

Vaš najlepši ili najtužniji dan života?

Bilo je dosta i ljepih i tužnih. Zbog toga i volim da živim.

Imate li neku posebnu želju u životu?

Putovati.

Postavite Vi meni jedno pitanje.

Evo moje pitanje: zašto poezija nije tako popularna i cijenjena kao nekad? Čime to objašnjavate?

Giacomo Scotti

Ovo nije više vrijeme tišine.
_____________
* Originalni naslov intervjua: “Život – jedna od najdubljih tajni”.
Razgovor vodio Giacomo Scotti, Novi list, Rijeka, 15.05.1965, str.. 10

** Pogrešna informacija