This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

Aco Šopov: Biti i ostati vjeran sebi*

Pjesnik Aco Šopov je onoliko mlad koliko i novija makedonska poezija. Javio se krajem rata, kad je poslije poprilične šutnje, uvjetovane historijskim i drugim uvjetima, makedonska pjesnička riječ doživjela svoju snažnu obnovu i, nadovezavši se na inače rijetke pojedince iz prošlosti, počela živjeti u svom punom nacionalnom obliku. Identificirajući pjevanje i mišljenje, Aco Šopov je ostao vjeran makedonskom podneblju i zajedno sa svojom pjesničkom subraćom prošao sve faze razvoja ne samo poezije nego i makedonske pisane riječi uopće. Sa svojih sedam knjiga lirike izbio je u sam vrh makedonskog pjesništva, koje nije više ni mlado ni novo, nego zahvaljujući svojim raznovrsnim oblicima i istaknutim pojedincima, sve brže prerasta nacionalne okvire i bogati riznicu jugoslavenske i svjetske poetske riječi.

Od svoje prve zbirke, objavljene 1944, dakle u godini rađanja makedonske republike, Vi, druže Šopov, ostajete vjerni poeziji. Šta je uvjetovalo ovakvu isključivu orijentaciju na pjesničku riječ?

Mislim da je riječ o prirodi pjesničkog temperamenta. Nikad me drugi rodovi nisu ozbiljnije privukli. Nisam učinio nijedan pokušaj da svoje doživljaje izrazim u proznom obliku, na primjer. Niti pak sada gajim kakve iluzije o prelasku na druge književne rodove. Ja sam pjesnik i to ostajem…

Da, ali za makedonsku književnost je kao i za mnoge mlade literature, karakteristično da joj istaknuti predstavnici uspješno pišu u nekoliko rodova. Vi ste tu zaista izuzetak?

Slažem se s vama, ali ponavljam da je bila odlučujuća moja pjesnička priroda. Veoma cijenim neke svoje kolege koji s podjednakim uspjehom pišu i u drugim književnim rodovima. Za mene je važno da li to što je proizvod pera predstavlja nekakav doprinos umjetničkoj riječi ili ne. Primarna je kvaliteta. Ja sam imao tu sreću, ili nesreću, da kao pjesnik budem rođen krajem rata. Počeo sam zajedno s ondašnjom grupom mladih entuzijasta. Stvarali smo bez većeg iskustva nadovezujući se na umjetničku i književnu prošlost makednoskog naroda. Za tu prošlost se kaže da je relativno skromna, mada sam uvjeren da mnoga značajna dostignuća ranijih pokoljenja nisu mogla doći do izražaja zbog historijske konstalacije.

Da li je makedonska pisana riječ, a poezija posebno, za proteklih četvrt vijeka išla usporedo s afirmacijom makedonske nacije na drugim poljima?

Mislim da jest. Godinama prekidana i osporavana, makedonska književna tradicija je stvaranjem republike doživjela procvat. Nekada ugušivane duhovne snage oslobodile su se i razmahnule krilima. Dvadeset pet godina u životu jednog naroda nije tako dug period, ali ipak predstavlja značajno poglavlje ako se stvaralački iskoristi. Uspjeh je naročito evidentan na pjesničkom polju. Počeli smo sa zanosom i prolazili sve faze razvitka makedonske pisane riječi. Smatram da se makedonska poezija vinula do zavidne visine, a znamo da je poslije rata bila gotovo sasvim anonimna. Znalo se samo za Kostu Racina. Danas, međutim, nju reprezentira nekoliko velikih i veći broj pjesnika u razvoju. Sve veća pažnja ne samo jugoslavenske već i svjetske javnosti okreće se prema makedonskoj poeziji. Antologije naše poezije štampaju se sve češće u zasebnim izdanjima u mnogim gradovima. Nedavno u Budimpešti, ovih dana u Pragu itd.

Verzija razgovora objavljena u listu Vjesnik željezare, Sisak, 1976. godine.

Da se opet vratimo Vašoj poeziji. Rekao bih da ste ostali vjerni svojim prvim pjesničkim ljubavima, svom prvom pjesničkom doživljaju. Prepoznajete se u svakoj pjesmi. Da li ova »vjernost« osiromašuje izraz i motive? Isključuje li traganje, eksperimentiranje?

Smatram da bez tragania, bez stvaralačkog lutanja, nema poezije. Pjesnik bi nestao onog trenutka kad bi prestao tragati. Međutim po mom dubokom uvjerenju traganje pretpostavlja vjernost samom sebi, jer mora da proizađe iz dubine pjesničkih pobuda. Ne smije biti povođenja za nekim knjiškim primjerima i ne traganje po svaku cijenu. Pjesnika treba prepoznati, li bar naslutiti u svakoj knjizi, u svakoj pjesmi. U stihu, čak. I kad je riječ o početničkoj, naivnoj fazi stvaranja, i u najzrelijoj dobi.

Hoćete li time da kažete kako je »vjernost samom sebi« potvrda intenziteta kazivanja i osvojenog pjesničkog izraza?

Da. Ne mogu u ovoj prilici da budem konkretan, ali mi vjerujte da mnogi naši pjesnici namjerno prave kojekakve eksperimente, nadajući se da će time osvojiti publiku. Pročitam dvije njihove knjige i steknem dojam da su pisane od dva sasvim različita autora! Čemu to vodi molim vas?! Kontinuitet je zakonitost u pjesničkom razvoju.

Zapažene su Vaše rodoljubive pjesme koje ste obogatili nekim općeljudskim akcentima. Nije lako, zar ne, pisati rodoljubivu liriku u ovo vrijeme?

Moje shvaćanje rodoljublja razlikuje se od onoga, iz kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Nije to shvaćanje Alekse Šantića i Jovana Dučića. Manje mislim na političko i sociološko shvaćanje a više na estetske kvalitete. Mnogi makedonski pjesnici pišu rodoljubive pjesme, ali svatko to radi na drugi način. Ante Popovski, na primjer, zavlači se u dubinu prošlosti i pokušava da iz tame vjekova sazna rješenja nekih sadašnjih zagonetki. Slavko Janevski ima sasvim drugačiji prilaz. On je pomalo mračan i ironičan… Što se mojih pjesama tiče, mislim da predstavljaju spoj specifičnog odnosa prema zemlji, ljubavi i ženi. Ove teme su u mojoj poeziji blisko povezane i ne može se školskim jezikom objasniti pripadnost određenim poetskim oblicima.

Prošle godine izdali ste gotovo iznenada zbirku Jus-univerzum, u kojoj na satiričan način komentirate mnoge jus-standarde našeg suvremnog života. Otkud ovo opredjeljenje za satiru?

Postoje neke pojave koje se ne mogu izraziti uobičajenim formama “pražnjenja”. Eto, ja sam osjetio potrebu da to što me pritiska kažem također stihovima, ali satiričnim. Tako je nastala knjiga Jus-univerzum.

Krajem augusta počinju tradicionalne Struške večeri poezije, na kojima će sudjelovati mnogi poznati pjesnici iz zemlje i inozemstva. Šta vi, kao pjesnik i predsjednik Savjeta večeri, očekujete od ovogodišnjeg, osmog susreta pjesnika u Strugi?

Strugi prilazim kao pjesnik. Bez obzira na funkciju, ne mogu da joj priđem činovnički, službeno. Dakle, za mene su Struške večeri poezije mogućnost za još jednu afirmaciju pjesničke riječi. Bit će na okupu bar stotinu pjesnika, a to samo po sebi nesto govori. Ljudi će recitirati svoje stihove, govoriti, mijenjati mišlienja… Ipak je bolje kad publika vidi autora. Važan je i vizuelan dojam. Mnogi pjesnici također duboko doživljavaju susret s ljubiteljima pjesničke riječi i, čini se, recitirajući pred velikim auditorijem u Strugi, ponovno stvaraju svaku svoju pjesmu

Saznao sam da je tema ovogodišnjeg razgovora pjesnika, kritičara i estetičara »Angažirana poezija – šta je to«? Čime uvjetujete ovakvu formulaciju teme? Zar svaka poezija nije angažirana!

U svijetu postoje različita shvaćanja o angažiranosti poezije i zato smatramo da je dobro što smo ovu temu, ovako formulirali, stavili na dnevni red. Nećemo nametati svoja shvaćanja nego će svaki pjesnik reći ono što misli polazeći prvenstveno od svoga poetskog iskustva. Što se moga pogleda tiče, slažem se da je svaka poezija angažirana. Ali komponenta angažiranosti je različita. Po meni, angažiranost nije potreba trenutka, mada u svijetu postoje i još uvijek se pišu pjesme koje su dnevna potreba, i kasnije nemaju nikakvog značenja. Domet takve poezije je ograničen. Vjerujem da će u Strugu doći pjesnici i s takvim shvaćanjima angažiranosti poezije, pa ćemo, poštujući demokratski duh, možda uskladiti ili razjasniti svoje stavove.
______________
* Razgovor vodio Miodrag Pavlović. Objavljen je u listu Rad (Bosna i Hercegovina), 25.07.1969, str. 10. Verzija ovog razgovora objavljena je u listu Vjesnik željezare, Sisak, br 23, godina XX, 10.12.1976, str. 14.