This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

Aco Šopov: Ako postoji pesnički fatalizam, onda sam ja jedan od njegovih najvećih poklonika*

Druže Šopov, našoj javnosti je poznato da ste se kao pisac bavili isključivo poezijom. Zanima nas da li nekada niste osetili potrebu da se izrazite, da se iskažete i na neki drugi način?

Ne znam da li ću uspeti da dam kratak, precizan i zadovoljavajući odgovor na ovo Vaše pitanje. Ako postoji pesnički fatalizam, onda sam ja jedan od njegovih najvećih poklonika. Ljubav prema poeziji dugujem u prvom redu svojoj majci, njenoj maloj svesci pesama, njenom neostvarenom telentu, njenoj uvek usreptaloj potrebi da i u nemogučim uslovima ostane latentni pesnik. To je bilo odlučujuće. Ostalo je slučaj. Poezija je mladost lepote, žudnja za njom, pravo na nju, iluzija.

Ponekad pomišljam da ima bezbroj drugih načina otkrivanja sebe, ali ostavite me sa ovom iluzijom, jer su ti pomišljaji bez potvrde.

Iza Vas je nekoliko zbirki pesama. Vaši prvi stihovi bili su vezani za borbu makedonskog, odnosno za borbu svih naših naroda za oslobodjenje i, sigurno je, da su imali svoje začetke u danima borbe. Recite nam nešto, molimo Vas, o realnim, onim naoko nevidljivim, pobudama koje su, u to vreme ili kasnije, izmamile te vaše stihove.

Moji prvi stihovi nastali su kao spontani protest protiv jedne stvarnosti u kojoj sam živeo, koja me je neposredno okružavala. U početku tamni i puni mučnih osečanja, oni kasnije, pod idejnim uticajem naprednih društvenih snaga, dobivaju sve odredženiji smisao. U tome je presudnu ulogu odigralo kratkotrajno poznanstvo s jednim čovekom velike književne kulture, koji je kao student u Beogradu imao mogučnosti da bude u centru svih zbivanja. Taj čovek bio je Vančo Prke.

Prvi kontakti sa delima makedonskih pisaca prošlog i početkom ovog veka produbili su moju težnju i učvrstili me u uverenju da svoje pokušaje u poeziji činim na makedonskom jeziku. Želja da se progovori jezikom svoga kraja, jezikom svog naroda, pridružila se mom novom shvatanju ljudstog postojanja. To je bila 1941 godina.

(Pročitajte nam jednu od tih pesama, onu kolu u ovom trenutku, kada se vraćate u te dane, osećate kao nešto posebno drago.)

Šta Vi mislite do koje mere jedan pesnik može koristiti kulturno nasleđe svog naroda? Recite nam kako to izgleda u savremenoj Makedonskoj književnosti.

Mislim da je suština pitanja u načinu koriščenja kulturnog nasleđa. U njemu se sastoji odgovor na pitanje dali delo jednog pesnika predstavlja dalje obogaćivanje i razvijanje jedne kulture u njenim sadržajnim i izražajnim oblicima. Razume se, tom se delu ne mogu postavljati neke uže ili šire regionalne granice, jer je kultura opšteljudska, ali se ona kao takva može ispoljiti potpunije samo ukoliko njeni stvaraoci dublje i svestranije sagledaju probleme i zahteve svoga vremena.

U delu pesnika Kočo Racina ja nalazim mnoga pitanja koja su mučila makedonse pesnike 19-og veka, ali je ovaj pesnik za razliku od predhodnih, umeo ne samo da ih drukčije pesnikči obliči, već da im da najadekvatnije rešenje.

Interesantni su, isto tako, i pokušaji i nekih savremenih makedonskih pesnika da se tkivo kojim je protkana makedonska narodna pesma iskoristi kao građa za stvaranje svoje sopstvene moderne vizije sveta.

Druže Šopov, Vi ste i direktor izdavačkog preduzeća “Kočo Racin” u Skoplju, najveće izdavačke kuće u Makedoniji. S obzirom na to, a i kao pisac i javni radnik, Vi ste sigurno upoznati sa mnogim problemima izdavanja i prevodjenja. E pa, iz tog domena želimo da Vas nešto upitamo. Smatrate li da je dovoljno ono što se dosad učinilo na uzajamnom upoznavanju i širenju jugoslovenske literature različitih jezičkih područja?

Imao sam mogučnosti više puta javno da iznesem svoje mišljenje po ovom pitanju.

Normalno bi bilo kada bi svako, prvenstveno svaki kulturni radnik, mogao da prati literaturu drugog jugoslovenskog jezičnog područja, kao i na svom – u orginalu. Zar nije pomalo paradoksalno da mnogi od nas prate izvornu francusku, englesku, italijansku ili nemačku literaturu a da do slovenačke ili makedonske dolaze preko prevoda?

Ali ovaj problem je mnogo složeniji nego što se na prvi pogled može učiniti. S toga kao odgovor na ovo Vaše pitanje mogu reći sledeće: Imam utisak da se radi o impozantnom broju prevedenih autora i njihovih dela s jednog na drugi jugoslovenski jezik. Pogledajte samo kataloze izdanja svih naših izdavačkih kuća pa će te se uveriti da ovaj utisak nije pogrešan. Mnoga dela makedonskih pisaca prevedena su na sprpskohrvatski i slovenački, mnoga slovenačka i sprpskohrvatska na makedonski jezik. Potrebe svih naših škola, od najnižih do najviših, diktirale su i odgovarajući tempo u prevođenju. Možda nabrajanje tih dela u ovom trenutku nije potrebno, ali sa zadovoljstvom mogu istaći da su gotovo sva vrhunska dostignuča postala svojinom našeg naroda. Razume se, da je u ovom radu bilo, a i još uvek ima, mnogo problema i teškoća. Čini mi se da je najvažnije pitanje sistema i kriterijuma. Tu moramo još mnogo što šta učiniti.

Šta još da se učini?

Velika odgovornost leži na izdavačkim kučama kada je reč, recimo o kriterijumu. Tu još nismo sasvim načisto šta treba prevoditi iz pojedinih savremenih nacionalnih literatura. Događa se da se objavljaju manje vredna umetnička dela koja najbolje ne  reprezentuju dotičnu nacionalju literaturu. Smatram da je ipak najpravilnija ona orjentacija koja upućuje na prevođenje vrhunskih dostignuća, onih dela koja prestavljaju nesumljivu vrednost i kao takva postaju zaednička svojina svih jugoslovenskih naroda.

(Vi ste i pisac intima, intimnih ljudskih raspoloženja. Dajte za naše slušaoce pročitajte jednu. /Na makedonskom./)

(A sad Vas molimo da nam te stihove pročitate u prevodu na srpsko-hrvatski.)

Nedavno ste, povodom Dana ustanka naroda Makedonije, dobili nagradu sa prepev Šekspirovog Hamleta. Poznato je da eje i Vaš prepev Rostanova Sirana de Beržeraka visoko ocenjen. To su, koliko znamo, i prvi prepevi ovih dela na makedonski. Pošto dotle na svom jezičkom području niste, čini nam se, imali uzora, bilo bi zanimljivo da nam kažete kakve ste sve napore ulagali sa biste došli do ovih rezultata.

Posle nekoliko manjih prevoda iz jugoslovenske i strane literature, odlučio sam se da prevedem i ova dela koja ste spomenuli, smatrajuči da je makedonski kniževni jezik zreo da se na njemu adaptiraju tekstvoi visoke umetničke vrednosti. Kao što ste rekli, to su prvi prevodi na ovom jeziku i ja sam morao sam da iskusim i gorčinu i zadovoljstvo se činjenice.

Nije bilo uvek jednostavno i lako naći adekvatne izraze za mnogobrojna tanana intelektualna i emotivna stanja, a i da ne govorim od njihovom povezivanju u takvu harmoničku celinu koja će najviše odgovarati u duhu orginala. Mnoge sam izraze morao otkrivati u makedonskom jeziku, a neke i stvarati na njegovoj osnovi. Ali su mi ipak glavne prepreke bile one koje proistiću iz same prirode prevodjenja. Kako pobeći iz svog i ući u tudju umetnički svet, kako utisnuti svoj dah na prevodu a ipak ostati veran autorovom delu, ova i mnoga slučna pitanja mućila su i mene kao i sve prevodioce.

(Jeste li raspoloženi da nam iz svog prepeva Hamleta pročitate jedan odlomak? Na primer, čuveni monolog “Biti il’ ne biti”.)

(Još nešto želimo da čujemo od Vas, druže Šopov. Neku od Vašis najnovijih pesama – neku koju još nigde niste objavili.)

_________________________

* Intervju za literarnu redakciju RT Beograd, kraj 1960. god. Mašinopis iz Fonda Aco Šopov, u arhivi Makedonske akademije nauka i umetnosti: АШ К3 АЕ93.