This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

О pojmu “nebidnina” *

Душко Наневски

Duško Nanevski (1929-1994), makedonski književni kritičar

Duško Nanevski

U makedonskoj modernoj poeziji Aco Šopov ima ugled kao pesnik dubokih osećanja. Jedno takvo sudbinsko osećanje on je izrazio jednom rečju: nebidnina, kojoj je, kao naslov i lajtmotiv jedne pesničke knjige, dao bogato pesničko značenje. Nakon dugog traganja, i kroz stvaralačke „Molitve za još jednu nepronađenu reč“, on je našao tu reč koju su tražili mnogi, i nazvao je: nebidnina.

Istorijska dimenzija

Ta nova izvedena, od njega sazdana reč-slika, reč-metafora, reč-simbol, kao što je ja shvatam, obuhvata jedno duboko, makedonsko osećanje, koje se sublimiralo vekovima kroz istorijsku sudbinu. Još kada je pokušaj Hacona da ujedini makedonska slovenska plemena osujetila Vizantija, započela je naša nebidnina. Propao je i pokušaj Prebonda da ujedini makedonske sklavinije u jednu državu. Opet nebidnina. Kada je Samuilo uspeo da stvori veliko carstvo, i ono je bilo kratkotrajno, novi poraz od Vizantije, sa 14.000 oslepljenih vojnika – svedoka jedne surove nebidnine. Nebidninom su završili i ustanci Deljana, kasnije i Vojteha, ugušeni ognjem i mačem. Zatim dolaza Turci, duga, crna petvekovna nebidnina: istinsko je čudo kako se kroz nju održao jedan mali narod. Buna Karpoša da bi stvorio svoje kraljevstvo – još jedna svirepa nebidnina: nabijen na kolac, otao je samo legenda. Uoči ilindanske epopeje ubijen je i Goce Delcčv – veliki gubitak, velika nebidnina. Kada je u nepripremljenom ustanku puklo trešnjevo topče, oglasilo je makedonsko geslo: „Smrt ili sloboda!“, najavljujući još jednu krvavu nebidninu. Ipak, bljesak Kruševske republike, prve na Balkanu, ali samo za deset dana. Nebidnina. Oslobođenje od Turaka, za Makedoniju još veća nebidnina: raspeće, bitke za njenu podelu između Srbije, Bugarske i Grčke. Naitragičnija, versajska nebidnina, zapečatila nam je sudbinu. Čak i praznik makedonske slobode došao je sa senkom nebidnine – ostali su u njoj Makedonci iz Egejske i Pirinske Makedonije.

Očigledno je da taj istorijski smisao reči „nebidnina“ ne može se, kako se to čini, prevoditi na srpskohrvatski sa „kob“, koja nagovešćuje samo nesreću, grobnu tragiku, fatalni kraj; niti kao „neostvarenost“ ili „nemogućnost“, što predimenzionira samo jednu, iluzijsku stranu ovog slojevitog pojma; najmanje, nikako sa „nepostojanje“, jer, kao što pokazuje makedonska istorija, to je i te kakvo žilavo postojanje, i nasuprot svih kobi, prokletstava, fatalizma, neostvarenosti, čak i nemogućnosti. Mislim da je u tome veličina makedonske sudbine, i dublje, pesničko značenje metafore „nebidnina“. Uistinu, svi su narodi prolazili kroz velike nesreće, neki su i tragično iščezli, no ja ne znam da li postoji neki drugi, tako mali narod koji je, probijajući se od nebidnine do nebidnine, preko hiljadu godina, ipak uspeo da se održi i na kraju da dođe do svoje nacionalne slobode. U tom smislu, reč „nebidnina“, koju je otkrio Aco Šopov, samo je metafora za tragično osećanje tog probijanja kroz vekove, sinonim makedonske sudbine.

Paralele ovih osećanja nebidnine iz istorijskih iskustava nalazimo i u makedonskoj poeziji. Još od mitoloških ciklusa, osobito u fatalizmu narodnih verovanja, sve do pomenutih epskih mitova i napeva „Crna se čuma zadala“ ili „Crno mu bilo pisano“, doživljavamo nebidninsku tragiku. To osećanje izrazio je i Prličev u početku poeme „Serdar“, samo jednim, početnim stihom: „Pisak se čuje od Galičnika do Reke“, kojim je izvanredno pogodio vekovni lament Makedonije kao plačne doline. Dalje, na to se svodi i crna tuga Racinovih argata, fatalistički potencirana stihovima: „Rodi se čovek – rob budi/ rodi se čovek –skot umri!“, koji izražavaju i jednu socijalnu nebidninu.

Znači, iz te tradicije, a ne iz domišljaja, izrasta i veliki smisao reči nebidnina, kojoj je Aco Šopov dao pun značaj u poeziji. Da je tom eliptičnom rečju pogodio celo jedno istorijsko makedonsko osećanje, kazuju i sve nebidninske aluzije koje su se javljale pre ili nakon njegove knjige u modernoj makedonskoj poeziji: kada je Ante Popovski, u lakonskom stilu, rekao: „Ovaj put vodi od tog nebidija do tebe“, kada je Gane Todorovski ispevao „Pesmu nebidnikovu“, ili kada je Živko Čingo, u pripoveci “Makaveji bude snagu“ predskazivao apokaliptične zemljotrese i poplave, a kole Čašule nazvao jednu svoju dramu Crnila, što je samo jedan oblik i boja nebidnine.

To i govori da je Aco Šopov u metafori nebidnina pronašao jedan sintetičan izraz, koji svojom mnogoznačnošću obuhvata celu skalu iskustava i osećanja makedonskog čoveka, zbog čega je odjednom i postala pojam u makednoskoj poeziji.

Savremena dimenzija

Zato što pesnička kazivanja, kod pravih pesnika, imaju značaj simptoma vremena, pojam nebidnine kod Šopova otkriva se i u jednoj aktuelnoj, modernoj dimenziji. Interesantno je istražiti zašto je pesnik došao pod znak nebidnine danas, produžavajući fatalističke refleksije i kao pisac Gledača u pepelu (1970), knjige, kojom je sve doveo u vezu s pepelom kao medijumom poslednje istine: da li je to mudrost godina, lament za onim „nigde neživljenim vekom“, saznanje o nebidnini ljudske sudbine, krugu od sudenja do fatuma smrti, sve do metamorfoze u pesmi, da bi postao samo „nestvarnim željama stvarni svetionik“? Je li to pesničko predosećanje neke pretnje nacionalnoj sudbini, jedan egzistencijalni nemir u atmosferi novih nasrtaja, sa uzbuđenjem teške krvi i ritma istorije, kada svetli ožiljak bola kao odblesak mesečine? Ili je to neka slutnja opšte apokalipse, naročito kada govori o „zlokobnom maču tišine“, kada morbidnim obličjima možda slika vizije koje će doći.

Ako u pesnicima gledamo, kao što veli Ezra Paund, „antene ljudske rase“, dobijaju nebidninsko značenje i ove pesničke slutnje. Od toga dolazi i ona vibracija nemira koji nas obuzima kada čitamo nebidninsku poeziju Šopova, što vodi ka sveopštem poštovanju reči ovog ozbiljnog pesnika sa prizvukom sudbinskog govora.

Univerzalna dimenzija

U tom sudbinskom smislu, kao vekovno makedonsko iskustvo, pojam nebidnine može imati i jednu univerzalnu pesničku vrednost. Mislim da je to originalna varijanta za tragično osećanje sveta od biblijskog prokletstva, za svetsku tugu romantičara, do urbane more današnjih pesnika. Ali i bez ograničenja u semantici reči „nebidnina“: ne kao „kob“, jer nas ona, iako najbliža po smislu, približava tragici Bodlera i poeziji ukletih pesnika; ne i kao „neostvarenost“ ili „nemogućnost“, jer ovi pojmovi ne ostavljaju put za izlaz, vode u krajnjoj liniji do teorije apsurda u Kamijevom smislu; uopšte ne kao „nepostojanje“, jer to, između ostalog, asocira i na „nebiće“ i ništavilo egzistencijalizma kod Sartra i njegovih sledbenika.

Naveo sam i ove asocijacije samo kao podsticaj za traženje istinskog smisla jedne velike pesničke metafore. Mislim da pojam „nebidnina“ kod Šopova, iako se dodiruje sa svim ovim značenjima, ipak, sadrži i jednu mogućnost za njeno prevazilaženje, nešto kao gledanje na oblak sa osećanjem da će proći. Tu mogućnost eksplicitno je izrazio i sam pesnik kada je ono rekao: „Sve što tamni u mom Juče/ ja kao svetlo Sutra u dubine krijem.“

Ovaj enigmatski spreg sasvim jasno upućuje na čudesnu moć čoveka da kroz san preobražava osećanje nebidnine u osećanje nade. Tako ovaj istaknuti pesnik, time što i u nebidnini nalazi ujutro novi cvet nade na čelu, ovom višeznačnom pojmu daje smisao i jedne otkrivene pesničke ideje, koja kroz novu, makedonsku reč, može biti od značaja i za moderna evropska strujanja i traganja u poeziji.

_______________________

* Tekst je objavljen na makedonskom u knjizi Македонска поетска школа, Misla, 1977, str. 215-218, pod naslovom “Ацо Шопов : За поимот небиднина“.
Ovaj prevod je objavljen kao sastavni deo članka “Aco Šopov pesnik crnе nebidnine” (sa podnaslovom “Post skriptum: О pojmu nebidnina”) u Sarajevskom časopisu Izraz, 1978, XXII, 1-2, str. 42-54, a zatim je preuzt u knjizi Пјесме, Сарајево, Веселин Маслеша, 1984, str. 163-166.

Podnaslovi redakcije Lirskog doma Aca Šopova
_______________________
Studije u statije D. Nanevskog o stvaralaštvu A. Šopova:

  • За лирската суштина на поезијата во „Небиднина“. — Современост, 1964, XIV, 10, стр. 1049-1061
  • Aco Šopov: Predvečerje.— Rukovet, бр. 1, Subotica, 1967, стр. 64.
  • Лирика на црната небиднинина. — Небиднина / Ацо Шопов; (поговор) Душко Наневски. — Скопје : Македонска книга, 1970, стр. 49-59 (и во изданието од 1974 год.)
  • Лириката на црната небиднинина. — Современост, 1970, XX, 5, стр. 387-399.
  • Лириката на црната небиднинина. — Македонската книжевност во книжевната критика. — Том III. — Скопје : Мисла, 1973, стр. 483-496.
  •  Лирика на црната небиднина. — Небиднина / Ацо Шопов ; (поговор) Душко Наневски. — Скопје : Македонска Книга, 1974, стр. 49–59.
  • Во знак на „Небиднина“ — Ацо Шопов: Одбрани дела,  Скопје : Мисла, 1976. — Нова Македонија, 12.02 1976.
  •  Ацо Шопов : За поимот небиднина. — Македонска поетска школа. — Скопје : Мисла, 1977, стр. 199-213.
  • Aco Šopov pesnik crnе Nebidnine. — Izraz, 1978, XXII, 1-2, str. 42-54
  • Ацо Шопов: „Небиднина“. — Македонија, 1980, XXVII, 327, стр. 13-14.
  • За поимот „небиднина“ — По долго трагање, Ацо Шопов творечки го најде големиот збор што то бараа многумина и го нарече : небиднина. — Нова Македонија, 09.05.1982.
  • Гласник на небиднината. Стремеж, 1984, год. XXVIII, бр. 3-4, стр. 283-286
  • Лирика на црната небиднинина. — Избор од поезијата/Ацо Шопов, Скопје, Македонска Книга, 1987, стр. 188-198