This post is also available in: Macedonian

Reč i smisao u poeziji Ace Šopova*

Radomir Ivanović, srpski i crnogorski teoretičar književnosti

Radomir Ivanović

Filozof po struci, suptilni liričar po prirodi, Aco Šopov pripada onom redu eminentnih stvaralaca našeg vremena koji kreativni čin pretpostavljaju teorijskom promišljanju. Njegova teorijska promišljanja, međutim, veoma su dragocena u procesu konstituisanja eksplicitne i imanentne poetike, budući da njima pesnik nastoji da što preciznije i što jasnije saopšti svoj pogled na svet i da time neposredno pomogne, i kao stvaralac i kao mislilac, tumačenje i razumevanje umetnosti uopšte, pa i tumačenje i razumevanje sopstvenog poetskog opusa. Stoga svaka vrsta seriozne estetičke i poetološke analize mora imati u vidu pesnikovu najšire shvaćenu filozofiju stvaranja.

U tom kontekstu posmatrano, može se s pravom zaključiti da postoji naglašen proces koordinacije osnovnih filozofskih, estetičkih i poetoloških premisa, s jedne, i raznovrsnih kreativnih iskustava, s druge strane, u Šopovljevom diskursu i pesničkoj slici. Globalnu ideju u njegovom sistemu mišljenja svakako predstavlja insistiranje na organskoj povezanosti egzistencije i umetnosti, odnosno umetnosti i drugih oblasti duhovnih delatnosti. Na sredokraći između simbolističkog, malarmeovskog, ontološkog koncepta poezije i neosimbolističkog, boskeovskog, egzistencijalnog koncepta Šopov je nesumnjivo bliži egzistencijalnom, s obzirom na to da on u prvi plan ističe ideju o poetskom govoru kao obliku traganja za suštinom egzistencije, brojnim pojavnim i latentnim zakonitostima u njoj. Poezija kao autonoman oblik modelovanja sveta, ne manje značajan od drugih oblika, predstavlja primeren i prikladan način za otkrivanje najdubljeg smisla našeg postojanja.

Poput Branka Miljkovića, sa kojim ga vežu mnogi srodni pogledi na svet umetnosti, Šopov ni jednog momenta ne sumnja u smisao, moć i trajnost poezije, jer je njen prevashodni zadatak da uspostavi nov poredak vrednosti, novi način komuniciranja i da istovremeno stvara novu čitalačku osećajnost, zahvaljujući sposobnosti prirodnog evoluiranja i permanentnog inoviranja. Imajući u vidu promenjeni položaj poezije u savremenom kulturnom modelu, Miljković će tim povodom zabeležiti:

„Danas poezija ima puno pravo da bude obuzeta sobom, jer je prevazišla čisto tehnički stupanj u svome razvoju. Ona je prestala da bude veština pisanja i postala je veština življenja. To nikako ne znači da je ona danas manje vezana za reč negoli nekad. Naprotiv, njena sudbina je sada neodvojiva od sudbine jezika. Ali ona više reči ne shvata kao sredstvo komuniciranja i konverzacije, već kao sredstvo dokazivanja i otkrivanja bića.“¹

Međutim, za razliku od Miljkovića, čija je vera u neophodnost i moć poezije donekle poljuljana u drugoj fazi stvaralaštva, Aco Šopov ostaje dosledno pri već iskazanoj globalnoj ideji. Od početka književnog stvaranja (1937) pa do smrti (1982) ova ideja je iz godine u godinu snažena. Svoja saznanja i stvaralačka iskustva on će više puta, različitim povodima, u vidu poetskih apoftegmi, saopštavati kao elemente određenog, koherentnog sistema mišljenja. „Pesma nije samo svest o egzistenciji, ona je i svest o sebi, i zbog toga se i potvrđuje i ostvaruje u neprekidnom sudaru i sa stvarnošću i sa samom sobom. Drugim rečima, ona je svest o neprekidno menjanoj ljudskoj stvarnosti sopstvenog bića“, napisao je Šopov tim povodom².

Ejdetski način mišljenja

Šopovljeva teorijska misao ne bavi se samo egzistencijom nego i esencijom, čime neposredno pokazuje da ne dvoji mnogostruku složenost ove problematike. To se najpre odnosi na istovremeno posmatranje racionalnog i iracionalnog, potom na pitanje odnosa empiriskog i intuitivnog, konkretnog i apstraktnog, opšteg i pojedinačnog i mnoga druga pitanja. Posebno je značajno što ne dvoji „spoljašnju“ od „unutrašnje“ prirode pesme, što nepogrešivo definiše suštinu poetskog, ona teško dostupna, imanentna svojstva poezije. Stvaralački subiekt je istovremeno deo konkretne stvarnosti, ali on korespondira i sa „drugom stvarnošću“. Stoga su samo delimično tačna neka od zapažanja savremenih makedonskih estetičara i kritičara, koji su se seriozno bavili proučavanjem Šopovljeve poezije, da u njoj „како дa немаат конкретна житејска супстанција“ (Georgi Stardelov: Ronjenje u dubini bića, na makedonskom) jer se očigledno radi o jednom specifičnom, apriorno odabranom procesu transpozicije i transcendencije. Upravo taj postupak čini poeziju ovog pesnika autentičnom. Njegova moć selektivnog prikazivanja stvarnosti protkana je sugestivnom i kombinatornom moći da, zahvaljujući imaginaciji i kontemplaciji, postojeći svet redefiniše, a relativno nov konstituiše, ovladavši nužnim umećem imenovanja i sugerisanja procesa, pojava i predmeta.

Obuhvatnost Šopovljevog pristupa ovoj problematici direktno ukazuje na dijalektičku osnovu njegovog sistema mišljenja. Uočavajući veliki broj dihotomija, i u sferi egzistencije i u sferi književne umetnosti, on pokušava da ih čitaocu najpre prezentuje kao samorazumljivo polazište, a potom da, na nekom višem stupnju promišljanja, pomiri te suprotnosti u mogućoj meri (radi se o pronalaženju one „energetske tačke u kojoj se protivurečnosti bratime“). Sva ta intelektualna i kreativna nastojanja Šopov gleda da objedini, bila radi o logičko-diskurzivnom, koji je primereniji prvoj, bilo o ejdetskom načinu mišljenja, koji je primerniji stvaralačkom činu, odnosno drugoj kategoriji. Pri tome on je duboko svestan da je nemoguće apodiktički definisati samu suštinu problema kojim se bavi, jer ona stalno izmiče našim saznanjima i iskustvima, i intuitivnim i empirijskim. U tom pogledu Šopov je istomišljenik nobelovca Česlava Miloša koji svako svoje ostvarenje smatra „predujmom neispunjenog dela“.

Da bi u što većoj meri preodoleo ograničenosti pevanja i mišljenja, Šopov je strašno i do krajnjih granica intelektualnih i stvaralačkih moći predan samo poeziji, za razliku od brojnih poligrafa u makedonskoj književnosti (Janevski, Koneski, Todorovski, Matevski, S. Ivanovski, R. Pavlovski, P. M. Andreevski i dr.). Poezija je za Šopova „duhovna biografija“, „istinski život“, mogućnost dijaloga sa svetom u sebi i svetom oko sebe. Ta predanost realnoj i imaginarnoj moći poezije ogleda se najpre u činjenici da je pesnik usvojio valerijevsku tezu o nesavršenosti jezika. Ona je preduslov svake stvaralačke avanture, pa i mišljenja, uopšte uzevši, budući da Valeri s pravom tvrdi kako bi savršenstvo jezika označilo kraj i pevanja i mišljenja. On takođe tvrdi, a Šopov deli to mišljenje, da je jezik primereniji poeziji nego analizi, jer je slika mnogoznačna, a kategorijalno mišljenje jednoznačno, tako da ta postojeća diskrepancija apriorno određuje izražajne mogućnosti, a time i snagu izražajnosti svake od dveju pomenutih delatnosti.

Šopovljevo insistiranje na „stvaralačkoj avanturi“ mora se shvatiti kao pojačan stepen odgovornosti stvaraoca, jer je odgovornost pesnika pred sobom i pred svetom stara koliko i sâma umetnost, zbog toga što je poezija polifunkcionalna. Otuda će on više puta isticati tezu da je pesma važnija od pesnika („Poezija je pobeda nad pesnikom“). Time nije samo suptilno započeo izvanredno bogatu i raznovrsnu problematiku kojom se bavi filozofija literature i estetika nego i problematiku kojom se bavi psihologija i psihološka estetika (psihologija stvaranja). Kao baštinik mediteranskog kulturnog areala, Šopov ukazuje na razliku između procesa stvaranja i procesa ostvarenog, pri čemu je dominantan prvi proces. U želji da savlada mnoge nedorečenosti i nepreciznosti, u traganju za suštinom poezije, on koristi znanja iz različitih oblasti, da bi se, na kraju sumiranja svih životnih i stvaralačkih iskustava opredelio za − integralnu sliku sveta. Šopov je tokom čitavog perioda stvaranja osećao duboku potrebu za integralnim predstavljanjem sveta.

U središtu pesnikovog sveukupnog interesovanja nalazi se želja za potpunim odgonetanjem niza tajni egzistencije i umetnosti. Ne radi se o obnovljenom romantičarskom mitu, koji mu je i u teorijskoj ravni i u primenjenoj analizi često imputiran, nego o potrebi ispoljavanja onog oblika duhovnosti pomoću koga se taj cilj, makar i hipotetično, može ostvariti. Moguće je da Šopov poeziji daje prenaglašeni značaj, koji ona nema u savremenom kulturnom modelu, ali već sâmo po sebi to hiperbolično potenciranje njene funkcije sadrži u sebi nešto poetsko. O tome pesnik kaže sledeće:

„Moje dosadašnje pesničko iskustvo me uči da je istinski poezija svest o onoj skrivenoj tajni, mnogoznačnom i do kraja neodgonetljivom smislu života. poniranie u onaj red stvari koji se nalazi negde duboko zakopan pod haotičnošću pojavnih oblika. To je izazov za putovanje u neizvesnost, ka nepoznatom to je ključ koji otvara vrata onog čudesnog sveta koji, ako se jednom uđe u njega, može da nas približi, da nam objasni i da nam učini prihvatljivim suštinska pitanja vremena u kome živimo, i vremena u kome se život kao takav odvija i teče. Iz ovoga, pak, proizilazi da poezija nije, niti moze biti čisto ili samo estetsko doživljavanje, odnosno da je ona istovremeno i konkretan, aktivan odnos i etički stav kada su u pitanju bitni problemi života, pa prema tome ona je i svest i savest u jednoj integralnoj estetskoj celini.“ ³.

Apsolutna poezija

Da ne bismo simplifikovali pesnikovo mišlenje i da se ne bismo arbitrarno služili određenirn kategorijama, smatramo da bi najpre trebalo postaviti pitanje: o kakvom se to odnosu i suodnosu estetičko i etičkog radi u „jednoj integralnoj estetskoj celini“? Radi li se o obnovljenoj premisi poetike međuratne ili antifašističke literature, u čijem je okrilju pesnik započeo svoju književnu afirmaciju (1937), ili o jednoj od središnih premisa poratne poetike socijalnog ili socijalističkog realizma, kome pesnik pripada zbirkama poezije Песни (1944), Пруга на младоста (1946) zajedno sa Slavkom Janevskim, На Грамос (1950) i Со наши раце (1950).

Očigledno je da se ne radi o tome. Šopovljevo promišljanje teži kao onoj visokoj tački ukrštanja brojnih funkcija poezije, na kojoj „estetski kriterijum postaje moralni kriterijum za pesnika“. Navedeni citat otkriva Šopovljev malarmeovski san o „apsolutnoj poeziji“, a time kao da dovodi u sumnju neka od opredeljenja u koje je bespogovorno verovao. Međutim, neophodno je zaključiti da pesnik sasvim realno ukazuje na mnoštvo limitirajućih uslova, i autonomnih i heteronomnih, u procesu nastajanja, na određenu težnju samosavlađivanja i preodolevanja sličnih ograničenosti, da bi se doprlo do dublje osmišljenosti i do ukrštenog konteksta pesme, konteksta u koji pesnik smešta i određeni broj ponekad sinhronih, a po nekad disparatnih funkcija. To je poznat proces sublimacije pomenutih funkcija.

Presudna za dalju egzistenciju poezije je njena konstantna težnja ka višim estetskim dometima i prirodnom obnavljanju poetskog govora. Tako ostvarena, autentična pesma može i reverzibilno da osmisli određen broj svojih funkcija. Međutim, bez obzira na to da li se radi o svesnom ili nesvesnom pesnikovom nastojanju, jer su u procesu nastanka pesme presudna oba, pokazuje se, po Šopovljevom mišljenju, da ti visoki umetnički dometi ne zavise isključivo od intelektualnih i kreativnih moći samo pojedinog stvaraoca nego, neposredno, i od moći kolektivnog pamćenja i iskustva, od one sume materijalne i duhovne kulture koju on baštini kao nasleđe. Jednom rečju, pesma zavisi od kulturnog modela u kome se javlja kao jedan od duhovnih proizvoda i od kultivisanosti jezika na kome se rađa.

Antropološka teorija Ace Šopova upravo se pokazuje na ovoj tački, jer je poezija namenjena čovekovim duhovnim i egzistencijalnim potrebama. Stoga je ona univerzalna po svom karakteru, te je u tom pogledu Šopovljevo promišljanje o književnoj umetnosti izrazito kosmopolitsko. I Reč kao izražajno sredstvo ima univerzalni karakter, kao što neposredno svedoči i sâm pesnik: „Зборот е единствениот клуч со кој можат да се отворат проблемите на човековата егзистенција, отуѓеноста и сите други витални проблеми на денешницата“.4 U tom svetlu posmatrana, postaje jasnija Šopovljeva misao da se veličina jednog naroda meri samo prema njegovom doprinosu svojoj i opšteljudskoj kulturi, što predstavlja, u stvari, parafrazu poznate filozofeme Goceta Delčeva.

Životnost poezije

Polifunkcionalnost reči kao znaka ili simbola jedna je od univerzalnih ideja ovog pesnika. On pri tome ima u vidu i njeno istorijsko i njeno transistorijsko značenje, jer kao što misle neki od književnih analitičara koji se bave proučavanjem filozofije literature, znanje o književnom delu jeste u velikoj meri i znanje o svemu što postoji. To znači da ukoliko je filozofska interpretacija književnog dela prepuštena vrsnim misliocima, ona svakako neće ostati samo u okvirima književnosti. Takvo mišljenje obavezno prekoračuje književne okvire i proširuje krug referenci koji ostvaruje književno delo, posredno ili neposredno. Pesnik teži, makar i hipotetično, „sabiranju cjelokupnog ljudskog iskustva u vremenu“ (Milivoj Solar), a ta se njegova težnja ne ogleda samo u destruiranju postojećih književnih oblika nego i u pokušaju destruiranja postojećih oblika mišljenja.

Na prvi pogled ovo pesnikovo nastojanje kao da ukazuje na proces „scientifikacije poezije“, ali, po našem mišljenju, ono je samo modifikovani vid poetskog govora Aco Šopov, sasvim sigurno, ne teži idealu stroge naučne objektivnosti, no u njegovoj subjektivnoj projekciji ima dosta metodičnosti, koja je rezultat i prethodne pripreme i izbora načina saopštavanja opsesivnih tema i motiva. Lirska refleksija ima utoliko veću vrednost ukoliko se uzme kao jedan od stožernih elemenata modernosti njegove poetske ekspresije. Tako se pokazuje da su i logično-gnoseološki krug pitanja u eksplicitnim izjavama i imanentno značenje njegove poezije deo jedinstvene celine. Istina, mnoga od tih pitanja nisu sasvim elaborirana, dakle, nisu iscrpena, ali su ona dovoljno indikativna da pokažu pesnikove duhovne i kreativne preokupacije, dinamičku tvoračku korespondenciju među njima, s obzirom na činjenicu da su posvećene istom krugu egzistencijalnih, ontoloških i gnoseoloških problema, čak i onda kada se primene alternativne interpretacije. Heuristička načela, kojima će docnije više biti reči, sâma po sebi se nameću u pokušaju da se dopre do Šopovljeve poetske ideje.

U pesmi „Spoznanje“ Dobriša Cesarić začuđeno stoji pred životom „upoznavši mu mudru dvojnost“. O toj „mudroj dvojnosti“ i eksplicitno i implicitno svedoći Šopov nastojeći da ne redukuje stvarnost i da na taj način ne oduzima ništa od „punoće života“. Braneći princip „životnosti poezije“, on decidno saopštava svoje mišljenje o sasvim konkretnoj životnoj, kulturnoj i kniževnoj situaciji. Poznata je Šopovljeva teza o tome da književnici u književnost dospevaju ili iz kulture ili iz života, i da u tome upravo leži tajna uspeha i aktuelnosti njihove poezije. Šopov je pritom imao na umu sasvim konkretnu situaciju − istorijsku prošlost makedonske kulture i umetnosti, tako da se u toj sferi pokazuje potpuna saglasnost njegovog mišljenja sa mišljenjima drugih makedonskih stvaralaca, u najširem luku − od pitanja entiteta makedonskog naroda i samostalnosti makedonskog jezika do vrednovanja savremenih književnih ostvarenja.

Tradicionalno – moderno

Pesnik je decidan u mišljenju da je čovek „vremenit po svojoj prirodi“. Prošlost ga interesuje samo kao mogućnost tumačenja sadašnjeg, a sadašnjost kao mogućnost tumačenja budućnosti, jer, kako je pisao Tomas Man, „budućnost priprema mnogostrukost“⁶. Svako autentično poetsko stvaralaštvo namenjeno je budućnosti, ali ono u sebi krije i duboke arheološke slojeve (zvučenja i značenja), arhajsku etimologiju koja uveliko doprinosi modernosti izražajnih sredstava, čak i kada se radi o krajnjoj avangardi. U jeziku je sadržan kontinuitet stvaralaštva, te je svaka inovacija knjiżevne umetnosti samo relativna. Poznato je, takođe, da književno nasleđe nije „gomila mrtvih činjenica“ nego da se ono, u skladu sa novim kulturnim modelom i novoosvojenim paradigmama, reinterpretira na način koji odgovara novom senzibilitetu.

Dijalektičnost Šopovljeve misli potvrđuje se njegovim podjednakim interesovanjem za sinhroniju (sistem) i dijahroniju (razvoj), budući da je stvaranje kontinuiran proces. Čitav nacionalni ili nadnacionalni književni korpus on posmatra kao celinu. Opredeljenje za moderne oblike književnog izražavanja, pobuna protiv okamenjenih formi i postupaka ne znači sâmo po sebi negiranje književnog nasleđa. Poput Blaža Koneskog⁷, Šopov u razmišljanju o odnosu tradicionalno − moderno pokazuje gipku invenciju duha, tolerantan stav za suprotna mišljenja, kao i sposobnost prihvatljivog uopštavanja. O svom odnosu prema tradiciji Šopov piše:

„Ne samo moja, već i cijela moderna makedonska poezija, potiče iz narodne pjesničke tradicije. I sve kasnije pjesničke generacije učile su se pjesničkom kazivanju iz te veoma bogate pjesničke riznice. Na samom početku, ja sam bio pod direktnim uticajem narodne pjesme, bio sam bukvalno njen rob. Kasnije, što sam više rastao kao pjesnik, sve više sam se oslobađao tog direktnog uticaja, i postao sam ono što danas jesam, ali duboko osjećam da je i moja sadašnja pozicija suptilnim nitima vezana za jedno saznanje i jedan ton narodne poezije, koji joj daje bitno obilježje i čini je autentičnom, samoniklom i uvijek svježom i mladom“⁸.

U Šopovljevoj filozofiji stvaranja ovo mišljenje dopunjuje prethodna, u potpunoj je saglasnosti sa njima. Pesnik, dakle, nije samo opisao sopstvenu pesničku biografiju nego je prodro u neki dublji smisao sâmog stvaranja, saglašavajući se sa mišljenjem da „iskustvo pesme prethodi iskustvu pesnika“.

Autentično umetničko stvaranje

Više od četiri decenije traje radijacija pesničkog staralaštva Ace Šopova, ne samo u makedonskom i jugoslovenskom nego i u balkanskom i evropskom kulturnom i književnom prostoru. On je poznat kao tvorac intimizma, „čist liričar“, stvaralac fluidne lirske atmosfere, prefinjeni majstor jezika u najuspešnijim zbirkama poezije, pesnik moderne transpozicije, koji je otvorio nove puteve mladoj makedonskoj poeziji, zajedno sa Slavkom Janevskim, Blažom Koneskim, Matejom Matevskim, Antom Popovskim, docnije Radovanom Pavlovskim, Petrom M. Andreevskim i drugim. On je najzaslužniji, posmatrano i hronološki i sa stanovišta primene novih stvaralačkih iskustava, što je prekinuto sa „matricom folklornog pevanja“, ali je na svoju pripadnost „kolektivnom pevanju“ ukazivao stoga što je imao u vidu one prikrivene, tajnovite slojeve poetskog izraza, sadržane pre svega u arhaičnoj simbolici, mitopoeizmu i onirizmu, potvrđujući još jednom usvojeno pesničko mišljenje da je negde nazad polazište napred. To najbolje ilustruju niegove najuspelije zbirke Слеј се со тишината (1955), Ветрот носи убаво време (1957), Небиднина (1963) Гледач во пепелта (1970) i Песна на црната жена (1976), prepune nove lirske sugestivnosti i meditacije.

Radoznali čitalac će primetiti da je Šopov zagovornik procesa estetizacije i pankalističke orijentacije, ali i svojevrsne socijalizacije umetnosti. Ta dva procesa ne mogu predstavljati samima sebi cilj, jer, kao što je već napred rečeno, književna umetnost ne sme zapostavljati ni jednu svoju funkciju, koju posredno ili neposredno ostvaruje. Pri tome bi trebalo napomenuti da Šopovljev diskurs nije sasvim lišen i slikovitog poetskog govora, tako da neka od njegovih mišljenja sadrže bogata kontekstualna značenja (jedna od takvih sintagmi je, na primer, traganje za neizrecivim), te ih analitičar u procesu elaboriranja mora tumačiti prema dominantnom značenju i u saglasnosti sa najšire shvaćenim sistemom mišljenja, njegovom filozofijom stvaranja.

I u teorijskoj i u kreativnoj sferi, Šopov je kontinuirano vođen dvama principima: stvaralačkim aktivizmom i afirmacijom životnih vrednosti. U vrednosti on najpre ubraja autentično umetničko ostvarenje koje, ukoliko je autentičnije utoliko snažnije i obuhvatnije obavlja sve svoje, samo naizgled disparatne funkcije.
__________________________

¹ Mnoga zanimljiva razmisljanja o prirodi poezije naći će čitalac u poneseno pisanom ogledu Branka Miljkovića „Orfejsko zaveštavanje Alena Boskea“, francuskog avangardnog pesnika, sa kojima je Miljković bio prijatelj. Ogled je objavljen u beogradskom časopisu Delo (br. 7, 1960), a citiran je prema izdanju Miljkovićevih Sabranih dela u pet knjiga („Gradina“, Niš, 1972, knj. 4, str. 193−201).

² Ovu misao saopštio je Šopov u novinskom razgovoru sa Miodragom Drugovcem „Pesma je svest o neprekidno menjanoj stvarnosti“, objavljenom u beogradskom listu Književne novine (br. 371, 15. avgusta 1970. str. 12). Autonomnost poezije Šopov ističe odvajajući je od drugih oblasti duhovnih delatnosti („Poezije nije ni etika ni filozofija“), ali se one prepliću, tako da su neke od filozofskih kategorija, po pesnikovom mišljenju, „utelovljene u estetskom biću pesme“.

³ Citat je uzet iz rada Todora Čalovskog: „Шопов: Поезијата е предизвик за патување кон непознатото“, objavljenog u skopsom časopisu Културен живот (god. XXVII, br. 4−5, 1982, str. 41−43). Osnovno pesnikovo nastojanje je da svojom poezijom ukaže „на некои сегашни и досегашни заблуди и предубедувања“.

⁴ Đoko Popovski je u skopskom listu Nova Makedonija (28. juna 1970. str. 8) objavio razgovor sa Šopovim: ,,Со отворени очи околу себе“, u kome nalazimo dosta zanimljivih pesnikovih mišljenja. „Reč je jedinstven ključ pomoću koga se mogu otvoriti problemi ljudske egzistencije, otuđenosti i svih drugih vitalnih problema današnjice“.

⁵ Književna kritika i filozofija književnosti („Skolska knjiga“, Zagreb, 1976) i Uvod u filozofiju književnosti („Biblioteka“, Zagreb, 1978). U prvoj knjizi osobito je vredan pažnje završni deo „Horizonti i svrha filozofije književnosti“ (str. 163−197), a u drugoj uvodni deo „Ideja filozofije književnosti“ (str. 9−23) i sedmi deo „Filozofska interpretacija književnog djela“ (str. 111−123).

⁶ Ističući vezu stvaralaštva i suštine, Marks je u Pariskim rukopisima zapisao: „Covek svoju univerzalnu suštinu prisvaja na univerzalan način. Sto više sredine čovek može čulno, duševno, duhovno da prisvoji utoliko je ovo prihvatanje svestranije, utoliko je intenzivniji totalitet čovekove ličnosti“.

⁷ U programskom tekstu „Jedno iskustvo“, objavljenom kao predgovor zbirci Стари и нови песни (Стремеж, Прилеп, 1979, str. 5−21) Blaže Koneski je zapisao: „U vezi sa ovim, kaо podatak o sebi lično, reći ću da među mojim tekstovima ima i takvih koji se metaforikom i metrikom, i uopšte izraznim svojstvima, vezuju za makedonsku narodnu poeziju, tj. koji su pisani, kako se to obično kaže, u duhu narodne poezije. Več na samim počecima ja sam više pažnje obraćao govornom jeziku i za njega tražio prostora u stihu. Ipak, ja često samog sebe zamišljam kao čoveka koji tek što je napustio obalu oralne pesničke tradicije“.

⁸ Književnik Nenad Radanović, u sarajevskom listu Oslobođenje (14. oktobra 1978, str. 11), objavio je razgovor sa Šopovom „Granice slobode su granice pjesničkog stvaralaštva“. U produžetku Šopov rezimira ovo mišljenje na sledeći način: „Tako se, eto, moje pjesničko stvaralaštvo postepeno oslobađalo direktnog uticaja narodne pjesme, da bi se, na kraju, stopilo s njom na jednom višem stvaralačkom nivou“. Po pesnikovom mišljenju, prevazilaženje tradicije ne znači i potpun raskid sa njom.

______________________

* Tekst je objavljen u Govor dela: studije i ogledi o makedonskoj književnosti / Radomir Ivanović. — Beograd: Novo delo, 1986, str. 106-106

______________________

Radomir Ivanović je autor monografije Reč o reči: poetika Ace Šopova. Beograd: Novo Delo, 1986.- 172 str., objavljenoj na makedonskom pod naslovom Поетиката на Ацо Шопов, u izdanju Makedonske revije,  1986, 188 str..

Studije Radomira Ivanovića o stvaralaštvu Aca Šopova:

work in progress

  • Откривање на убавината : (запис за поезијата на Ацо Шопов). — Разгледи, 1975, XVII, 1-2, стр. 112-126.
  • Откривање лепоте, во Портрети македонских писаца.— Цетиње : Обод, 1975 (Винковци : Искра), стр. 21-32.
  • Откривање лепоте (Запис о поезији Аце Шопова).  Летопис матице српске, 1976, 152, 417, 1, стр. 110/120 [По повод Одбраните дела на Ацо Шопов, во издание на Мисла, 1976
  • Откривање на убавината : за поезијата на Ацо Шопов. — Портрети на македонски писатели. — Скопје : Мисла, 1979, стр. 36-48.
  • Зборот и смислата во поезијата на Ацо Шопов—  Културен живот, 1985, год. XXX, бр. 9-10, стр. 36-40
  • Откривање лепоте – естетска опредељења Аце Шопова”.— Живот, 1986, XXXV, 3-4, стр 366-374
  • Зборот и значењетоТрета програма Радио Скопје, 1986, бр 25
  • Поетиката на Ацо ШоповТрета програма Радио Скопје, 1986, бр 25, стр 237-252
  • Глобалниот систем Небиднина во поезијата на Ацо Шопов.— Развиток, 1986, XXIII, 6-7, стр. 386-393
  • Збор за зборот – Врз поезијата на Ацо Шопов.—  Нова Македонија, 17.05.1986
  • Јесноставни песник тишине – педесет година од прве објављење пјесме Аце Шопова.— Борба, 12-13.07.1986
  • Poetski govor Ace Šopova— Izraz, 1986, XXX, 1-2, str. 40-57
  • Reč i smisao u poeziji Ace Šopova.— Govor dela: studije i ogledi o makedonskoj književnosti / Radomir Ivanović. Beograd: Novo delo, 1986, str. 106-106
  • Зборот и значењетоИзбор од поезијата / Ацо Шопов (избор и предговор: Раде Силјан).— Скопје: Македонска книга, 1987.— стр. 199-220
  • Поетскиот првенец на Ацо Шопов и проблемот на генерирање на литературниот текст“. — Дело 74, 1987, XIV, 6, стр. 511-532.
  • Љубовта, трајна преокупација —  Поетската природа на Ацо Шопов.—  Нова Македонија, 24.10.1987
  • Реч и смисао у поезији Аце Шопова.— Сознајните апекти на книжевноста / XXI и XXII Рацинови средби, Титов Велес, 1984/85.— Титов Велес: Совет на Рациновите средби,  1987.— стр. 26-40
  • Енергијата на поетскиот говор.—  Нова Македонија, 21.09.1994
  • Тишина као извор латантне енергије поетског говора: реторика тишине у делу Аце Шопова и Бранка Миљковића, Кровови, Сремски Карловци, бр.33-34, 1995
  • Поетски првенац Аце Шопова и проблем генерирања књижевног текста. Македонске поетске вертикале— Нови Сад: Змај, 2003, стр. 337-354
  • Филозофија и психологија стварања Аце Шоповаin Животот и делото на Ацо Шопов.- Скопје: МАНУ, 2005
  • „Поет и профет Ацо Шопов“ (студија посвећенa поетском алегоризму и трансформацији симбола у циклусу „Молитви на моето тело“) / најављен на Научној конференцији Међународног семинара за македонски језик, литературу и културу у Охриду (половином августа 2003. године)/ да се провери

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata