This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian

Aco Šopov: Za bolje upoznavanje savremene makedonske književnosti*

Zbog malog jezičnog područja savremena makedonska književnost nedovoljno je poznata ne samo široj jugoslovenskoj javnosti, već dobrim delom i onom krugu ljudi za koje se ne može reći da su im tuđa razumevanja i dobar ukus.

Možda tom, danas već nenormalnom stanju, ne bi trebalo pridavati neki veći značaj, da nije na pomolu čudnovata pojava još čudnovatijih, do zaslеpljenosti i neobjektivnih i proizvoljno iskonstruisanih sudova koji se sve češće pojavljuju u nekim republičkim književnim publikacijama i nede1jnim listovima. U maglovitoj prestavi o ovoj jugoslovenskoj književnosti ti ničim nepotkrepljeni sudovi, namenjeni neobaveštenim čitaocima, najočitije ilustruju onu besplodnu i beznadnu upornost u stvaranju takvih afiniteta koji sa literaturom nemaju ništa zajedničkog. Zbilja, zar nije anahronizam da se, na primer, u jednoj ozbiljnoj publikaciji, kao što je zbornik „Rada“, u kome su zastupljeni najeminentniji predstavnici našeg društvenog i kulturnog života ‑ pojavljuje i neki Milan Đurčinov sa paskvilom o makedonskoj književnosti, čija je prva reč poslednja na skali obične ljudske pristrasnoati. Ali nije to jedini slučaj da se povodom desetogodišnjice Republike donose takve dezinformacije o ovoj našoj najmlađoj književnosti. Zloupotrebljavajući dobronamernost nekih redakcija, taj isti Milan Đurčinov u nekoliko navrata, pišući o makedonskoj književnosti, iznosio je takve stavove u čiju objektivnost i principijelnost mora posumnjati svako ko iole poznaje rađane i razvitak jedne literature. Ipak, možda je još čudnovatije da se u ovdašnjim povremenim anketama čuju mišljenja bez ikakve logike. Tako je nedavno jedan istaknuti beogradski kjniževnik u anketi informativnog lista „Reporter“ izjavio da zbog jezika nije razumeo smisao stihova jednog makedonskog pesnika, ali da je čitajući ih, doživeo isto što i taj pesnik kada je posetio Zadužbinu Visoki Dečani.

Duga i zamorna bila bi lista nabrajanja svih tih, očigledno isčašenih mišlenja i sudovа svakojake vrste i namere. Оno što je neophodno u ovom trenutku daleko prevazilazi okvire dosadašnje prakse međurepubličke književničke saradnje, koju su, nažalost pratile i pojave srodne gorepomentum. Reč je o dubokom, temeljitom, studioznom i suštinskom prilaženju pojedinim jugoslovenskim literaturama, a po svemu sudeći, u prvom redu najmlađoj među njima – makedonskoj.

Savremena makedonska književnost u svom skokovitom razvitku ostavila je daleko za sobom dane detinjstva. Sa sve više prava ona zauzima svoje skromno, ali svakim danom sve upadljivije mesto. Nastao je trenutek kada treba da postane predmetom veće pažnje ne samo makedonskih kulturnih i umetničkih krugova. To je danas potreba koja nadrasta okvire jedne republike. Jezik ne sme biti nesvladljiva prepreka. Svakako, direktnim dodirom sa originalima, i pored nesumnjivih teškoća u početku, dobila bi se potpunija pretstava o makedonskoj književnosti, a time veća mogučnost za pravilniju ocenu njenih stvarnih kvaliteta.

***

Slučaj je hteo da u ovom napisu koj ima za cilj da obavesti čitaoce Vjesnika u sredu o prilikama i dostignućima makedonske književnosti, bude reč o mladim stvaraocima.

Njihova dela pojavila su se poslednjih dana u knjžarskim vitrinama. Oni su momentalno u centru naših književnih diskusija.

Sama činjenica da je za nekoliko meseci otštampano desetak knjiga mlađih pisaca dovoljno ubedljivo govori o živom i intenzivnom bujanju i previranju u makedonskom književnom životu.

I najpovršnijem pogledu ne može se oteti utisak da je i poezija mlađih dominantna oznaka ovdašnjih književnih zbivanja. Poetske preokupacije daleko više privlače njihovu usplahiranu maštu nego veća ili manja prozna ostvarenja. Pa ipak, pretežni deo ove poezije vrti se u krugu opštih raspoloženja, nedonošenih i nedoživljenih motiva i jednolikosti pesničkog izraza. Prisustvo tuđeg pesničkog izraza i tuđeg stvaralačkog postupka oseća se u tolikoj meri da često dovodi u pitanje originalnost mnogih mladih pisaca koji prave prve korake u literaturi ili su od ranije poznati našoj javnosti. To je, reklo bi se, poezija bez individualnosti.

Nema sumnje da su se iz moštva imena izdvajali oni koje je unutrašnji impuls gurao na put postepene afirmacije sopstvenog pesničkog doživljavanja sveta. Treba svakako spomenuti darovite pesnike Mihu Atanasovskog (Očite i izmaglinite), Iljami Emina (Životot pee i plače), Radivoja Pešića (Ne plači Magdalena) i Anteta Popovskog (Odblesoci). Svi su oni ko više ko manje, i pokraj vidljivog napora da se oslobode tuđeg pesničkog nanosa (čije prisustvo nije izostalo u navedenim zbirkama) uspeli u nekim svojim pesmama da utisnu dublji trag svoje pesničke ličnosti.

Oporost i teža podatljivost prozne materije, kao i mnogobrojna formalistička shvatanja savremene proze, uslovila su da je proza mlađih ostala pod nivoom poezije njihovih kolega.  Za mnoge mlađe prozne pisce bitno pitanje proznog stvaralaštva sastojalo se u traganju za formalnim sredstvima (gde se išlo tako daleko da su se i ortografska rešenja uzimala kao obrazac prave savremene literature) na štetu životne uverljivosti i umetničke nosivosti dela.

Sličnim neotpornostima opterećena je i prva knjiga Dimitra Soleva Okopneti snegovi. Pisana u relativno dužem vremenskom razdoblju, proza Dimitra Soleva nosi u sebi sve moguće oscilacije jedne nestabilne, krhke, nesigurne – blede i beskrvne literature. Pisana u nameri da bude umetnički dokumenat jednog detinjstva i jednog podneblja sa specifičnin mediteranskim obeležjem, ona je promašila taj cilj jer nije uspela da pronađe vrela u sopstvenoj biti već u tuđim uzorima. Stilski heterogena ova proza inspirisana je lektirom a ne stvarnim doživljajem njenog autora. Lektirom od Balzaka do Hemingveja i Foknera.
______________
* Mašinopis iz Fonda Aco Šopov u Arhivu Makedonske akademije nauke i umetnosti, АШ К3 АЕ46. Prema sadržini teksta, može se ustanoviti da je pisan za zagrebački tjednik Vjesnik u sredu, 1956. godine.