This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian
Aco Šopov: I čast i odgovornost*
Biti član najmlađe jugoslavenske akademije velika je čast ali još veća odgovornost − pred samim sobom, vlastitim stvaralaštvom, nacijom i nacionalnom kulturom. Čovjeku našeg vremena najpotrebnije je jedinstvo. − Aco Šopov
Uskoro, 9. i 10. oktobra, održat će se u Skoplju svečan čin konstituiranja prve Makedonske akademije nauke i umjetnosti. Ova najviša kulturno-znanstvena institucija makedonske nacije osnovana je u Ohridu 18. jula** ove godine sa četrnaest redovnih članova, među kojima je i pet književnika (Vasil Iljovski, Blaže Koneski, Slavko Janevski, Dimitar Mitrev i Aco Šopov).
Nedavno smo u glavnom gradu Makedonije, u prostorijama izdavačke kuće „Makedonska knjiga − Kočo Racin“ susreli pjesnika Aca Šopova. Ovom prilikom nismo razgovarali o njegovoj poeziji, koja označava punokrvni početak makedonske intimne lirike, kako je jednom napisao Mitrev; nismo se vratili stvaralaštvu koje − rođeno u vihoru rata i revolucije − neprekidno raste i obogaćuje makedonsku i jugoslavensku literaturu. Šopov je, ovaj put kao akademik, odgovorio na naša pitanja o značenju rađanja Makedonske akademije, o značenju prisustva književnih stvaralaca, te o zadacima same Akademije.
Formiranje ove Akademije, rekao je Šopov, neosporno znači korak dalje u afirmaciji kulture uopče i posebno literature Makedonije. Kao književnik, osjećam potrebu da kazem par riječi o makedonskoj literaturi. Smatram da je ona doživjela za posljednjih dvadeset i više godina takav uspon, koji se teško može usporediti s bilo kojom drugom nacionalnom literaturom. To privlači pažnju svih historičara književnosti. Suvremena makedonski literatura ostvarila je, naime, takve rezultate i vrijednosti, da je svoju afirmaciju proširila i van granice naše zemlje. Ja sam tu dužan da istaknem činjenicu da su prvo u Italiji izašle dvije antologije makedonske poezije i proze, a tim se djelima pridružuju sada, u istoj zemlji, izbor iz poezije Blaža Koneskog i publicističko djelo Makedonija jučer i danas, koje je prevedeno i na engleskom.
Čini mi se da je makedonska literatura dobro primljena u Italiji, ona je privukla posebnu pažnju čime može biti zadovoljna. Ona je prodrla inače i u druge evropske zemlje gdje se javljaju antologijski izbori i panorame: u Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj…
Mislim da nijedna mlada literatura nije dostigla u takvom kratkom vremenu takvu afirmaciju. Ističući ove rezultate, ja ne želim reći – naravno − da je makedonska književnost rekla posljednju riječ. Imam utisak dа se sve generacije u makedonskoj literaturi na svoj nacin uključuju u tokove suvremenih pjesničkih zbivanja u svijetu, da nijedan naš pjesnik nije još završio svoj stvaralački opus; i ta je činjenica interesantna sama po sebi. Svaki od nas stavljen je u situaciju da bude istovremeno u toku svih stvaralačkih zbivanja i posmatrač tih zbivanja. To je dvostruka draž, a i dvostruka odgovornost za svakog makedonskog pisca. Mislim da su prošla ona vremena kada je ta literatura bila anonimna, nepoznata; ona je potpuno okrenuta svijetu, ali je i svijet okrenut prema njoj.
Osjećate li da ste time što ste izabrani za akademika primill još jednu veliku odgovornost?
Biti član najmlađe jugoslavenske akademije velika je čast all je još veća odgovornost. Odgovornost pred sobom, vlastitim stvaralaštvom, a i pred nacijom i nacionalnom kulturom. Mislim da je to osjećanje koje svakog od nas akademika posebno uzbuđuje. Ja čak nisam u stanju da ga definiram, jer smo svi mi relativno mladi ljudi.
Možda je to sretna okolnost?
Jeste, puni smo energije, stvaralačkog napona. Ponosni smo tom Akademijom, ali smo potpuno svijesni svojih obaveza koje nas čekaju, na planu daljnjeg kulturnog razvitka naše zemlje. Smatram da će Akademija odgovoriti svojim zadacima samo utoliko ukoliko uspije dalje produbiti sve veze i niti koje vezuju našu nacionalnu kulturu sa ostalim kulturama, ukoliko doprinese tom duhovnom jedinstvu. Jedinstvo, čini mi se da je najpotrebnije čovjeku našeg vremena.
Prošle godine proslavljena je 1050 godišnjica slavenske pismenosti. Centar te proslave bio je Ohrid gdje je Kliment otvorio prvu slavensku školu, gdje je taj najveći slavenski apostol kulture napisao i prve književne tekstove. U Ohridu su udareni sada, nakon više od hiljadu godina, i temelji prve makedonske akademije nauke i ujetnosti. Historija je htjela da nit kulturnog razvitka makedonskih Slavena bude najduže prekinuta, da Makedonci, posljednji u Evropi − kako je konstatirao jedan vaš pisac − tek poslije naše revolucije steknu svoju državnost i slobodu kulturnog razvitka. Ne vidite li u tome svemu neku posebnu simbolilku?
Da, tamo gdje se rodila slavenska književnost, rađa se najmlađa slavenska akademija. Ta činjenica povezuje kulturnu prošlost našeg naroda sa njegovom današnjom kulturom, čime je uspostavljen jedan nasilno prekinuti kontinuitet.
________________
* Razgovor koji je vodio Giacomo Scotti objevljen je u listu Novi list, 6.11.1967, str. 8
** Tačni datum osnivanja MANU je 18.08.1967.