This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian
Vojnik lirske iskrenosti*
Dimitar Mitrev (1919-1976), makedonski teoretičar književnosti
Dimitar Mitrev
Prostor intime u makedonskoj poeziji zauvijek je neodvojiv od poslijeratnog pjesničkog stvaralaštva Ace Sopova. Toj poeziji on je poklonio ne pojedine pjesme već čitave zbirke pjesama koje su rijetkim kontinuitetom obilježile lik njezina lirski najčistijega egzaltiranog privrženika.
S njime počinje u makedonskoj poeziji čin lirskog otkrivanja sebe dokraja. Korijeni toga otkrivanja sebe bez ostatka − nalaze se već u tekstovima pjesnikova lirskog rođenja u vihoru rata, koji je bio i vihor jedne Revolucije.
Valja odbaciti legendu o nekakva dva razdoblja, o nekakvim dvjema lirikama u razvojnom putu ovoga pjesnika. Taj je put jedinstven: put liričara koji je iskonski vjeran svojoj iskrenosti i zauvijek vezan za nju i za besprizivno intimno kazivanje svojih nemira i nemirnih putovanja. Geslo koje stoji nad ljetopisom svih pjesama te lirike jest vječita lirska suština meterlingovskog poziva: „Neka dokraja iscrpimo svoju iskrenost“. Aco Šopov je vojnik lirske iskrenosti, jednako hrabar i onda kada je držao pušku i sada s perom u ruci, gađajući, u svim prilikama, mecima svoga srca.
S njegovim pjesmama označen je punokrvni početak makedonske intimne lirike; poslije njih otpočela je horska interpretacija pjevanja na intimne teme. I to treba shvatiti i, ujedno, razlikovati jedno od drugoga.
Šopov je stvorio jedan lirski svijet bogat istinama o sebi, a ne pozama „intimomanije“. On nema ničeg zajedničko s onima koji bi htjeli biti kao on, a nemaju ni njegovih životnih istina, ni njegova lirskog organa. (Zar nije tako: riječ o tišini kod drugih jest metafora za jednu epigonsku igru; njegova riječ o tišini jest živa simbolika živoga ljudskog govora).
Ovaj liričar je, svojim djelom, posvjedočio najtrajniju istinu o trajanju pravoga lirskog fenomena: ne budeš li rekao istinu o sebi, ne ćeš je reći ni o drugima. Pozeri intimnoga ne kazuju nijednu istinu. To nisu junaci lirskog saopćavanja, već usahnuća lirskoga u sebi.
Postoji li pjesničko kultiviranje svijeta vlastitih nemira suptilnim otkrivanjem samoga sebe, iskreni kritički sud će neizbežno utvrditi unutarnji i vanjski skladni totalitet i kontinuirano rastenje u oblikovanju vlastite pjesničke materije, koje je, ujedno, i oblikovanje cjelovite pjesničke fizionomije i potpunoga pjesnićkog karaktera. To su elementi i u evoluciji pjesnika Šopova. Tako su stvorene i vrhunske vrijednosti njegova lirskog rukopisa.
Ne uvijek izvoran i dovoljno iscizeliran u izrazu, ponegde nedovoljno kritičan u pogledu motiva inspiracije, motivski rijetko nov, ali obnavljajući se često, ovaj nosilac najčistijega lirskog poriva najsigurnije raste i najsigurnije traje upravo autentičnošću svoga temperamenta, vjernošću svojoj spontano lirskoj karakteriologiji. A najviši kvalitet lirike jest, prije svega, u temperamentu.
I zar treba prešutjeti još jednu istinu: ovaj čisti liričar ostao je postrani od teških obmana sterilnog lutanja kojima su bili obuzeti ne samo antitalenti već i drugi. Rođen liričar, svijestan svoje lirske misije: biti, prije svega, pjesnik koji će sebe dokraja otkrivati, Aco Šopov nije postao žrtva nijedne literarne škole.
_______________________
* Tekst je objavljen, pod naslovom „Aco Šopov“ u knjizi Poslijeratni makedonski pjesnici: antologija. — Skopje: Kočo Racin, 1960, str. 75-76 [Objavljene pesme: Oči; Razgovor sa sinom; Ne ljubi me; Ah ta ljepota; U tišini; Galebu koji kruži nad mojom glavom; Pjesma; Lov na jezeru; Sasvim nalik na sve obale; U svakom gradu; Vjetar nosi lijepo vrijeme; Molitva za jednu običnu no još nepronađenu riječ; Druga molitva moga tijela; Treća molitva moga tijela; Četvrta molitva moga tijela].
Drugi književni portreti A. Šopova
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima
U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih:
