This post is also available in: Macedonian Croatian Bosnian

Poetski govor Aca Šopova*

Radomir Ivanović

Raspravljajući o unutrašnjem, spoljašnjem i pisanom govoru u knjizi Mišljenje i govor, Lav Vigotski apsolutnu prednost daje pisanom govoru, smatrajući ga „najreditijim, najtačnijim i najrazvijenijim vidom govora“.¹ Poetski govor kao vrsta pisanog govora ovladao je onim tajanstvenim umećem proširivanja kruga značenja i označavanja, tako da se u lingvistici i teoriji poezije odavno govori o različitim nivoima i odnosima u njemu, o različitim odnosima predteksta, teksta, konteksta, interteksta i nadteksta. Jednom rečju, proučavaoci strukture pesničkog govora i njegovih brojnih funkcija saglasni su u tome da se radi o „maksimalno podrobnom govoru“, sa izuzetno bogatim asocijativnim nizovima koje on izaziva u estetskom doživljaju recipijenta, tako da se može, s pravom, zaključiti kako je poetski govor neiscrpan, a u vezi sa tim neiscrpne su i mogućnosti razumevanja i tumačenja poetskog dela.

Poetski govor je stecište i skrovište filozofskih i poetskih ideja. Po svojoj prirodi on je dijaloški. Samo se pomoću dijaloga može dopreti do suštine govora, jer je u prirodi dijaloga da izaziva „lanac reakcija“ i da uveliko nadmaši broj referenci koji stvaralac njime želi da ostvari. Poetski govor pri tome se ne svodi samo na komunikaciju između dve jedinke, manje ili veće socijalne grupe, pojedine nacionalne skupine koje se služe odredenim jezikom, nego i između različitih civilizacijskih modela, nastajalih u različitim vremenima. Suprotstavljajući se kratkoći ljudskog trajanja na zemlji, a u nameri da svoje ostvarenje učini trajnim, pesnik u jeziku vidi jedini do sada „poznat stupanj večno živog čoveka“ (A. Voznesenski). To je ono što od poetskog govora čini univerzum.

Vigotski, nadalje, vispreno  raspravlja o odnosu reč i misli, „ispavanja govora u misao“, kako sâm kaže, tvrdeći da ono što se u misli sadrži simultano u govoru se razvija sukcesivno. Očigledno je, međutim, da je proces simultanosti i sukcesivnosti u svakodnevnom i poetskom govoru različit, jer je poznato da moderna poezija stolećima narušava poznate i priznate obrasce govora i mišljenja, naročito one koje je preporučivala klasična retorika. U njoj, kao što je poznato, postoji više neophodnih etapa koje su garantovale zanimljivost kazivanja, umeće oblikovanja i neposrednost dejstva na sagovornika. Prvu fazu čini izbor predmeta o kome se govori (inventio), drugu − razvoj i raspored odabrane građe (dispositio), treću − segmentiranje verbalnog materijala (elocutio), četvrtu − postupak ubeđivanja sagovornika (persuatio) i petu − zaključivanje (definitio).² Moderni pesni sazimaju etape i menjaju im redosled, budući da su pronašli nove mehanizme dejstva govora i nov način transpozicije odabranog materijala u poetsku sliku ili ideju.

I kao filozof i kao pesnik, Aco Šopov je shvatio poetski govor kao neprekidan proces sažimanja znakova i značenja, čak i u prvoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je ovaj princip primenjen u svojoj najblažoj varijanti. Stoga je primetno njegovo nastojanje da stvara pretežno u kratkim formama (u zbirci Slei se so tišinata, 1955, primetan je veliki broj lirskih minijatura: „Vo tišina“, „Ah taa ubavina“, „Koga ti e najteško“, „Go baram svojot glas“, „Jas i mojot prijatel“, „Prijatelstvo“, „Razdelba“, potom čitav ciklus „Minijaturi“ koji sačinjavaju pesme: „Noćta“, „List“, „Štrk“, „Oblak“, „Verglata“, „Zalažuvanje“, „Na ezero“, „Lov na ezero“, „Izlezi“, „Obična ulica“ į „Utre“), naročito u ranim pesmama koje u svojoj strukturi kriju elemente impresionizma, a poznato je da su impresionisti negovali kratke forme. U „Filozofiji kompozicije“ Edgar Alan Po je tvrdio da se prednost kratke forme sastoji u tome „što do kraja ne izbledi utisak početka“, odnosno što se u kratkoj formi pojavljuje „ukupnost njenog efekta“.

Sažeta forma je oblikovni obrazac savremenog pesništva. Samo sažetošću se može doseći do one virtuelne dubine reči i misli, do duhovnog etimona. Šopov je pravovremeno, što znači na početku druge faze stvaralaštva, početkom pedesetih godina, shvatio da je proces sažimanja beskonačan i da u njemu leži tajna autentičnog pesničkog jezika, ali da istovremeno ona krije i opasnost nedorečenosti. Tu opasnost pesnik je prevladao opredelujući se za funkcionalnu nedorečenosti. Ukoliko je u književnoj praksi prisiljen da se opredeljuje, Šopov nikada ne odstupa od procesa sažimanja, rizikujući ponekad da ne bude dovoljno precizno shvaćen ili da ostane neshvaćen. Branko Miljković se pridržavao istovetnog, tako bliskog Aci Šopovu. On je tvrdio da se samo ono što je sažeto izloženo ne može ponovo opevati. U tom paradoksu krije se suština poetskog govora i suština poezije. Reč rezimira sveukupna saznanja i naslućivanja. U njoj je sažeta celokupna egzistencija verbalne umetnosti.

Ako valjano protumačimo osnovne stvaralačke intencije Ace Šopova, ustanovićemo da on pod poetskim govorom podrazumeva sveukupnu verbalnu i neverbalnu komunikaciju i značenje. Poetski govor oslobađa latentnu energiju reči, ali on istovremeno anticipira i dalje izražajne mogućnosti, one koje će se pojaviti tek u budućnosti. (A. Bjeli je tim povodom kratko i efektno zapisao: „Savremena umetnost je okrenuta budućnosti, ali ta budućnost se krije u nama“). Sada je jasnije što su određeni pesnici više korespondirali sa svojim naslednicima (čak i nakon desetine decenija) nego sa svojim savremenicima. Radi se, očigledno, o onoj vrsti pesnika kakav je, na primer Đorđe Marković Koder, u srpskoj književnosti, koji je, zahvaljujući snazi svoje intuicije, prodro u regione budućeg govora, a to je san svakog pravog pesnika. Ta trostrukost poetskog govora (kondenzacija prošlih iskustava, stvaranje savremenog govornog modela i obraćanje budućem jeziku) čini od pesnika nezadovoljnika, jer ni jednog časa u njegovom govoru ne prestaje proces usavršavanja jezika. Stoga se govor često javlja kao tiranin, kako bi rekla Silvija Plat, upravo stoga što i najsenzacionalnije otkriće predstavlja i proces sticanja novih pesničkih iskustava i poziv na rušenie dostignutog, u isti mah.

Aco Šopov nije radikalni eksperimentator, posebno ne stoga što pripada makedonskom jeziku, u kome je trebalo najpre stvoriti moderan govorni model, a potom ga desktrukturirati, te se u tom prometejskom položaju očituju divergentne težnje. Stepen prevazilaženja postojećih modela bio je u skladu sa opštim priznanjem koje makedonska poezija vremenom dobija. To znači da je vremenom i pesnik mogao sve više da razvija svoje inovatorske sposobnosti, mada ih nikada nije razvio do te mere da se o njegovoj poeziji može govoriti kao o hermetičkoj poeziji. Specifičnim poetskim govorom, sa sopstvenom unutrašnjom arhitekturom, Šopov je razuđivao izražajne mogućnosti makedonskog jezika, ali se to razuđivanje ne ogleda toliko u ravni normativne poetske gramatike koliko u sferi inventivnog bogaćenja predstava i pojmova, dakle na višem nivou poetskog govora.

Šopov je kao retko ko u makedonskoj poeziji ovladao umećem da preko čulnih predstava (vizuelnih, akustičkih, taktilnin, gustativnih i sinestetičkih pesničkih slika) dospe do onog skrivenog smisla egzistencije, do koga se ne dolazi ni lako ni brzo. Jednačina Šopovljeve zagonetke leži u višestranoj dvostrukosti, na kojoj je svesno insistirao: U prividnoj jednostavnosti predstavljenog sveta (a) i složenosti asocijacija njima iniciranih (b). Snaga poetske iluminacije leži u njegovoj likovnoj imaginaciji, kao početnoj fazi radijacije poetskog govora. Primera radi, uzmimo predstavu slaganja „čvora na čvor“ i „kamena na kamen“ u pesmi „Raǵanјe na zborot“. Uočićemo da se u toj jednostavnoj likovnoj predstavi krije onaj nevidljivi i dugotrajn proces u prirodi koji vodi ka najvećoj mogućoj „gustini značenja“, „sabijanju znakova““, „sedimentaciji reči“, tako da se ova pesma, po predmetu kojim se bavi i načinom na koji sugerira obuhvaćeno, može meriti sa srodnom pesmom Blaža Koneskog „Vezilja“, jer je obema u središtu interesоvanja rađanje reči i rađanje pesme. Umesto deskripcije, Šopov je pribegao identifikaciji sa procesom i inventivno nadogradio onim što čini središte njegove slike i  misli.

Svaki suptilni liričar, bez obzira na stepen posrednosti ili neposrednosti jezika koji upotrebljava, uvek hipostazira svog potencijalnog sagovornika, te je u pravo Koneski kada u pesmi „Reč“ tvrdi da monolog ne postoji i da je monolog izmišljena stvar. Dijaloški oblik sporazumevanja kod izrazitih liričara zahteva maksimalnu sažetost i zbog toga što se, u krajnjoj konsekvenci, on nikada ne bavi pojedinačnom nego skupnom egzistencijom (dakle, ne toliko idioritmijom koliko kinovijom). Između pesnika i potencijalnog sagovornika recipijenta ne postoji samo „iluzija sporazumevanja“ nego i ona nužna pretpostavka da su sagovornici neophodni jedan drugom, i da su upućeni u „suštinu stvari“ o kojoj se vodi dijalog. Nije čudo, stoga, što se nakon više pesama, ciklusa ili zbirki poezije među njima uspostavlja „tajni jezik“, odnosno što se redukuje leksički materijal i što u poetskom govoru nalazimo sve više nužnih naznaka, dovoljnih da i pesnika i sagovornika upute ka suštini.

Do prave reči se dolazi sporim procesom sublimacije, jer se istinska reč, kao esencija, javlja retko. Ona rađa novi smisao, ali i smisao rađa nove reči. Reči neprestano u toj igri dobijanja i gubljenja novih značenja doživljavaju rađanja i smrti, o kojima ne jednom pesnički govori Šopov. On najpre svedoči o prenatalnom stanju reči, o onim nevidljivim, dugotrajnim procesima koji prethode njenom rađanju (slaganju „čvora na čvor“ i „kamena na kamen“). U sukcesiji predstava drvo se pretvara u ugalj, a u njegovoj utrobi gori plamen kao pročišćenje reči. U plamenu nestaju neke dotadašnje suštine i rađaju se nove. Pesnik je deo čitavog procesa, odnosno medijum u kome se sav taj proces odvija ponovo. On je istovremeno i subjekt i objekt zbivanja, svedok rađanja i svedok umiranja, večni tragalac i patnik, svedok čitavog niza istovremenih ili naizmeničnih procesa.

Stvaralačkom igrom pesnik želi da dopre do iskonske naivnosti reći, da je oslobodi naslaga, zabluda i predubeđenja, da joj vrati prirodni sjaj i lepotu. Ono specifično poetsko nešto više se nalazi u samom traganju nego u nalaženju, odnosno više je u procesu stvaranja nego u procesu ostvarenog. U tom pogledu reklo bi se da Šopov koristi prethodna saznanja filozofa i pesnika koji su pokušavali da različitim sredstvima reše istu zagonetku. Tako, na primer, Hegel je reč smatrao bićem oživelim pomoću reči. Bodler je tim povodom pisao da reči „same po sebi i mimo značenja koje pokazuju imaju sopstvenu lepotu i vrednost“. Da bi se taj cilj ostvario, pesnik se mora vratiti prapočetku svih zbivanja. O toj polaznoj tački nadahnuto je pisao Tin Ujević u pesmi „Odar u arki snova“:

U tišini niče jezgro bića, uho.
Zudim k vrelu šutnјe. Meni treba mira.

Početak filogenetskog i ontogenetskog razvoja morao je, prema pesnikovoj pretpostavci, biti u tišini.

Sve nabrojane, i mnoge druge nespomenute dileme o evolutivonosti reči, o odnosu stvaraoca i stvarnosti, imao je na umu Aco Šopov kada ih je sažeo u neshvatljivo uzan prostor lirskog medaljona „Vo tisina“, iz zbirka Slej se so tišinata (1955):

Ako nosiš nešto neizrečeno,
nešto sto te pritiska i peče,
zakopaj go vo dlaboka tišina,
tišinata sama ke go reče.³

Na osnovu arhivskih istraživanja, utvrdili smo da je ova pesma u prethodnoj varijanti imala dva katrena. Zahvaljujući ljubaznosti Svetlane Šopov, u mogućnosti smo da prvi put citaoca upoznamo sa prethodnom varjantom, u kojoj drugi katren glasi:

Ona radja isti naslutuvanja,
tivko bodri i tivko nažaluva,
i ednakvi misli, doživuvanja,
vo srceto i umot raspaluva.⁴

U kritičkom procenjivanju sopstvenih poetskih ostvarenja Šopov je dokazao potpunu objektivnost. Apsolutnim sluhom osetio je inspirativnu oseku u drugom katrenu i bez dvoumijenja ga izostavio, rizikujući da izostavljanjem okrnji celovitost pesme i da je liši one globalne poetske ideje, situirane upravo u drugom katrenu. U njemu se govori o istovremenom dejstvu pesme na emotivnu i intelektualnu sferu čitaočevu, dva procesa koje pesnik ni teorijski nije odvajao, jer bi svako odvajanje bilo neprimereno čovekovoj prirodi i prirodi sâme poezije. Medutim, jasno je da se izostavljanjem drugog katrena menja značenje prvog. Prvi katren sada mora da preuzme i značenja drugog, odnosno da svojom funkcionalnom nedovršenošću omoguci sasvim novu radijaciju znacenja. Takva situacija upućuie analitičara na to da de se bave ovom opsesivnom tematikom i motivikom. Njima je, nesumnjivo, potkrepljivana osnovna poetska ideja saopštena u pesmi „Vo tišina“.

Globalna poetska ideja zbirke Slej se so tišinata (1955) nalazi se u naslovu. Pesnik sugerira proces slivanja sa tisinom, tako da sadržaj pesme „Vo tišina“ prevashodno korespondira sa naslovom zbirke. To znači da je Šopov prilikom komponovanja zbirki vodio računa o koherenciji svih zastupljenih pesama, kao i o svakom detalju pesme, počevši od naslova. Naslov pesme je za Šopova osnovni indikator onoga što ona sadrži i onoga što pesnik želi njome da sugerira. Naslov je, dakle, „koncentrisani ugrušak smisla“, unutar koga se sustiču i prepliću osnovne poetske ideje. Jedna od njih odnosi se na pesnikovo upoznavanje sa „drugom realnošću“, tako da se čitalački doživljaj bogati i novim percepcijama i novim saznanjima.

Tišina kao simbol ima svoju predistoriju. Prvi put se, istina u neprenesenom značenju, spominje u ranoj revolucionarnoj pesmi „Borbata na Drenak“, posvećena narodnom heroju Hristijanu Todorovskom Karpošu (Pesni, 1944). Pomoću ovog simbola Šopov razvija dvoplanost slike, potcrtava snagu čulnih predstava. Gromoglasnu buku u borbi zaraćenih strana prekinuo je pesnik stihom: „I štama cari“ i time izazvao i vizuelni i akustički efekat. Medutim, preneseno značenje ovaj simbol dobija tek docnije, u zbirci Vetrot nosi ubavo vreme (1957), u ciklusu „Nebo na tišinata“ (ovoj zbirci pesnik je nameravao da dâ naziv Ljubov i neramnina). U pesmi „Dopri se poleka do moeto ramo“ nalazimo dva stiha u kojima je pesnik opredmetio simbol u vidu sinesteticke slike:

Tišinata e mala ovoška,
so gladen vij za zrelina,⁵

kao i u pesmi „Kaži mi nebo“ iz iste zbirke:

Kaži mi: Nebo. Moe nebo.
Kazi mi: Nebo na tišinata.
I jas, malo steblo vo temnata šuma na krvta,
jas će se otkornam so seta vekovna nemoć,
i izvišen visoko, visoko, visoko,
visoko ko topla čoveška zenica,
će stanam nebo, tvoe nebo,
će stanam nebo na edna Denica.⁶

Kao što se vidi, u ovoj ljubavnoj pesmi Šopov je sažeo više simbola u jedan i doveo ih u međusobnu zavisnost (tišina, stablo / šuma, krv, nebo / visina) i pokazao, u astralnoj viziji da je stanište azurne tišine na nebu, tom ponoru nad mojom glavom, kako je pevao Ujević, ali je takođe moguće da to tišine bude u pesniku, čime je znatno izmenjena poetika prostora.⁷

Šopovljevo traganje za „drugom realnosti“ navelo je neke kritičare da govore o metafizičkoj komponenti njegove poezije. Mišljenja smo da je Šopovljeva poezija daleko od misticizma i idealizma, ali da ona često koristi mistička iskustva, bez kojih se ne bi mogla protumačiti jedna od niegovih najznačajnijih zbirki Nebidnina (1963).⁸ Šopov ponekad koristi i naivističke predstave. Poput Crnjanskog u pesmama o Sumatri, on želi da dospe ne samo u netaknute sumatraističke i hiperborejske predele nego i u predele do kojih još ljudska misao nije dospela. To su oni predeli koji nisu zagađeni rečima kao tumačima, tako da se tišina može uzeti kao simbol njihove iskonske čistote. Poštujući Šopovljevo nastojanje da bude nov, da iznenadi čitaoca novim predstavama i novim saznanjima, najčešće oblikovanim u vidu paradoksa, kao najefektnijeg oblika ispoljavanja verbalne energije,⁹ zaključili bismo da se simbol tišina ne može posmatrati samo u okviru poetike vremena (u kojoj simbolizuje svevremenost) nego, jednim delom, i u okviru poetike prostora, jer je ovaj simbol, u dvoplanom predstavljanju sveta, uzet kao suprotnost postoječoj, konkretnoj realnosti.

U Šopovljevoj pesmi „Vo tisina“ tišina predstavlja latentne snage. Ona ima svoje zakonitosti. Jedna od njih nam se čini najvažnijom − tisina je delatna, tako da ono što nije u stanju da formuliše krhko i kratkotrajno ljudsko biće, u stanju je beskonačni svet tišine, koji je nadređen realnom svetu, onako kako ga shvata pesnik. Tišina je ujedno i onaj deo kosmosa u kome se sve ono što je u ljudskoj prirodi i prirodi u haosu dovodi u izvestan poredak, koji, kao viši harmoniiski princip nedostaje čoveku. Vera u taj smisao samo je jedan od izraza pobune protiv besmisla. Čovek je u dosluhu sa svetom tišine i stoga je u stanju da neke od elemenata beskonačnosti prevede u konačne oblike. Pesnikovo nadahnuće, o kome je Šopov više puta pevao, predstavlja onaj most koji spaja ta dva sveta. O povezanosti reči i tišine izrazito šopovski, progovorio je pesnik u prvoj strofi pesme „Osma molitva na moeto telo ili koj ke ja smisli taa ljubov“:

Pod ovoj meč,
pod ovoj meč na tišinata,
pod ova otvoreno nebo,
ovie trepetliki,
leži ova v nevrat izdolženo telo,
so oko strela v oko na višinite,
zemjata ja korne so čelo.
Pod ovoj meč,
pod ovoj meč na tišinita
koj će ja smisli taa nepoznata ljubov,
toj zbor što ne postoi vo rečnikot
na sekoidnevnite sredbi,
na sekidnevnite pozdravi,
vo očajot na ostavenite,
vo mirot na pogubenite,
vo glasot na vljubenite.¹⁰

Za razliku od Šopova, koji potencira latentne snage, indijski pesnik Vatsjajan-Agjej tišinu smatra već ostvarenom suštinom. U jednoj od pesma on piše: „Pesma nije u reči, već u tišini između reči“, čemu nije potreban dodatni komentar.

Ostavljajući po strani brojne simbole i metafore koje ova pesma sadrži, brojne mogućnosti razumevanja i tumačenja, kao i nove mogućnosti korespondencije pojedinačnih sa globalnim idejama, zaključili bismo da se u osnovi, Šopov vraća onom kosmičkom doživljaju sveta čije središte predstavlja red. Osnovni nagonski poriv pesnika je − let ka visinama. Shvatimo li telo kao kosmički model, o čemu će docnije biti više reči, potrebno je reči da pesnik u uvodnoj strofi aktuelizira sledeće sintagme i stihove kao ključne: meč na tišinata, oko na višinite i toj zbor što ne postoj vo rečnikot. Sve te sintagme, delovi stihova ili stihovi sadržani su u sažetoj pesmi „Vo tišina“, a u novoj, veoma uspeloj pesmi dovedeni su u nov kontekst: rađanje reči dovedeno je u vezu sa rađanjem čoveka, što se vidi u poslednja dva stiha pretposlednje strofe pesme „Osma molitva na moeto telo ili koj će ja smisli taa ljubov“:

Pod tebe svetot i nie sme goli.
Štotuku rodeni.¹¹

Vrhunac Šopovljeve moći transpozicije ove tematike nalazimo u pesmi „Raǵanje na zborot“, koja je uzeta ne samo kao čelna pesma izvanredno stilizovanog ciklusa „Molitvi na moeto telo“, ključ za odgonetanje celokupnog poetskog opusa Ace Šopova, nego i kao uvodna pesma njegove nesumnjivo najuspelije i zvučenjima i značenjima najuspelije zbirke Nebidnina (1963). Zbog guste simbolike i metaforike koju sadrži, pesmu „Raǵanje na zborot“ navodimo in extenso:

Glužd na glužd.
Kamen vrz kamen.
Kamena šuma
izsemnina.
Glužd na glužd.
Kamen vrz kamen,
od kamen i nie obata.
Čadi noćta,
Zborot se dvoi od temnina.
Modar jaglen mu gori vo utrobata.
O ti što postoiš zašto ne postoiš
neboto go lulaš,
zemjata ja vitiš.
O ti što postois zašto ne postoiš
zemjata ječi pod kameni pločnici.
Ide zamelušen od svoite smrti
zborot što gi krši site slepoočnici.
Glužd na glužd.
Kamen vrz kamen.
Svojot grob so prokuda go kopam.
Otvori me
prokletio,
ti tvrdino kamena,
da izgoram vo jaglenot na zborot,
da se stopam.¹²

Prvih sedam stihova pesme „Radjanje na zborot“ predstavljaju stihovanu neosimbolističku poetiku, o kojoj smo više govorili u odeljcima monografije Reč i značenje i Lepota reči. Pesnik se identifikuje sa zbivanjima u prirodi. Na osnovu toga mogli bismo zaključiti da je on stvaralac osobenog lirskog panteizma, no, po našem mišljenju, tačnije bi bilo reći da je on zagovornik fisiolatrije („Avgust“). U simbolima drvo i kamen Šopov uočava žive, ali i latentne procese nepojmljivih procesa. Njegovo novo saznanie ne krije se samo u sferi empirije nego, u većoj meri, u sferi intuicije, naslućivanja predmeta, pojava i procesa koji se samo poezijom naslutiti mogu, tako da je sasvim u pravu Georgi Stardelov kada tvrdi da je to onaj „edinstven faktor što poezijata će ja pravi sè pofilozofska, a filozofijata sè popoetska.“ Sfera naslućivanja pesniku omogućava da u izvesnoj meri odgonetne tajnu i naslućivanog procesa i procesa koji će ga, potom, dovesti do otkrića svemoćne reči (?!).

U jednom od novinskih intervjua Šopov iskreno priznaje da u njegovo stvaralačkoj praksi sva iskustva imaju uticaja na njegovu poeziju. Tokom života, tvrdi pesnik, ima momenata „koga imaginarnite sredbi go obzemaat čoveka posilno i od najrealnite kontakti i prisustvuvanja“.¹³ Jedan od tih „imaginarnih susreta“ predstavlja i pesnikov napor da pronađe onu sveobuhvatnu i svekazujuću reč u kojoj bi bila sažeta sva znanja i značenja prirode i čoveka (Reč kao kosmička sila svojom snagom „lomi slepoočnice“). Uz pomoć hiperbole pesnik traga za onom imaginarnom reči koja može da posluži kao Kuzanusova tačka u pomeranju i preoblikovanju svega dosadašnjeg, fizičkog i metafizičkog. Očigledno je da su metafizička značenja Šopovljeve poezije ono što joj produbljuje i proširuje značenja („Potoni u najdublju riječ“ glasi jedan od ciklusa izbora poezije Dugo dolaženje ognja, 1977, na srpskohrvatskom jeziku).

U tom kontekstu sada postaje jasnija i Šopovljeva definicija pesnika („Poetot e večen patnik i neumoren istražuvač“) i pesnikovog doživljaja sveta, koji ga, bez obzira na ostvarene umetničke domete, ni jednog trenutka ne ostavlja na miru. Mogli bismo reći da je njegova patnja srazmerna njegovom talentu. Zao udes pesnika sastoji se u tome što novopronađene reči nemaju standardna značenja, što menjaju svoj smisao i svoja značenja, te su, prema tome, nepouzdane i kao orijentiri, u svetu mišljenog, i kao simboli, u svetu značenjskog. One se rađaju i umiru, tako da je pesnik u stvaralačkoj igri uvek u gubitku. S obzirom na to da u njegovim rukama ipak postoji ogromna kreativna i etička moć („Moć vo migot da se otkrie traeenjeto, vo denot vremeto, vo pravta oganjot“¹⁴) sva se složenost postavljenih ciljeva vidi tek iz odnosa predmeta i procesa kojima se bavi i koji uveliko nadmašuju njegove sposobnosti, ali od kojih on, u letu ka visinama, nije ni jednog časa pokušavao da odstupi.

Suzana Zontag je konstruisala „estetiku ćutanja“. Toj novoj estetici Šopov je svojim pesničkim ostvarenjima dao vidan doprinos. Uzmemo li tišinu kao središnu poetsku ideju, tada ne mozemo da se ne složimo sa pesnikom da je „vreme tišine bilo, i označava vreme jednom mom samosaznavanju, ali i vreme u kome su sazrevale moje kasnije preokupacije o nebidnini“.¹⁵ To znači da je tišina prethodila onom docnijem, globalnom simbolu − nebidnini, ali da među njima postoje fino nijansirane razlike. Navedeni citat takođe pokazuje da se pesnik tokom procesa samosaznavanja ne zavarava mogućnošću apsolutnog saznanja, bilo empirijskog, bilo intuitivnog, jer je i taj proces beskonačan.

Pesnik je upozoravao da refleksija prethodi nastajanju pesme, na način koji obogaćuje i refleksiju i poeziju.¹⁶ Ona izvire iz reči, koja je središna sila kosmosa, što se vidi iz sledećih stihova:

O ti što postoiš zašto ne postoiš
neboto go lulaš
zemjata ja vrtiš.¹⁷

Ovaj vispreno sročeni paradoks lakše ćemo protumačiti ako se setimo misli Pola Klodela koji tvrdi da svugde gde postoji jezik, svugde gde postoje reči, postoji i poezija u latentnom stanju.¹⁸ U virtuelnim dubinama nepostojanja leže izvori postojanja, te je shvatljivo što za svoje postojanje reć duguje nepostojanju, s obzirom na to da se ova dva procesa odvijaju naizmenično. Suptilno je na tu okolnost ukazivao i Branko Miljković svojom poezijom i svojim teorijskim i kritičkim radovima, tvrdeći da reč nije ikonografski znak, te da zato i nema utvrđeno značenje. Savremeni moderni kritičari upozoravaju na „transfigurativnu energiju reči“, tako da se nepostojanje može uzeti kao „negativ reči“.

Da se radi o opštoj temi pevanja i mišljenja u našem veku posvedočiće i poezija Šopovu veoma bliskog francuskog avangardnog pesnika Alena Boskea:

Reči! ja padam pod teretom svojih reči,
Reči! reči su se smestile u mome telu.
Reči! koja će me od vas prineti na žrtvu?

Pesma je u pesnikovoj vlasti samo dotle dokle je nenapisana. Docnije dobija samostalnu egzistenciju. Vezivanje smrti za reč i kod Šopova i kod Boskea ne predstavlja samo opšte mesto poezije nego duboko proosećan i promišljen stav, protkan tragičnim saznanjem, bez obzira na to da li se radi pesnikovom fizičkom ili astralnom telu.

U reči pesnik oseća magijsku silu praiskona. Stoga je simbolika rađanja u novoj pesmi istog ciklusa − „Molitva za eden običen no ušte nepronajden zbor“ − proširena na simboliku smrti, budući da se jedan proces ne može odvajati od drugog:

Teloto moe te moli:
Pronajdi zbor što liči neobično drvo
što liči na dlanki jaglenosani i praroditelski goli,

što e kako čednost vo sekoe molenje prvo.
Za takov zbor teloto moe te moli.

Teloto moeto te moli:
Pronajdi zbor od koj − štom so krik će se reče −
nesvesno krvta počnuva da boli,
krvta što bara korito da teče.
Za takov zbor teloto moe te moli.

Pronajdi takov vistinski zbor
nalik na site mirni zarobenici
na onoj vetar, onoj razvigor
što gi budi srnite vo našite zenici.
Pronajdi takov vistinski zbor.

Pronajdi zbor na raǵanje, na lelekanje,
pronajdi takov zbor. I ovoj hram
zatvoren vo svojata drevnost i golem od čekanje
ke ti se otvori pokorno i sam.
Pronajdi zbor na raǵanje, na lelekanje.¹⁹

Praiskon je simbolizovan čednošću molioca koji se obraća telu kao hramu. Očigledno, u maniru pesnika modernog senzibiliteta, Šopov o čoveku govori kao o metafori. Pesma predstavlja njegov najdalji mogući pohod u arhajske slojeve svesti. On se ne odvija toliko preko molitve koliko preko atavističkog zavijanja u krvi od kojeg „nesvesno krvta počnuva da boli“. Krv je pramaterija, supstanca iz koje se rađa svaka reč, odnosno svaka misao. Pokušaj da se ta obična i još nepronađena reč opredmeti (pesnik bi ponovo hteo da ona liči na drvo, a drvo je vertikalni kosmički model) ni u čemu ne menja niti obesnažuje zamišljenu energetsku moć reči. Ona bi označila novo semantičko polje i novi „semantički problesak“ (Ž. Koen), postala novi centar radijacije i pesnikovih misli i pesnikovih osećanja. Ritual žrtvovanja, na koji je pesnik spreman, jer zna da bez velikih žrtvi nema velikih saznanja („krvta što bara korito da teče“), upućuje na elemente šamanizma, čija je iskustva Šopov preuzeo u izvesnoj meri.

U sklopu celokupne Šopovljeve filozofije stvaranja zapaža se zakonitost da se središne poetske ideje, simboli i metafore međusobno tumače i dopunjavaju ne samo na stupnju lako dokazivih očiglednosti nego i na onom višem stupnju, na kome se mogu dovesti u vezu savremena tumačenja sa mitološkim. Osmotrimo li još jednom stihove:

Čadi noćta.
Zborot se dvoi od temnina.
Modar jaglen mu gori vo utrobatа²⁰

Najpre bismo zaključili da je pesnik upotrebio mitološku predstavu, u kojoj su zamenjeni pojedini elementi poređenja. Svetlo i tama zamenjeni su binarnom opozicijom − reč i tama. U ovom trostišju postignuta je maksimalna funkcionalnost vizuelnih detalja i ideja njima saopštenih. Svi su ti detalji u uzročno-posledičnoj vezi. Stih „Čadi noćta“ pokazuje da je proces na vrhuncu i da je trajao neodređeno vreme, obnavljajući se. Deoba reči od tame označava proces saznavanja/samosaznavanja, pri čemu se pomera dominantan akcenat sa reči na vatru. Sintagmatski su povezani: glužd − jaglen − vatra, a paradigmatski se vezuju u novu smisaonu vertikalu: vatra − tama − kosmos. Najkraće rečeno, vatra u ovom slučaju označava infraznačenje reči (R. Bart).

Prema teoriji širenja pojedinih značenja, pokazuje se da je vatra prava suština reči, te je sada jasniji i kondenzovani naslov ciklusa „Dolgo doadjanje na ognot“. Do sada je često isticano da vatra, prema prethrišćanskoj simbolici, simbolizuje intuitivno saznanje i da je taj segment simbolizovanog najbliži Šopovljevom logičko-diskurzivnom i ejdetskom načinu mišljenja. Ostalim, značenjima, kao što su čišćenje vatrom, vatra kao oličenje Boga i slično, ne bismo se bavili da se ne bismo isuviše udaljili od predmeta o kome je reč.²¹ Na kraju, moguće je pretpostaviti da se pesnik ovom retkom slikom, spojem arhajske i umetničke imaginacije, pobunio i protiv tiranije racionalnosti i da je u toj pobuni video trag nove stvaralačke slobode, do koje mu je praktično i stvaralački veoma stalo.

Na osnovni proces − oslobađanje magijske moći reči − Šopov je ukazivao refrenskom ulogom uvodnih stihova, koja se sastoji u podizanju opšte tenzije pesme. Refren ima ima ulogu stožera pesme i stožera lirske meditacije, a moguće je da se u pojedinim ciklusima, kao naprimer u ciklusu o telu, istovremeno nađu u refrenskoj ulozi po više refrena odjednom. Šopov je, naime, pesnik izvanredne koncentracije, bez obzira na brojnost i raznovidost preokupacija, tako da on u ciklusima ne gubi iz vida ni jedan od elemenata strukture pesme koji smo nazvali stožernim.

U pesmama poput onih zastupljenih u ciklusu „Molitvi na moeto telo“ evidentan je himničan, podignut ton, verbalna tenzija koja karakteriše ekstatična raspoloženja. Pitanje je, međutim, da li je ekstatičnost pesnikovog raspoloženja posledica ili uzrok, apriorno ili aposteriorno opredeljenje!! Poznato je da je Šopov najpre razrađivao pojedine elemente svoga lirskog koncepta, ali je sasvim moguće da je ta konceptualnost, jednim delom, nastajala i tokom stvaranja pesme, mada pesnik ne pripada grupi pesnika koja „otkriva“ pesmu u momentu spontanog nadahnuća (Klodel, Koneski, Stanesku i drugi) nego pre grupi onih koji je mučno stvaraju i oblikuju (tipićan je predstavnik Aleksandar Blok).²² Primera za ilustraciju i jednog i drugog mišljenja bismo našli dovoljno, a za našu analizu veoma je važno da ustanovimo da li je pesnik na vrhuncu svoga stvaralaštva, u drugoj, trecoj, i delimično, četvrtoj fazi, davao maha svim svojim stvaralačkim mogućnostima i sposobnostima ili je pojmovnost i slikovitost izraza ponekad voljno obuzdavao, u strahu da ne bude suviše hermetičan.

Na ovo pitanje, kao i na mnoga druga iz ove oblasti, teško je dati apodiktičan odgovor, ali se na osnovu sačuvanih varijanti pojedinih pesama, koje se nalazi u Arhivu Makedonske akademije nauka i umetnosti u Skoplju, može utvrditi da je Šopov pripadao onom tipu stvaralaca koji je maksimalnu pažnju poklanjao tekstovnom i vantekstovnom u strukturi pesme (posebno detaljima: od pauze, interpunkcionih znakova, do naslova). Neke od pesma, čija mu je tematika i motivika veoma bliska, ostavio je neobjavljene, mada ih je, s malim naporom mogao dovesti do onog stepena savršenstva koji bi zadovoljio njegovu sve razvijeniju kritičku svest.

Tako, na primer, neobjavljena je pesma „Balada za Gagarin“,²³ u kojoj je obnovljen mit o Ikaru i u kojoj je pesnik saopštio mnogo detalja sopstvene stvaralačke autobiografije, kao što je to učinio i u sledećim pesmama ovog tematskog kruga: „Nekoj pee na set glas“, „Poetot i ljubovta“, „Go baram svojot glas“, „Bela taga na izvorot“, „Maka“, „Pesna“, „Kako govorot gluvonemite“, „Molitva za eden običen no ušte nepronajden zbor“, „Ljbovta na ognot“, „Grozomor“, „Zlaten krug na vremeto“, „Tažačka od onaa strana na životot“, „Gledač vo pepelta“, „Crno sonce“, „Nastan na ezerskiot breg“, „Na tie bregovi nema ni mir ni počinka“, „Vo tvojata poezija žuborat bistri vodi“, posvećena Sengorovoj poeziji, ciklus „Svetlinata na robovite“, „Molitva za sinjarkata − moja narečnica“, „Ozdravuvanje na bolniot“, „Sam so svojot plamen“, „Kako najubavi katreni od narodnata poezija“ i mnogim drugim.²⁴ Iz svih pesama izbija pesnikovo nastojanje da reč realizuje u nekom višem obliku od dotad poznatog. U tom smislu posebnu pažnju zaslužuje pesma „Pesnata i godinite“, zbog načina na koji je transponovan ovaj motiv. Njeno središte čine stihovi:

Da si blagoslovena najneslutena pesno
što nè izednačuvaš vo mudrosta,
što nè izramnuvaš vo godinite.²⁵

Šopov je umeo da određeni predmet, pojavu ili proces posmatra iz različitih uglova, ponekad dijametralno suprotstavljenih. Time je svoj pogled na svet želeo da učini što obuhvatnijim i to nastojanje pokazao je ranom pesmom „Nekoj pee na set glas“ (Pesnik bi hteo istovremeno da bude „divlji krik“ i „nežan uzdah“), potom pesmom „Maka“, u kojoj je zemlja radost, a reč ponornica, kao i u veoma sadržajnoj a retko spominjanoj i analiziranoj pesmi „Kako govorot gluvonemite“, u kojoj idejni stožer predstavljaju stihovi:

… − samo nie ja sfaćame smislata
na seta taa besmislenost.²⁶

Neverbalno sporazumevanje, nemušti govor bića i predmeta, smatra Šopov višim, prirodi bližim i pouzdanijim vidom sporazumevanja. U ovoj pesmi je, u izvesnoj meri, osporena snaga verbalnog sporazumevanja. Pesma je, međutim, samo prividno posvećena odsustvu govora, a u krajnjoj konsekvenci, pesnik je usvojio onu spenserovski intoniranu misao da je suština sveta i svega − tajna i da ona u promenjenom vidu sporazumevanja izbija na videlo kao viši i trajniji oblik sporazumevanja, pa prema tome i viši smisao (Ujević ispisuje stih: „Samo u tajni pravo biće živi“). Dva citirana Šopovijeva stiha o smislu i besmislu, odnosno o radu i neradu, mogu se asocijativno dovesti u vezu sa dva srodna i veoma suptilna tumačenja dvaju istaknutih jugoslovenskih pesnika. Poznat je Njegošev distih:

i cijeli ovi besporeci
po poretku nekome sljeduju,

kao i Disov stih:

nema smisla remetiti besmislenost u svom toku.

Oni svedoče o dubokom poetskom saznanju koje je po izražajnoj snazi i snazi spoznaje ravno filozofskom, a moguće je da ga i nadmaša.

Koliko daleko Šopov poseže u mikrokosmos i makrokosmos, svedoči stih iz pesme „Go baram svojot glas“ − „Tvrda vilica vremena“. To je, nesumnjivo, stih sa izdignutim značenjem. U mitološkoj slici izjednačeni su lirski i stvaralački subjekt. Radi se o sejaču novih reči i novih značenja, dakle o stvaraocu novog sveta. Ova je ideja konkretizovana i u značenjima veoma slojevitim pesmama „Grozomor“, „Zlaten krug na vremeto“ i „Gledač vo pepelta“. Simbolika kruga najpre se odnosi na dijalektičnost procesa u prirodi i u čovekovom duhovnom životu, posebno u umetnosti. Plamen označava krajnju predanost poeziji i iščezavanje u njoj. O tome svedoci i pesma „Promenata“, naročito njen završni katren. Krug posredno asocira i na uzaludnost bavljenja stvaralaštvom, ali po našem mišljenju dominantno je sledeče značenje neprekidno kruženje svega u svemu, kao što to veoma efektno saopštava pesnik u završnom distihu pesme „Ezero kraj manastirot“:

Vodata se vraća vo freska na sidot.
So nea i zborot i plamenot na ridot.²⁷

Tek u takvom kontekstu postoje jasna duhovna srodnost Ujevića i Šopova. U radu „Izvori, bit i kraj poezije“ Ujević je 1934. godine ekstatično pisao: „U činu pjesme nalazi se saznanje svijeta, procesa u neprestanom stvaranju, a stvaralački akt pjesme završni je čin u procesu stvaranja prirode. On je sinteza u višoj harmoniji.“

Da bi potkrepio svoja osnovna filozofska, estetička, poetička i stvaralačka opredeljenja, Šopov ponekad pribegava elementima predaje kao zgusnutog iskustva.²⁸ Tako, na primer, lirski triptihon „Poetot i ljubovta“, „Nastan na ezerskiot breg“ i „Kako najubavi katreni na narodnata poezija“ građeni su pomoću elemenata skaske, te bi ih trebalo posebno analizirati, naročito ako imamo u vidu Šopovljevu težnju ka obnavljanju pesničkog iskustva, kao i težnju za simbolizacijom i metaforizacijom. To pokazuje i veoma širok spektar Šopovljevih inspirativnih podsticaja, mnogo širih no što bi se moglo zaključiti na osnovu statističkih registara ili transponovanih tema i motiva.²⁹

Kako ima visoko postavljene estetske ideale, Šopov permanentno teži ka pročišćenosti jezika, jasnosti i jednostavnosti izraza, misli i osećanja, boreći se svim intelektualnim i kreativnim snagama protiv artificijelnosti, protiv „egzaltiranog verbalizma“. Shvatajući poeziju kao jedini osmišljeni vid egzistencije, on je sticao laskave epitete, kao što su „preporoditelj jezika“ (Ina Jun-Broda), „najsenzibilniji pesnik“ (Milan Djurčinov), „majstor jezika“ (Milivoje Pavlović), pesnik predodređen da predstavlja makedonsku poeziju u svetskoj književnosti (Fridrun Riner i Zoran Konstantinović), o čemu svedoče brojni prevodi na strane jezike. No najveću počast pesniku odaćemo ako zaključimo da se radi o retkom, autentičnom pesniku i autentičnoj poeziji.
____________________

1) Videti knjigu Lava Vigotskog Mišljenje i govor („Nolit“, Beograd, 1977, preveo Jovan Janićijević), posebno sedmi deo „Misao i reć“ (311 − 394). Takođe je zanimljiva i knjiga A. R. Lurie Osnovi neuropsihologije („Nolit“, Beograd, 1976, preveo Milan Čolić), posebno petu i šestu glavu „Trećeg dela“ knjige, posvećene govoru i mišljenju.

2) O tome piše Atanas Vangelov u doktorskoj disertaciji Semantičite figuri vo makedonskata narodna lirika (Filološki fakultet, Skopje, 1983, dakt. str. 360), u odeljku „Klasičnata retorika“.

3) „U tišini“

Ako nosiš nešto nerečeno,
nešto što te pritiska i peče,
sakrij ga u duboku tišinu,
tišina će sama da ga rece.
(Preveo Sreten Perović)

O ovoj pesmi Dimitar Mitrev je napisao: „Zatoa e taa pesna i eden prekrasen lirski medaljon, najkratkiot, no i najubaviot opštočovečki lirski mig vo našata lirika“.

4) Ona rađa ista naslućivanja,
tiho bodri i tiho sažaljuje,
i jednake misli, dozivljavanja,
u srcu i umu raspaljuje.

Pesma se nalazi u Arhivu Makedonske akademije nauka i umetnost Skoplju, u fondu Aco Šopov (kutija 1, arh. jed. 28), koji su deponovale Svetlana Šopova i Jasmina Šopova. Autor zahvaljuje utemeljivačima Fonda na mogućnosti da koristi deponovani materijal. Prevod je naš.

5) Tišina je mala voćka,
s gladnim zavijanjem za zrelinom.

6) „Kaži mi nebo“
Kaži mi: Nebo. Moje nebo.
Kaži mi: Nebo tišine.
I ja malo stablo u tamnoj šumi krvi,
iščupaću te iz te vekovne nemoći,
i uzdignut visoko, visoko, visoko,
visoko kao topia ljudska zenica,
postaću nebo, tvoje nebo,
postaću nebo jedne Danice.
(Preveo Sreten Perović)

7) Najnoviji sintetički prilog o Ujevićevoj poeziji napisao je Zdenko Lešić − „Poezija Tina Ujevića“, i objavio ga u sarajevskom časopisu Izraz (god. XXIX, knj. LVIII, br. 7-8, 1985, str. 107−149).

8) Na koje se sve načine može razmišljati o poeziji i obnavljanju njenog iskustva, pokazuje zanimljiv prilog Slobodana Blagojevića, „Ulomci o poeziji i mističkom iskustvu“ (Izraz, god. XXIX knj. LVIII, 7−8, 1985, str. 86−106).

Šopov je zastupljen u antologiji savremene maedonske metafizičke poezije Problesoci na noumenot („Stremez“, Prilep, 1981), koju je sastavio Sande Stojčevski, sa četiri pesme.

9) Paradoks je omiljen pesnikov način iskazivanja misli. U razgovoru sa Cvetanom Stanoevskim (Nova Makedonija, 28−30. novembra 1970, str. 9) na jedno od pitanja Šopov duhovito, u vidu paradoksa, odgovara: „Odgovorot go znam, no ne znam da go formuliram kako prasanje“.

10) „Osma molitva moga tela ili ko da smisli takvu ljubav“

Pod ovim mačem
pod ovim mačem tišine,
pod ovim otvorenim nebom,
ovim jasikama,
leži nepovratno opruženo telo,
okom strelja u oko visine,
zemlju čupa čelom.
Pod ovim mačem,
pod ovim mačem tišine,
ko će da smisli tu neznanu ljubav,
tu reč koja ne postoji u rečniku
susreta svakodnevnih,
pozdrava svakodnevnih,
u očaju ostavljenih,
u miru pogubljenih,
u glasu zaljubljenih.
(Preveo Sreten Perović)

11) Pod tobom svet i mi smo goli.
Tek rođeni.

12) „Rađanje riječi“

Čvor na čvoru.
Na kamenu kamen.
Kamena šuma
smrzlina.
Čvor u čvoru.
Nad kamenom kamen.
Oba smo od kamena.
Dimi noć.
Riječ se od tmine udvaja. (Treba odvaja – R. I.).
Modar ugljen utrobu joj gori.
O ti što postojiš jer ne postojiš,
nebo ljuljaš,
zemlju okrećeš.
O ti što postojiš jer ne postojiš,
ječi zemlja pod kamenim pločicama.
Ide ošamućena od umiranja svojih
riječ što lomi sve sljepoočnice.
Čvor na čvoru. Na kamenu kamen.
Raku svoju s ukletošću kopam.
Otvori me
prokletijo,
ti tvrđavo kamena,
da izgorim u ugljen riječi,
da se istopim.
(Preveo Sreten Perović)

13) Videti list skopskih studenata Studentski zbor (god. XXXV br. 907, 15. juna 1983).

14) U skopskom dnevniku Nova Makedonija (23. Avgusta 1965 str. 4) objavljen je razgovor sa Šopovom pod naslovom „Go sakam Majakovski, no živ a ne mumija“, u kome pesnik eksplicitno svedoči o sopstvenoj odgovornosti i o odgovornosti poezije u životu.

15) Gordana Mihailova-Bošnakovska objavila je razgovor sa Šopovom − „Ljubav na jezeru života“, u sarajevskoj reviji Odjek (god. XXIX. br. 21. 1-15. novembra 1976, str. 8). Zanimljiva je Šopovljeva misao o pesniku: „To je odraz izrazite stvaralačke ličnosti sa obeležjima njegove individualnosti, njegove boje glasa, sadržaja njegovog duha“.

Razgovor sa pesnikom objavio je i Boris Višinski − „Mojata poezija e dolgo nosena preokupacija vo sebe“, u skopskoj revije Kulturen život (god. V, br. 4, 1960, str. 53).

16) O toj problematici smo opširnije pisali u eseju „Refleksija vo poezijata i refleksija za poezijata“, objavljenom u zborniku radova Poezija i vreme − La poésie et la temps (Struški večeri na poezijata, Struga, 1985, str. 99-104).

17) O ti što postojis jer ne postojis,
nebo ljuijas,
zemlju okrečeš.

18) Citirano prema knjizi Rađanje moderne križevnosti − Poezija („Nolit“, Beograd, 1975, str. 244-252), predili Sreten Marić i Đorđije Vuković.

19) „Molitva za jednu običnu ali još nepronađenu riječ“

Tijelo moje te moli:
Pronađi riječ što liči na obično drvo,
nalik ugljenisanim dlanovima što praroditeljski su goli,
što kao čednost je u svakom moljenju prvom.
Za takvu riječ tijelo moje te moli.

Tijelo moje te moli:
Pronađi riječ od koje − ako se krikom ne reče −
nesvjesno krv počinje da boli,
krv koja korito traži da poteče.
Za takvu riječ tijelo moje te moli.

Pronađi takvu riječ istinitu
nalik na sve zarobljenike mirne,
na onaj vjetar, na razvigor-svitu
što u zjenama našim srne budenjem dirne.
Pronađi takvu riječ istinitu.

Pronađi riječ rađanja, lelekanja,
pronađi takvu riječ. I ovaj hram
zatvoren u svoju drevnost i golem od čekanja
otvoriće ti se pokorno i sam.
Pronađi riječ rađanja, lelekanja.
(Preveo Sreten Perovic)

20) Dimi noć.
Riječ se od tmine udvaja.
Modar ugljen utrobu joj gori.

21) Videti knjigu J. Chevalier − A. Gheerbrant: Rječnik simbola (Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1983). Mnogo zanimljivih podataka o toj tematici pruža i knjiga Branislava Krstića Indeks motiva narodnih pesama balkanskih Slovena (Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1984, Odeljenje jezika i književnosti, Posebna izdanja, knj. 36)

22) Videti naš rad „Kritika između tumačenia i razumevanja“, objavljen u knjizi Pisci i problemi („Sloboda“, Beograd, 1984, 173-179).

23) U Fondu Aco Šopov nalazi se veći broj pojedinačnih pesama i jedna zbirka poezije, u kojoj je pesnik štedro intervenisao na više mesta, tako da nam je omogućio da zavirimo u njegovu stvaralačku radionicu. Iz mnoštva primera, koji zaslužuju poseban osvrt, izdvajamo završnu strofu pesme „Vo presret na životot“. U zbirci Stihovi za makata i radosta (1952) ona glasi:

Esen. Esen… Bledi dzvezdi gorat.
Sam, bezdomen jas niz gradot skitam.
Slutejći ja utrešnata zora
na životot vo presret mu itam.

U jednoj od prethodnih varijanata pesma glasi:

Esen, esen … Sam niz gradot skitam
i vo noćta slutam utrešnata zora
na srećata vo presret i itam
od vozbudi i od trepet goram.

Očigledno, pesnik je gradacijom slika pojačao lirsku ekspresiju i završetak pesme učinio mnogo efektnijim. To dokazuje da je sa potrebnom koncentracijom radio na poslednjoj verziji pesme, sve do objavljivanja.

Prava je šteta što Šopov nije završio pesmu „Balada za Gagarin“ i što ona nije od pesme nastale prigodnim povodom (smrću prvog kosmonauta) prerasla u parabolu o iskonskoj ljudskoj težnji ka visinama. O tome najbolje svedoče uvodni stihovi ove pesme, koje prvi put objavljujemo:

Go mina beskrajot ti, svodot čuden, temen,
ko lkar, zanesen, mlad, sin na sonot, o sonot zemen.

Geneza Šopovljevog pesničkog sazrevanja moći će se valjano pratiti tek nakon objavljivanja svih njegovih pesama, od kojih treba izdvojiti brojnu grupu početničkih. O njima je opširno pisao pesnikov sin Vlado Šopov u radu „Ranite rakopisi na Aco Šopov“, emitovanom na Trećem programu Radio-Skoplja, 26. maja 1985, od 20 sati i 30 minuta.

U Novoj Makedoniji (22. aprila 1984, str. 9) Viado Šopov je objavio do tada neobjavljenu pesmu Ace Šopova „Proleten razgovor“, koja je napisana 1940. godine na srpskohrvatskom jeziku. Objavljivanje pesme V. Šopov je propratio kratkim kritičkim komentarom.

Prvi književni tekst Ace Šopova predstavlja mladalački poneseno pisan prozni sastav „Rastanak“, napisan 3. XI 1937. Nakon toga napisao je i nekoliko pesama, mahom sa socijalnom tematikom („Pijanica“, „Deca u prirodi“, „Proleće“, „Bregalnica“ i druge, bez veće književne vrednosti).

24) Da se Šopov, makar i letimično, često vraćao ovoj tematici i motivici, svedoče delovi pesama u koje je inkorporirao po nekoliko stihova njima posvećenim. Takve su pesme: „Vo presret na životot“, „Grob kraj patot“, „Pesnata“ i „Poetot i ljubovta“ (iz zbirke Stihovi za makata i radosta, 1952), zatim „Promenata“, „Prijatelstvo“ i „Kon prijatelot“ (Slej se so tišinata, 1955), „Zdravica“ i „Liubov“ (Vetrot nosi ubavo vreme, 1957), „Deveta molitva na moeto telo“ (Nebidnina, 1963), „Jus-kritičar“, „Jus-poet“, „Jus-prozaist“, „Jus-scenarist“, „Jus-satirikon“, „Jus-lingvistika“, „Jus-dogmatičar“, „Jus-reklamerstvo“, „Jus-natprevaruvači“, „Jus-diskutanti“ i „Jus-nagraduvanje“, (Jus-univerzum, 1968), pri čemu je ovde modifikovan termin univerzum, tako da je sve projektovano sa suprotnog stanovišta, ali se odnosi na isto tematiku i motiviku.

Ovom tematskom krugu takođe pripadaju pesme iz ciklusa „Dolgo doaǵanje na ognot“ (3, 5, 7 i 8) „Ezero“, „Ezero kraj manastirot“ i „Noć nad ezeroto kraj manastirot“ iz zbirke Gledač vo pepelta (1970), „Vo sonot na crnata žena“ i „Te spomnam li“ iz zbirke Pesna na crnata žena (1976), kao i „Klošarska pesna na poetot“ i druge iz zbirke Drvo na ridot (1980).

25) Da si blagoslovena ti neslućena pesmo
što nas izjednačavaš u mudrosti,
što nas izravnjavaš u godinama.

26) Osim nas niko ni pojmio nije
besmisla tog smisao golemi.

27) Voda se vraća u fresku na zidu.
Sa njom i reč i plamen na hridu.

28) Koliko Šopov deluje sugestivno na svoje savremenike, možemo ilustrovati pesmom „Poetot i ljubovta“. Jedan od izdignutih stihova trečeg katrena glasi: „prostorite morski za niv bile tesni“. Imajući ovu simboliku u vidu, romansijer Boris Višinski je svoj najnoviji roman, koji će uskoro biti objavljen, nazvao Tesno more.

29) Jedan od srodnih postupaka predstavlja studija Vase Pavkovića Rečnik poezije Milana Rakića („Matica srpska“, Novi Sad, 1984, str. 152).

_____________
* Tekst je objavljen u časopisu Izraz, 1986, XXX, 1-2, str. 40-57

Drugi književni portreti A. Šopova 
O stvaralaštvu A. Šopova, na makedonskom i na drugim jezicima

U Čitaonici Lirskog doma Ace Šopova nalazi se i izbor njegovih

pesama
rukopisa
prevoda sa stranih jezika
razgovora i članaka
citata