This post is also available in: Macedonian Serbian Croatian

Nad opusom Ace Šopova*

Изет Муратспахић, босанскохерцеговачки писац и теоретичар књижевности

Izet Muratspahić, bosanskohercegovački pisac i teoretičar književnosti

Izet Muratspahić

Rijedak je pjesnik čiji je stvaralački rad u tako neraskidivoj vezi sa evolucijom poezije njegovog naroda kao što je to slučaj sa Acom Šopovim. Njegova lirika je neposredni sudionik i usmjerivač makedonskoj poslijeratnoj poeziji u njenom revolucionarnom pohodu ka osavremenjivanju poetskog izraza i premošćenju jazova prošlosti.

Društveno-istorijske prilike u kojima je živio makedonski narod ostavile su teške ožiljke u razvitku makedonske književnosti i onemogućile normalan kontinuitet. Reperkusije ropske prošlosti reflektiraće se na veliko zakašnjenje ove literature za književno-estetskim tokovima ostalih naših književnosti. Tako će se pred makedonskim stvaraocima neposredno poslije oslobođenja, kada je Makedonija slobodna i ima vlastiti kodificirani književni jezik, postaviti težak i odgovoran zadatak kulturnog i književnog graditeljstva i ubrzanijeg razvojnog procesa, kako bi se makar djelomično nadoknadilo izgubljeno u prošlosti i nekako „uhvatio korak“ sa ostalim literaturama. Izostanak kontinuiteta u prošlosti morala je poslijeratna makedonska literatura nadoknaditi tzv. „skokovitim“ razvitkom. Danas, možemo to slobodno tvrditi, ona je uspjela stati rame uz rame sa ostalim našim književnostima i premostiti duboke jazove prošlosti.

Istorijsku ulogu u ovom poduhvatu odigrala je prva poslijeratna književna generacija koja je iznijela na plećima kulturnu, lingvističku i književnu revoluciju, a pored toga obavljala i mnoge društveno-političke dužnosti. Pored Blaže Koneskog, Slavka Janevskog i Goge Ivanovskog, značajno mjesto pripada Aci Šopovu. On je zbirkom Pjesme (1944), postao utemeljivačem makedonske suvremene poezije, a sve do početka osme decenije svojim stihovima trasirao je razvojne puteve makedonskog pjesništva. Njegove knjige pjesama pojavljivale su se u prelomnim trenucima evoluitivnog puta makedonske lirike, donoseći uvijek esencijalne novine i vršeći značajne izmjene u procesu osavremenjivanja pjesničkog jezika i hitrijem napretku prema modernoj poetskoj strukturi.

Životni put Ace Šopova je put pjesnika i ratnika, izuzetnog društvenog i kulturnog radnika koji je eminentni reprezent prve poslijeratne makedonske književne generacije, i koji je kontinuirano prisutan u svim njenim razvojnim fazama do najskorijeg vremena. Za četiri decenije aktivnog stvaralačkog rada, koliko je otprilike trajalo njegovo druženje s poezijom, objavio je dvanaest zbirki pjesama, nekoliko izbora poezije, te preveo na makedonski jezik Šekspira, Rostana, Krilova, Bagrickog, Krležu, Zmaja, Župančića i druge poznate književnike. Za razliku od drugih makedonskih pisaca koji su svoje stvaralačke potencijale kušali u više književnih žanrova, Šopov je ostao vjeran stihu i tajnama njegovih izražajno-estetskih mogućnosti, ostvarivši impozantan poetski opus.

Konačnost Šopovog opusa pruža mogućnosti pristupa relevantnom valoriziranju njegovih književno-estetskih dometa i pronicanju u tajnovite kutke značenja svakog stiha, u sklopu pojedinih pjesama i ciklusa, i u konteksturama njegovog ukupnog stvaralaštva. (Jer, svedok nije u potpunosti okončan rad jednog stvaraoca ne može se pouzdano govoriti o značajkama njegovog djela, niti donositi generalni zaključci. Nova ostvarenja nadograđuju se na ranija i zajedno sa njime čine nove cjeline, često mijenjajući kutove gledanja i proširujući spektar vidika na totalitet ostvarenog književnog korpusa. Pjesnički opus Ace Šopova je završen i omogućava pouzdane analize njegovih književno-estetskih dometa i donošenje relevantnih zaključaka o ostvarenim umjetničkim vrijednostima, kreativnim osobenostima unutar pjesničkih struktura i osebujnosti jezičkog izraza.)

Činjenica je da pjesništvo Ace Šopova „svojim bitnim tokovima, metaforično slijedi i reljefno simbolizuje istorijsku sudbinu makedonskog naroda“¹ i da snagom vlastite ekspresije i intenzitetom ritma uvjerljivo prenosi piščev doživljaj svijeta, njegovu poetsku sudbinu i intimne preokupacije. Želja da upozna svijet omogućila mu je bolje upoznavanje domovine, a otkrivajući domovinu spoznao je i otkrio svijet, te je prvi donio „tragično osećanje nebidnine kao dimenzije makedonskog vekovnog postojanja.“²

U njegovoj poeziji konstantno je prisutna Makedonija sa svim trenucima svoje burne prošlosti: ropstvom, patnjama, borbom, neostvarenim idealima, stremljenjima i vjekovnom nebidninom. Svaki drhtaj napaćenog makedonskog naroda kao da je uhvaćen u mrežu pjesničkog ritma i bori se da izbije iz okova stiha. Osuda na stoljetna pečalbarenja i lutanja po bijelom svijetu za vlastitom egzistencijom natapaju mediteranski meku dušu Makedonca iskonskom tugom. Međutim, pečalbarenje u Šopovoj pjesmi postaje simbolički polivalentno. Nije to više puka potraga za materijalnim održanjem već prerasta u nebidninu kretanja prema neistraženom koje privlači tajanstvima svoje nepoznatosti. Zato će pjesnik biti zagledan u okean „kao da prelistava sudbinu naroda svog“ i stapajući se s masom, a masa s njim, apostrofirati vjekovnu težnju čovjeka da se oslobodi svih ograda.

Njegova pjesma apsorbuje „i mitologiju i tradicije, i moderna iskustva i avangardna otkrića, u odmereni ritam i zvuk svog stiha“³, napajajući se sa svježih izvora narodnog iskustva i životne filozofije. Njena bitna karakteristika je heterogenost, nastala upravo iz piščeve nepomirljivosti sa jednim stanjem i njegovo konstantno traganje za novim stazama vlastitog poetskog stvaralaštva. Zato se mora imati u vidu mnogoznačnost ove poezije „i tumačenje njene simbolike ne dozvoljava da se ova poezija svodi na jedno i imenuje uobičajenim stilom: kao erotska ili refleksivna, intimna ili rodoljubiva, filozofska ili čista lirika, jer, u modernoj simbiozi, sadrži sve ove dimenzije kao svoja obeležja.“⁴

Stoga se s pravom može govoriti o Aci Šopovu kao o rodoljubivom, refleksivnom, erotskom ili nekom drugom pjesniku bez straha od greške, ali i bez iluzije da će se i aproksimativno iscrpiti semantička razuđenost i količina informacije koju sadrži njegova pjesma. Svjestan beskrajnih mogućnosti jezika kao sredstva svog umjetničkog izražavanja, kao i permanentnog zadatka da ga bogati i osvježava novim leksičkim jedinicama, Šopov sprovodi selektivnost u korišćenju jezičkog materijala i izbjegava redundancije, naročito u svojim najboljim zbirkama (Nebidnina, Gatač u pepeo, Pjesma crne žene). Čak i onda kad pribjegava ponavljanju određenih stihova, riječi ili strofa, on to čini svjesno i namjerno, stvarajući ritmičke cjeline, ili pojačavajući valentnost poruci, da bi pjesma dobila na simboličnosti.

Stihovi revolucionarnog kolektivističkog zanosa

Već 1944. godine oglasio se Aco Šopov zbirkom stihova, započevši tako prvi suvremeno makedonsko pjesništvo na tek kodificiranom makedonskom književnom jeziku. Njegove pjesme značile su prvijence slobodne makedonske poetske riječi, a u njima su bili sjedinjeni elementi bogate narodne tradicije, individualne poetske vokacije i revolucionarnog zanosa.

Od ovih prvih stihova iz 1944. godine, pa do posljednjih iz zbirke Drvo na brijegu ispjevanih u trenucima pjesnikove bolesti i tjelesnog klonuća, evidentno je prisustvo iskrenog rodoljublja i patriotske privrženosti.

„Poslijeratni rast Makedonije i njenog čovjeka“ – kako ističe Sreten Perović – „u mukotrpno dočekanoj, strpljivo kroz vijekove sanjanoj i u najintimnijim dubinama branjenoj i odbranjenoj slobodi posredno je dobio esencijalni izraz i osobeno značenje u poeziji jednog od njenih najautentičnijih i istovremeno najuniverzalnijih stvaralaca.“⁵

Međutim, nigdje ta poezija nije u tolikoj mjeri ispunjena i natopljena patriotizmom i revolucionarnim ushićenjem kao u prve četiri zbirke (Pjesme, Pruga mladosti, Na Gramosu, Našim rukama), te one predstavljaju i prvu razvojnu fazu na evoluitivnom poetskom putu Ace Šopova. U svakom stihu ovih pjesama bruji titanski prkos mladosti koja je prvi put na pozornici slobode i ništa je ne može zaustaviti u njenom revolucionarnom pohodu. Uzavrela krv kipi kao u kotlu, u borbi „uragan strašan se diže“, a u prostorima prvi put slobodne domovine za tren niču nova zdanja i vri graditeljski entuzijazam. Sve je u znaku revolucionarnog kolektivističkog zanosa, izvojevane pobjede i radnih akcija, te ovi stihovi prkosa i revolta nose značajke narodnog pjevanja, a u skladu su sa razvojnim tokovima naše poslijeratne revolucionarne angažirane lirike.

U ovim pjesmama Ace Šopova prisutna je „Revolucija sa tri svoja dominantna aspekta: borbom, ljubavlju i smrću“, a „borba je pesnički transponirana kroz dve dominantne teme“: „užas rata i apokaliptičnu atmosferu uništenja“ i „etičku veličinu celog naroda“⁶ ostvarenu u toj borbi.

Pored dominacije rodoljubivog zanosa i kolektivističkih obilježja koja približavaju cjelokupno poetsko stvaralaštvo tih godina (Šopova, Koneskog, Janevskog) naziru se ipak elementi Šopove individualnosti i autentične pjesničke vokacije. To će doći do izražaja u boljim pjesmama iz ovog perioda, a prije svega, u njegovoj najboljoj pjesmi sa tematikom iz NOB-e, a to je često pominjana pjesma „Oči“.

U ovoj dramatičnoj pjesmi Šopov naglašava ljubav čovjeka prema čovjeku u trenucima lične tragedije koju on ovdje diže do općečovječanske razine. Ta ljubav usmjerena je prema djevojci, borcu, drugu, čije oči u posljednjim momentima „iskre gnjevno“ dok je drugovi „umorni i gladni“ ne ostavljaju.

Na rukama te svitu nosismo tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka kaplja iz tvojih mi rana
kapaše u srce kao žar krvavi.

Drama kojom je ispunjen prostor lirskog tkiva ove pjesme, podjarena plamenom djevojačkih očiju, prenosi se i na čitaoca i uključuje ga u vrtloge poetskog svijeta. Te oči koje su prosipale „osvetni plamen“ svijetleći pod „vjećama gustim“, a koje „bol i tuga smlavi“ pokrenuće malobrojne umorne borce da „osvetu svetu u žuč toče“ i da „s njihovim plamenom i zakletvom svetom“ u boj ulaze preporođeni.

Sve je tvoja slika vihorom opila –
ko jelene brze i lake ko ptica,
A tvoje oči iskrile su gnjevno
uz njihova znojna, raspaljena lica…

U nizu lapidarno sažetih slika iskrsava vizija herojske borbe i otpora, ljubavi i humanizma, a ukupnost poetskog doživljaja ovu pjesmu svrstava među najljepše pjesme o našoj revoluciji. Međutim, pjesma „Oči“ je najbolji primjer ove prve faze Šopove lirike. Većina ostalih pjesama predstavlja angažiranu borbeno-aktivističku liriku koju karakteriše kolektivistički zanos, borbeni romantizam i rodoljublje.

Doduše, rodoljublje nije prisutno samo u ovim pjesmama. Ono natapa lirsko tkivo svih Šopovih stihova. Cjelokupan njegov pjesnički opus simbolično govori o makedonskom narodu, njegovim nebidninama, borbama i nadama. Kroz njih zrači pjesnikova velika ljubav i privrženost svojoj otadžbini i svom narodu. Tako će u zbirci Nebidnina u više pjesama potencirati svoju vezu sa domovinom i inspirativnu opsjednutost njome.

Zemljo, ti zemlja već nijesi,
ti si grumen nade,
crna od muke, od snova zelena,
ti zavitlano si u svemir oko.

Koliko je jaka ta veza sa rodnom zemljom i koliko su snažna njena ispirativna vrela najbolje svjedoče stihovi pjesme „Nebidnina“:

Hljebom tvoje ljepote se hranih,
pijah iz grla pjesme tvoje.

I u zbirci Pjesma crne žene, ispjevane u dalekom Senegalu, Šopov priziva svoju Makedoniju, upličući u prostore lirskog tkiva vjekovne kataklizme i stradanja svog naroda, njegove stoljetne patnje i nadanja. U direktnom obraćanju domovini, u nijemom i prisnom razgovoru“, u pjesmi „Spomenem li te“ pjesnik će zborit:

Domovino, nedopjevana pjesmo, pjesmo nespokojna,
ista kroz vijekove, kroz buljuke,
za djedove kao i za unuke –
krv će i nas da spasi!

U posljednjoj zbirci pjesama Drvo na brijegu, ispjevanoj u časovima bolesti, čuće se u pjesmi „Ozdravljenje bolesnika“ glas poete:

Mlad sam a stara je moja duša,
ljubav moja nedozvana ostari je –
ljubav Makedonija.

Može se bez rezerve zaključiti da u prvim Šopovim pjesmama dominira kolektivistički zanos i patriotizam, komplementarno našim općim književnim tokovima po slije rata, ali se nit rodoljublja može pratiti i kroz cjelokupno njegovo poetsko stvaralaštvo.

Lirika intimno-ispovjednog tona

Knjigom Stihovi o muci i radosti, objavljenoj 1952. godine, Šopov je izazvao žustra reagiranja jer se u njoj, u jeku angažirane poezije okrenuo intimno-ispovjednoj pjesmi kao izrazu unutarnjeg stanja svog bića. Dominacija intimno-ispovjednog tona u zbirci Stihovi o muci i radosti i jednom dijelu zbirke Slij se s tišinom (1955), što predstavlja drugu fazu u evoluciji Šopovog pjesništva, ne znači da u drugim njegovim pjesmama nema intimno-lirskih izliva. Naprotiv, začetke intimnog ispovijedanja nalazimo i u prvoj fazi pjesnikovog stvaralaštva, a on je i u kasnijim pjesmama „nastavio da pjeva o ratu u sebi“⁷ mijenama i vrtlozima unutar duše i problemima života i smrti. U svojoj drugoj fazi Šopov nije ostvario značajnije individualno-stvaralačke domete, niti izraženiju autentičnost poetskog izraza. Ovo je ipak bila „samo jedna prelazna faza“ na njegovom književnom putu koja je bila značajna ne samo za njegovu liriku već i za evoluciju cjelokupne makedonske poezije.

Jesenjinovski melanholičan, tužan i sjetan, Šopov u tkiva ovih stihova utapa unutrašnje vrtloge vlastitih emocija i terete duševne ojađenosti. Revolucionarni entuzijazam njegovih prvih pjesama zamjenjuje tihi rezignirani ton bolom zahvaćene duše koje grca u tuzi i neprolaznoj sjeti. Sve je u znaku intimne ispovijesti, raznježenih poruka srca i sentimentalnog štimunga. Stoga iz srži ove lirike izbijaju elementi iz kojih se dobija utisak da je ova lirika „sazdana na osnovama ro mantičarske tradicije“⁸.

„Ovako koncipirana“, kako ističe Georgi Stardelov, „intimno-ispovedna lirika Šopova, u čijim molskim štimunzima vlada rezignacija, bol, tuga, umor i rastanak, rodila se pred saznanjem da smo pred nesrećom nemoćni i da nesreću čovek nikada neće moći izbeći, jer je ona usidrena u njegovom biću i jer ne postoji ni jedan ljudski napor koji jednoga dana neće propasti, ako već svaki život završava smrću.“⁹

U ovim pjesmama često susrećemo riječi koje obilježavaju rastanak, tugu, bol i smrt (mrtva jesen, mrtvo ognjište, mrtve zjenice itd.). Lične pjesnikove traume i tragičan rastanak sa sinom, unijeli su rezignaciju u njegovu dušu, a nastali stihovi izliv su lične unesrećenosti i autobiografskog ispovijedanja.

Mišljah, eto, hoćeš da mi kažeš
„Vrati mi se, dođi kući, mio!
Znam da sinu srce tebe vuče,
ti odavno sa njim nisi bio.“

Pjesnikov let kroz oblake bio je iluzija, jer „stvarnost je surova i teška“ i donosi ne samo radosti nego i teške poraze. Zato će, suočen sa iskonskim tajnama života i smrti, često nemilosrdnim prema ljudskoj sudbi ni, rezignirano zatužiti: „Ja sam samo star, umoran putnik.“

Mada zaokupljen mikrokosmosom i vlastitom duševnom ojađenošću, pjesnik u nekim stihovima izražava i odnos sa spoljnjim svijetom – svijetom zbilje i makrokosmosa, te ponekad zaiskri sudar dvaju nepomirljivih svjetova i donese spoznaju

O, tako sam golem i tako sam mali
i svirep i čovječan sada!
— — — — — — — — — — — — —
I vječno sam takav: čas golem, čas mali
(„Pjesma”)

Isto tako će, kasnije, zagledan u okean, u zbirci Pjesma crne žene (1976), tu antinomiju izraziti stihovima:

Čovjek mramorno stoji ko tuge okoštale.
Okean je ogroman, a čovjek malen.

A na kraju pjesme:

A čovjek uporno stoji i gleda u talase okeana.
Čovjek je ogroman, a okean mali.

Ovi lični emotivni izlivi pjesnika, koji struje kroz sve pore zbirke Stihovi o muci i radosti, prisutni su, kao što je već spomenuto, i u jednom dijelu sljedeće zbirke Slij se s tišinom (1955), mada u njoj ima i nekoliko pjesama sa sasvim novim prizvukom. Radikalni zaokret Šopova prema intimnim sferama nije mu donio ostvarenja izraženijih književnih vrijednosti. Ipak, pjesme iz ove faze predstavljaju svojevrsnu prekretnicu i ne mogu im se osporiti književnoistorijska zasluga u razvitku poetskog stvaralaštva Ace Šopova u evoluciji makedonske poslijeratne lirike.

Magična moć riječi i nebidnine

Već u nekim pjesmama zbirke Slij se s tišinom („Tražim svoj glas“, „Na jezeru“, „Lov na jezeru“, „Ljepota“, „Ah, ta ljepota“) Aco Šopov napušta introvertni ton, intimnu ispovijest i svijet tišine, najavivši nove staze u svom stvaralačkom poetskom pohodu. On postepeno ostavlja melanholično raznježeno ispovijedanje natopljeno rezignacijom i okreće se više prema proble mima ljudskog fatuma i bitka, usmjeravajući pogled na zbilju i univerzum. Tako će već u pjesmi sa simboličnim naslovom „Tražim svoj glas“ direktno ukazati na neophodnost autentičnih stvaralačkih traganja i osvajanja, upotrebljavajući neke nove pjesničke elemente.

Moje oči nisu moje oči
(moje oči, oči za daljine).
Moja riječ je tvrda vilica vremena
što po njivama klija zubima sjemena.

Taj izraz, „tvrda vilica vremena“, osnovno sredstvo poetskog izražavanja, postaće predmetom najupornijih i najistrajnijih pjesnikovih traganja, a njeno rađanje jed nim od glavnih interesa pjesnikovih u zbirci Nebidnina (1963). Zajedno sa zbirkom Gatač u pepeo (1970) ova zbirka predstavlja treću fazu u evoluciji Šopove poezije. U ovim pjesmama Šopov će ostvariti daleko veću kompleksnost poetskih motiva, intelektualnu širinu i misaonu produbljenost, te će se jasno ocrtati njegova tvoračka individualnost. Metaforom „nebidnina“ on je „kroz spontani stih donio ono što su mnogi tražili, tragično osećanje nebidnine kao dimenzije makedonskog vekovnog postojanja.“¹⁰

Uvodna pjesma, prethodnica „Molitvama“, pod osebyjnim naslovom „Rađanje riječi“, akcentira dramatičnost struja i vrtloga u pjesnikovoj nutrini, zatečenog u stvaralačkom nemiru traganja za novom riječju. „Iako je traženje nove reči oduvek bilo opsesija pesničkog nemira“ – kako s pravom ističe Nanevski – „u ovoj pesmi ima nečeg što se javlja prvi put kod ovog pesnika, jedan prodor do pakla stvaranja, koji dopire do vatre reči“.¹¹

Veoma živo i slikovito prezentirajući težinu osvajanja svakog pednja pjesnikovog puta u traženju tajanstava značenja nove riječi, pjesnik aludira na teži nu stvaralačkog procesa, ali i na potrebu permanentnog bogaćenja vlastitog jezika.

Čvor na čvoru.
Na kamenu kamen.
Kamena šuma
smrzlina.

Identificirajući težinu otkrivanja nove riječi sa probijanjem kroz kamene tvrđave i smrzline, pjesnik je spreman žrtvovati sebe za riječ što se „od tmine udvaja“.

Raku svoju s ukletošću kopam.
Otvori me
prokletijo,
ti tvrđavo kamena,
da izgorim u ugljen riječi,
da se istopim.

Zazivanje stvaraoca u sebi da pronađe novu riječ pretvoriće se u „Molitvu za jednu običnu ali još nepronađenu riječ“ u kojoj tijelo moli za „riječ što liči na obično drvo“, „nalik ugljenisanim dlanovima što/ praroditeljski su goli“, riječ od koje, „ako se krikom ne kaže –/nesvjesno krv počinje da boli“. To je „riječ istinita“ – „riječ rađanja, lelekanja“. Asocijacije odmah lete prema čuvenom „Serdaru“ Grigora Prličeva koji počinje stihovima: „Plač i lelek čuje se u Reci,/ Galičniku, selu mnogostradnom“. Vjekovna ropstva i stradanja makedonskog naroda, njegove stoljetne nebidnine, pretočene su u tu jednu riječ – leleku. Šopov je amalgamirao iskonske nebidnine svog naroda i onaj simbolični „karakamen“ sa vlastitim životnim iskustvom i vjekovnim pitanjem bitka.

On je pronašao novu riječ čiji semantički sloj nosi izuzetno bogatstvo i ne može se svesti pod jednu oznaku. To je riječ – nebidnina. Zalud su je mnogi prevodili i samo siromašili bogatstvo njenog značenja i razuđenu metaforiku. Ona podrazumijeva tragiku makedonskog vjekovnog bitisanja, stradanja i neizmjernih patnji, ali i borbu nikad slomljenog makedonskog duha i nadu u bolje sjutra. A magična riječ, kojoj Šopov pridaje vanzemaljske, nadnaravne dimenzije, također je pronađena i, kao što je to već više puta rečeno, zove se – ljubav. Ako se i za jednu temu može reći da dominira u njegovom poetskom opusu, onda je to ljubav. Od prvih pjesama, ispjevanih za vrijeme rata i neposredno po njegovom završetku, pa do posljednje zbirke Drvo na brijegu, ljubav je prisutna kao konstantna pjesnikova inspiracija. Ona se kod Šopova javlja u različitim oblicima. U pjesmi „Ljubav“ iz 1944. godine pjesnik se ženi obraća kao drugarici, kojoj ne šalje ljubavne pjesme, već joj „pjesma o buni zbori“, ali u njoj pjesnikova „krv gori“.

Hiljade srca ćeš da upališ,
hiljade boraca u boj da kreće.

U zbirci Vjetar nosi lijepo vrijeme ima jedna pjesma naslovljena imenom „Ljubav“, ali je ona „nedostupna za tuđe bdenije“ i pjesnik pred njom „nag stoji kao nadahnuće“.

Apoteozu ljubavi Šopov će najuvjerljivije izložiti u „Molitvama moga tijela“, gdje je ona predočena u jednoj folozofskoj poetizaciji.

„Iako, na primer“, – kako ističe Stardelov – „na prvi pogled izgleda da jedanaest molitava otkrivaju hedonističku stranu ljubavi ili njenu prenaglašenu čulnost, ipak u njima prvenstveno dominira njena metafizička suština, ona njena tajanstvena dimenzija zbog koje je nikad nećemo saznati do kraja, a prema kojoj smo uvek i zauvek okrenuti kao prema osećanju koje je pokretač svih naših i čulnih i duhovnih moći.“¹²

Ko će zamisliti tu nepoznatu ljubav –
pred ovim buđenjem,
pred ovim uspavljivanjem –
to čudo u čudu,
to cviljenje.

Ne samo u ovoj „Osmoj molitvi moga tijela“, iz koje su ovi stihovi, nego u svim „Molitvama“ struji neprolazna i nikad dokučiva tajna ljubavi. Međutim, ne treba gubiti iz vida činjenicu da poezija Ace Šopova nosi u sebi mnoštvo poruka i simbola, te pred njom stojimo uvijek kao pred novim nepoznanicama. Zato je, čini se, u pravu Miodrag Drugovac kad kaže: „Ta nesigurnost, ta nepostojanost prvog utiska, taj zov stiha da ga uvek iznova deneš u svoje misli i s njim započinješ nova stranstvovanja putem odgonetanja s ciljem kome se sama odgonetka odupire – to je, ukratko, jedna od prvorazrednih vrednosti većine pesama u antologijskoj zbirci Nebidnina.“¹³

Bez sumnje, pjesnik je opsjednut, ne samo ljubavlju kao dominantnom temom, nego i vjekovnim pitanjima ljudskog fatuma, života i smrti, čovjekovim odnosom prema zbilji i neizbježnom zagonetkom bitka. Zato će svoja pjesnička putovanja shvatiti kao hod „do nebidnine“, kroz požare, ruševine, zgarišta, „po žegi, po suši, po tami“, hraneći se ljepotom svoje domovine uz gluvo „lelekanje“ nebidnine. Na tom putu, dok ga progoni krv stvarajući ožiljke pratiće ga i pjesma kao vjerni saputnik i sapatnik.

Tvoje godine i moje godine —
naše godine.
Putuješ korak po korak,
muku po muku
niz moje godine.
Ja idem korak po korak,
muku po muku
niz tvoje godine
nema kraja i nema mimohoda.

U ovim pjesmama iz zbirke Nebidnina, kao i u zbirci Gatač u pepeo, Šopov izuzetno snažno i autentično, nadahnuto i uvjerljivo, pjeva o sebi i svijetu, čovjeku i njegovoj sudbini, životu i vjekovnom usudu svog naroda. Konvulzivnu dramu čovjeka, bespomoćnog u nijemom proticanju vremena, s pitanjem: „Čovjek sam. A što je čovjek?“, između dvije praznine, bolno izražavaju stihovi pjesme „Tužaljka s one strane života“.

O zemljo, zemlji vrati me,
čovjek sam, čovjek da stradam,
da kamen nađem živ se ugradim
nekog mosta u neki luk.

Ono što posebno imponira u zbirci Gatač u pepeo jest estetska ujednačenost svih pjesama koje „predstavljaju jednu proširenu metaforu o iskonskom sudaru čovjeka sa njegovom egzistencijom.“¹⁴

Afrički motivi

Aco Šopov je pjesnik koji nikada nije priznavao utabane staze u svojim pjesničkim putovanjima, niti je volio ograde i granice kretanjima poetske misli. Njegova pjesma uvijek je tražila nova utočišta, nove izvore sa kojih se napajala životvornijim sokovima i blještala novim sjajem. On je više gazio po šiblju i čestaru, tražeći svježije ruho svom stihu, nego što je išao širokim drumovima i prokrčenim stazama isprobanih i provjerenih pjesničkih koncepata. Zato je njegovo ime jedno od najsvjetlijih u poslijeratnoj makedonskoj književnosti, a njegova lirika dragulj u korpusu makedonskog pjesništva.

Službujući u dalekom Senegalu, poslije antologijskih zbirki Nebidnina i Gatač u pepeo, Šopov je u svijet svoje pjesme unio novo podneblje, nove ljude i predjele, zakoračivši tako u novu – četvrtu fazu stvaralaštva. Rascvjetani flanboajani, vječni ivernaži, zanosne pjesme sinjarki, moćni zvuci tam-tama i drevno afričko drvo baobab, u čijem su šupljem stablu mrtvace uspravno sahranjivali, čine svijet ovih pjesama.

„U toj uspravnosti“, – ističe Sreten Perović – „nepomirljivosti sa stanjem koje nas okružuje, u toj nepokornosti ropskoj strukturi života, u tom šupljem avječno živom i nepobjedivom stablu – našao je naš pjesnik svoju domovinu, svoju Makedoniju, muku vlastitoga naroda, ono što je značenjski naložio magičnoj riječi ,nebidnina“¹⁵.

Isto sunce, ista ljubav i ista muka vezuje sve ljude, pa i dva mala nepoznata grada, „Jedan ispod Isara, drugi na Okeanu“, Štip i Žoal, zbratimljena su jednom ljubavlju. Zato će pjesnik u izuzetno skladno komponiranoj pjesmi „UŠtipu i Žoalu“ jasno podvući njihovu sudbinsku vezanost.

Dva mala grada gotovo bezimena
a oba istom ljubavlju zbratimljena.

Neraskidivi kontakt sa prošlošću i vjekovnim nebidninama najslikovitije je predočen u pjesmi „Zagledan u okean“, gdje jedan čovjek „prelistava sudbinu naroda svog“. Iz neslućenih okeanskih dubina izranjaju preci, dozvani njegovim glasom, „noseći na rukama svoju tešku i nedorečenu sudbinu / svoju nenapisanu istoriju“.

Čovjek na obali poigrava od radosti,
grli se sa svima, sa svima se ljubi
i neopaženo iščezava, među njima se gubi.
Čovjek se sliva s ogromnom masom,
ogromna masa s čovjekom.

Unoseći novo podneblje i nove lekseme u svoju pjesmu, Šopov proširuje ne samo tematsko područje svoje poezije, nego i njenu simboliku. Svijet pjesme ispunjavaju nove nebidnine, nove legende. Još žešće u dalekim afričkim prostorima rasplamti se u pjesniku ljubav prema domovini, „nedopjevanoj pjesmi, pjesmi nespokojnoj“. Tek sada pjesnik će otkriti da ga je tu doveo „praroditeljski nagon“ i njegova „iskonska strast“:

Tu me dovede moj praroditeljski nagon
i njegov nepogrešiv šapat da sve je isto
iako skriveno je u raznim šumama i biljkama
bez obzira kako se zovu: baobab, dub ili breza.

U zanosnoj pjesmi plavookih sinjarki, čiji se glas „dovikuje s jaukom okeana/ i sa saharskim pješčanim olujama“, otkriva se ljepota. Ona „osmišljava plovnost rijeka“, „pripitomljava vode okeana“ i do pjesnika „kao zdravlje“ struji. Zato će on u pjesmi „Molitva za sinjarku – moju suđenicu“ otkriti da su ključevi njegovog života u rukama ljepote:

Trebalo je da prođe pola vijeka
da shvatim da si mi zdravlje, da znaš lijeka
za sve moje boljke neizlječive,
za pjesme, za riječi nedorečene i neiskazive.

Pjesnikov duh nije mirovao ni u trenucima bolesti, te je 1980. godine izašla njegova posljednja zbirka, pod naslo vom Drvo na brijegu. Ona je siromašnija za misaonu svježinu i kreativnu razuđenost ranijih zbirki, ali ni u njoj nije izostao Šopov poetski svijet nebidnine i vjekovne borbe tijela i krvi.

Tijelo je nepokretno, a krv ne miruje,
po okamenjenim venama udara krv.

Nije to više tijelo pjesnika, već je to „izmučeno tijelo svijeta od sivih snova i crnih bolova“ kroz koje udara krv „po venama na sve strane/ dubi stare i otvara nove rane“. U tom čudesnom pirovanju krvi, one teške, „nenasite i iskonski žedne“ nebidninske krvi, pjesnik vidi vječitu zagonetku ishoda „neviđene borbe“ između kamena i krvi.

Mada je snaga umakla, pjesnika iznenađuje i slabost mu tijela nadvisuje nada koja raste. Zato se obraća svojoj vječitoj ljubavi, „od najčistije rose iskovanom imenu“:

Izvedi ovu pticu kroz postelje i požare,
Tonu kroz krevete u požare od kojih zelenilo bije
i jedno čudesno drvo razlistava i raste
i život iz nebidnine pije.

Nije slučajan naslov ove zbirke Drvo na brijegu, jer se pjesnik još u Nebidnini identificirao sa stablom na brdu.

Stablo što samuješ na brdu,
muko u trošnoj zemlji,
ko ti dade oči moje
što zru u snu tvoga lišća.
— — — — — — — — — —
ko nas osudi na isto bdijenje.
— — — — — — — — — —
ko nam taj privid dosudi
da budem stablo, da budeš pjesma.
(„Nebidnina“)

U „Klošarskoj pjesmi poete“, ispjevanoj u bolnici Salpetrijer u Parizu, pjesnik želi da mu se „otvore damari“ i da se u zagrljaju ljubavi „rasprsne kao crni balon smijeha“, te da žrtvuje život u tom gradu:

Za život stabla što će
nebidnina da ga spasi.

Tijelo gori, „vrela se magla iz njega toči“ i „zavijanje talasa uz tijelo prerasta/ u okamenjeni mir“, da bi se čuo glas poete:

Teško sam vam obolio, smrt me kuša,
podzemna me pridavljuje vila – zmija,
Mlad sam a stara je moja duša,
ljubav moja nedozvana ostari je –
ljubav Makedonija.

To je pjesnikovo ozdravljenje. Njegove pjesme, njegov glas – to je zdravlje po svijetu prosuto. Bolest je nemoćna i topi se kao snijeg jer „Makedonijom teku struje zdravlja i svježine“.

Pjesnikova ljubav prema domovini i ovdje je u prvom planu, baš kao i u cijelom njegovom pjesništvu u kojem je u tanane niti stiha utkivao istorijsku sudbinu svog naroda, spokojan što bujaju svježe snage slobode i humanizma. Njegova stvaralačka energija, izuzetna moć opservacije i snaga pjesničke ekspresije, doprinijeli su da nastane bogat i raznovrstan pjesnički opus, koji plijeni lirskom toplinom i raskoši poruka.

_____________________________
¹ Sreten Perović: „Intimni svijet Ace Šopova“, pogovor izboru stihova A. Šopova Dugo dolaženje ognja, Rad, Beograd, 1977, str. 93.
² Duško Nanevski:„Pesnik crne nebidnine“ u knjizi Makedonska pesnička škola, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979, str. 179.
³ Isto, str. 185.
Isto, str. 192.
⁵ Sreten Perović, nav. djelo, str. 93.
⁶ Georgi Stardelov: „Poetskо iskustvo Ace Šopova“, pogovor izboru Pesme A. Šopova, Narodna knjiga, Beograd, 1976, str. 251-253.
⁷ Sreten Perović, nav. djelo,str. 97.
⁸ Georgi Stardelov, nav. djelo, str. 256.
⁹ Isto, str. 256.
¹⁰ Duško Nanevski, nav. djelo, str. 179.
¹¹ Isto, str. 179.
¹² Georgi Stardelov, nav. djelo, str.264.
¹³ Miodrag Drugovac: „Aco Šopov“ u knjizi Makedonska književna kritika i esej, Matica srpska, Novi Sad, 1978, str. 359.
¹⁴ Milan Đurčinov: „Refleksivna zrelost intime“, u knjizi Kritička svjedočanstva (1953-1973), Kultura, Skopje, 1976, str. 145 (na makedonskom)
¹⁵ Sreten Perović, nav. djelo, str. 102.

_______________________
* Predgovor u knjizi Pjesme. Preveo i prepjevao Sreten Perović; izabrao i priredio Izet Muratspahić. —  Sarajevo: Veselin Masleša, 1984. str 5-22.
________________________